Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 1
Sutra: 26° 29° 1
18. srpnja 2018.
Drama sa sretnim krajem

ČUDOM OSTAO ŽIV Čuo sam: "Pazi" i osjetio kako mi se koplje zabija u glavu...

Branislav Poznanović / Foto Marko GRACIN
Branislav Poznanović / Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 24. lipanj 2018. u 11:21 2018-06-24T11:21:00+02:00

Riječkog atletskog sudca Branislava Poznanovića tijekom natjecanja na Kantridi koplje je pogodilo u potiljak. Sam ga je izvadio, rukom zaustavio krvarenje i pri svijesti dočekao dvoiposatnu operaciju koja mu je ostavila 27 šavova na potiljku 

RIJEKA Trebala je to biti još jedna obična subota. Branislav Poznanović, nekadašnji atletičar, a danas aktivni 72-godišnji veteran »Kvarnera« i predsjednik Zbora atletskih sudaca Rijeke je, kao i svakoga dana, nakon buđenja odradio jutarnju tjelovježbu, koja između ostalog podrazumijeva seriju od 25-30 trbušnjaka i sklekova, pojeo žlicu meda s đumbirom, napravio doručak i popio crnu kavu bez mlijeka. Potom se spremio i krenuo na stadion Kantrida gdje ga je čekala nova sudačka obaveza, ovoga puta u okviru Kvarnerske lige, niti ne sluteći da će tu subotu još dugo pamtiti. Da je koplje odletjelo samo mrvicu više lijevo ili desno Branislav Poznanović ne bi danas pripovijedao priču koja je, pukom srećom, završila bez kobnih posljedica. A još će je puno puta prepričavati...

Ne samo on, već i neki novi naraštaji atletičara. Priču u kojoj ga je tijekom natjecanja koplje pogodilo u glavu, a on je ostao dovoljno priseban da ga izvuče, rukom zaustavi krvarenje i pri punoj svijesti dočeka dvoipolsatnu operaciju po završetku koje je liječnika pitao hoće li moći u rujnu nastupiti na Balkanskom prvenstvu u Sloveniji. Priču koja ima sretan kraj. Sretan jer Branislav Poznanović osim manjih poteškoća s vidom na lijevo oko nema nikakvih problema. Opet svakoga jutra radi svoje vježbe istezanja i trbušnjake strpljivo križajući dane na kalendaru do prvoga kontrolnoga pregleda na kojem se nada da će od liječnika dobiti zeleno svjetlo da se opet punom parom može posvetiti onome što najviše voli. Atletici.

– Uh, kad se sjetim kako je sve moglo završiti… Ali, da budem iskren, uopće ne razmišljam o tome. Nisam tako razmišljao niti u bolnici, najvažnije je da me ništa ne boli. A nije me boljelo niti kada me koplje pogodilo u glavu, bio je to više osjećaj kao da mi je netko bacio kamen u glavu, tako da sam osjetio samo udarac. Čak nije bilo niti previše krvi, osim na mojoj majici. U prvom se trenutku nisam uplašio, kasnije me malo uhvatila panika jer sam se bojao da ne ostanem nepokretan. To me jedino mučilo. Ništa drugo. Srećom, još sam uvijek tu. Živ sam.

Evo što se zapravo dogodilo… Natjecanje je počelo u 10 sati, s obzirom da je bilo prijepodne, velik broj sudaca nije mogao doći, čak me jedan kolega nazvao da radi i da će doći kasnije pa sam ja uskočio na njegovo mjesto da bi natjecanje moglo početi. Ja sam bio povjerenik natjecanja. Činjenica je da smo imali mali broj sudaca na raspolaganju pa su tu uskočili neki treneri. Dogovor je bio da nakon svakog hica idem po koplje, vratim ga kod mreže za disk, vratim se na svoje mjesto za suđenje na bacalištu, podignem bijelu zastavicu i dam znak da je dobacište spremno, što znači da idući natjecatelj može baciti koplje. No, nakon što sam donio koplje kod mreže za disk i polako se okrenut leđima vraćao na svoje mjesto na dobacište, jedan od trenera, koji je sudio zbog nedostatka sudaca, dao je znak da natjecatelj može baciti koplje. Kolega u tom trenutku vikne: Pazi, koplje! Dok sam shvatio što se događa koplje mi se zabilo u glavu. Izvadio sam ga, sutkinja Ljubica Radošević zvala je hitnu pomoć, a ja sam završio na neurokirurgiji u Sušačkoj bolnici.

Operirao me doktor Dean Girotto, operacija je trajala dva i pol sata, a doktor mi je rekao da sam imao sreće što je koplje pogodilo najtvrđu lubanjsku kost jer da je samo malo otišlo desno ili lijevo ne bih bio živ. Ta je kost jedino oštećena, s vremenom će mi trebati staviti plastiku. Na glavi imam 27 šavova, a prebrojao mi ih je cimer u bolničkoj sobi. Svi pregledi pokazuju da je sve u redu, nemam nikavih bolova, jedini problem je lijevo oko na koje sam u početku gledao kao kroz maglu, potom su mi se prelijevale plava i smeđa boja, a sada je ostala samo plava boja. I taj mi se problem javlja više u zatvorenom prostoru, ali kažu da bi s vremenom trebalo sve normalizirati.

Bila je to moja prva nezgoda tijekom svih ovih godina suđenja, a za suca sam položio 1969. godine zajedno s Lucianom Sušnjem i nekadašnjim direktorom kluba Željkom Komadinom. Toga dana sve je bilo uobičajeno, raspodijelio sam ljude, popunili smo dalj, vis i cilj, ali nismo imali ljude za daljinska bacanja, koplje, vortex i disk. Tako da su sudili treneri i to je jedina pogreška. Ne krivim natjecatelja, srećom da je u pitanju bilo koplje od 600 grama, jer da je bilo koplje od 800 grama sigurno bi moja priča drugačije završila, ispričao je riječki atletičar, koji se "kraljicom sportova" počeo baviti 1964. godine. 

Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista, u nedjelju, 24. lipnja 2018.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka