Mesopustar

Srećko Petrinović već gotovo 70 godina “živi” novljanski narodni običaj

Franjo Deranja

Srećko Petrinović

Srećko Petrinović

Novljanin zvan Srećko Marica, s tek navršenih 16 godina bio je već pravi, veliki mesopustar. Svirao je sopile i veliku »trumbetu«, u trojcu vodećih mesopustara bio je »kapitan«, da bi sada bio ovjekovječen i na milenijskoj fotografiji Šime Strikomana



NOVI VINODOLSKI Novljanin Srećko Petrinović, rođen je 1934. godine, dakako u Novom Vinodolskom – jer grad je tada imao svoje rodilište – a s tek punih šesnaest godina bio je već pravi, a to znači veliki mesopustar. Ovo »veliki« jako je značajno jer su danas njegovi ondašnji vršnjaci, 16-godišnjaci, tek »mali mesopustari«, a to znači mesopustarski podmladak.


Srećko, ili kako ga u Novome znaju po nadimku Srećko Marica, svirao je sopile i veliku »trumbetu«, a bio je i u trojcu vodećih mesopustara – »kapitan«. Taj vodeći trolist u skupini novljanskih mladića, mesopustara, čine »advitor« i dva »kapitana«.


Pravila uvijek ista


Diplomirani filmski i tv-snimatelj Šime Strikoman u nedjelju je snimio milenijsku fotografiju na kojoj su se našli novljanski mesopustari, od onih najstarijih živućih do današnjih mladića na kojima običaj ostaje!




– Običaj, naš novljanski narodni običaj održao se godinama i stoljećima i uvijek se obavlja jednako, prema određenim pravilima – govori Srećko, danas najstariji živući novljanski mesopustar. Na zidu je svečana diploma Mesopustarskoga društva, kojom je počašćen i s kojom se ponosi, jer govori o njegovoj odanosti tradiciji Novog Vinodolskog, folkloru, narodnom kolu, nošnji, običaju.


Mesopusni običaju u određenom su smislu i identifikacija tradicijskog Novog Vinodolskog. Već samo spominjanje ovoga staroga grada uključuje u sebi i svojem imenu trolist simbola: Vinodolski zakon, Mažuraniće i mesopusne narodne ne običaje.


Mesopusni običaji »batili« su se, a to znači održavali, uvijek. Održavali su se i u vremenima kada im vlast i nije bila sklona jer su se vezivali uz religijski kalendar. Tijekom Drugog svjetskog rata – a vjerojatno je to bilo i u nekim drugim i prijašnjim ratovima – održavali su se također, i to redovito i upravo prema odgovarajućem tradicijskom kalendaru, a kolo se igralo i pjesma se znala zapjevati i u skrovitim okolnostima, potajno ali i, opet, ponosno.


U kolu je i »staro i mlado«, a korak kola određuju »pivači« usred kola koji pjevaju junačke i domoljubne pjesme stare također više (od) stoljeća.


Društvena inicijacija


Biti mesopustar za Novljane je pitanje društvene inicijacije. To je nešto slično kao za maturanta »ispit zrelosti«. Za novljanske mladiće to je potvrda stasalosti u status mladića. Jer, prava provjera odraslosti jest onih završnih tri dana – od svečanog izlaska u grad skupine mesopustara, na mesopusnu »nedilju« uz glazbu preporodne budnice »Još Hrvatska ni propala«, pa do mesopusnog utorka, kada se čita »žitak Mesopustu«, spjevana optužnica krivcu za sve nedaće »u gradu i svijetu« tijekom protekle godine. Posebnost ove optužnice i parnice je u tome da, koliko god je običaj star, taj postupak nikada i nijedne godine ne dođe u opasnost od – zastare!


Sve se odvija pod pokličem »Bubanj i mužika složno udaraj!«.I sve je to ostalo do današnjih dana, očuvano na isti način i s jednakom emocijom prema narodnom običaju, o čemu svjedoči i danas najstariji živući novljanski mesopustar Srećko Petrinović.