Vrijedni volonteri uče kako graditi prezide / Foto Vedran KARUZA
Na poziv Poljoprivredne zadruge »Dočina« iz Praputnjaka te Udruge za očuvanje tradicijske graditeljske baštine »4 grada dragodid« i Udruge Praputnjak – kulturni krajolik, odzvalo se tradicionalnim radionicama više volontera nego ikada, a stigli su čak i iz Istre te iz Crikvenice
PRAPUTNJAK – Ugrijalo dugoočekivano proljetno sunce, ugodno za šetnju, za pijuckanje kavice na terasi, za branje šparoga, ali ipak mrvicu pretoplo za boraviti i raditi među gromačama koje isijavaju toplinu. Netko mora, gromače se same obnoviti neće, malo tko uopće zna kako ih obnoviti i sazidati, a tek tako ih pustiti da se sve uruše, bilo bi odraz nepoštovanja prvenstveno prema ljudima koji su ih davno gradili, a onda i prema kulturi, tradiciji i povijesti.
Praputnjarski zet
Težački je to posao. Spuštamo se s ceste strmim putevima i škalama u vinograd Takala podno Praputnjaka i očekujemo umorne, znojne i nervozne ljude koji tamo crnče od jutra, a već je podne.
Ala, ja ću bit’ dolje, moram delat, a vi pitajte ča vas zanima – Vijeko Mičetić
– Naplaćujemo ljudima koji ovdje dođu učiti samo ovaj prekrasni pogled na more i zaljev, ali naše mentorstvo ne naplaćujemo – u startu razbija našu predrasudu mentor i voditelj radionice Vijeko Mičetić, koji je kao fizička osoba upisan u registar Ministarstva kulture kao nositelj nematerijalnog i kulturnog dobra zidanja suhozida.
Kamen do kamena – gromača / Foto edran
– Ala, ja ću bit’ dolje, moram delat, a vi pitajte ča vas zanima, ja ću vam povedat – kaže nam gospodini Vijeko i razgovaramo tako na razdaljini od nepuna dva metra, ali se ne vidimo.
Kod nas su suhozidi drugačiji i manje strmi – Ana Mandić / Foto Vedran KARUZA
– Normalno je da se gromače urušavaju, tu nema betona, vjetar i sol čine svoje, a i korijeni biljaka i stabala. Svake godine održavamo ove radionice da spasimo gromače i podučimo ljude kako ih graditi, a ponekad se dogodi da dođe netko tko je jači nego mentor. To smo doživjeli ovo leto – kaže barba Vijeko i pokazuje nam Alojza Robnika.
Robnik jer sam bio rob, a i sad sam, vidi se iz priloženog – Alojz Robnik / Foto Vedran KARUZA
Ugodno s korisnim
– Ja sam praputnjarski zet. Robnik jer sam bio rob, a i sad sam, vidi se iz priloženog – šali se ovaj vrijedni gospodin.
Ove godine stiglo je najviše volontera – Josipa Miloš / Foto Vedran KARUZA
Kao što je gospodin Vijeko fizička osoba upisana u registar Ministarstva kulture kao nositelj nematerijalnog i kulturnog dobra zidanja suhozida, tako je Poljoprivredna zadruga »Dolčina« Praputnjak upisana kao pravna osoba.
Zadivljujući i vrtoglav krajolik suhozidnih terasa koje se nadvijaju nad Bakarskim i Bakaračkim zaljevom malo koga ostave ravnodušnim. A i one imune na impozantne vidike će zasigurno impresionirati povijest nastanka ovog spomenika nadljudskog truda nekadašnjih žitelja ovog kraja. Četiri do pet generacija Praputnjaraca su zidali ove terase od zadnjih desetljeća 18. do početka 20. stoljeća, u nadi da se izdignu iz siromaštva. Iskrčene dijelove između terasa su punili zemljom donesenom s okolnih planina te u nju sadili lozu i proizvodili vrhunski autohtoni pjenušac Bakarsku vodicu, danas službenu »Staru Bakarsku vodicu«. Naziv duguju »takanju« – kotrljanju posječenih balvana do mora, gdje su ih ukrcavali na jedrenjake i prodavali, što je seljacima bio dodatni izvor prihoda.
Dolčina je u suradnji s Udrugom za očuvanje tradicijske graditeoljske baštine »4 Grada Dragodid« i Udrugom Praputnjak – kulturni krajolik, ove godine sedmi put zaredom organizirala dvodnevnu radionicu uređenja i popravaka porušenih gromača na starinski način u vinogradu Takala. Radove su pod vodstvom lokalnih mentora izvodili volonteri organizatorskih udruga.
– Svake godine nam se na radionicu odazove po dvadesetak ljudi, ove godine ih je najviše, a zanimljivo je da su došli i iz Crikvenice i iz Istre – kaže nam članica PZ »Dolčina« Josipa Miloš i tu dobivamo priliku upoznati Istrijanku koja obnavlja bakarske suhozide. Mlađahna Ana Mandić.
– Nisam samo ja došla iz Istre, više nas je. Čuli smo za ovu radionicu, svi smo iz ruralnih dijelova Istre, kod nas su suhozidi drugačiji i manje strmi, radimo, a kasnije ćemo na izlete – kaže nam Istrijanka Ana koja očito zna spojiti ugodno s korisnim. Voli rad, a voli i druženje u prirodi, što se odnosi na sve polaznike ove radionice koji su »dali ruku« u pomoćnim poslovima i pritom nešto naučili o vještini zidanja u suho i tehnikama izvedbe prezida.
