CRIKVENICA – Da će joj trauma koju je doživjela prije nekoliko dana u društvu osmogodišnjeg sina usred Crikvenice, ostati mrlja na provedenom godišnjem odmoru, ne treba sumnjati.

Naša čitateljica, hrvatska državljanka Snježana W. koja živi i radi u Njemačkoj, uputila nam je pismo u kojemu opisuje neugodno iskustvo što ga je doživjela šetajući glavnom crikveničkom šetnicom u društvu maloljetnog sina.

– Bila sam na odmoru u Crikvenici sa svojim osmogodišnjim sinom, kao i skoro svake godine do sada. Kada smo izašli u večernjim satima, oko 21 sat, u šetnju, došli smo do place, nasuprot autobusne stanice. Prolazeći pored jednog od štandova koji se nalazio na sredini cijelog tržnog prostora, obratila sam se prodavaču zbog dresa koji smo ugledali, a dopao se mom sinu.

Upitala sam ga ima li možda manjih brojeva od izloženih, pa je krenuo unutar štanda. ali se ubrzo i okrenuo s komentarom: »Vas dvoje jedete sladoled, a došli ste mene zaje… za 100 kuna!«.

Tada nas je počeo vrijeđati, vikao da se gubimo. Pitala sam ga što mu je, kako se to ponaša i zašto je tako nekulturan u komuniciranju s kupcima. Tada se »otvorio« i počeo psovati izdijelivši mi različite prostačke epitete, spominjao mi je mater, govorio da se »gonim u p… materinu« te urlao na mene: »Marš odavde!«.

Nisam reagirala osim što sam komentirala kazavši mu: »Bože sačuvaj, čudnog li čovjeka«. On je ostao sjedeći i psujući ispred svog štanda, opisuje Snježana W. svoje iskustvo.

– Bilo je tu još mnogo drugih ljudi, ali sam otišla dalje sa svojim sinom, prepričava Snježana, dodajući kako su se ona i njezin sin uspjeli udaljiti nekih 250 do 300 metara i stali ispred semafora čekajući da mogu preći cestu.

​Onda je uslijedio novi šok.

– On je došao nama s leđa i udario mog sina, ošamarivši ga preko uha, dobro ga protresao za uho i odignuo od zemlje…Sin je počeo vrištati od bolova, imala sam osjećaj da je cijeli grad zvučao, oko nas masa ljudi koji su zaprepašteno i šokirano gledali, i s jedne i druge strane semafora.

Taj čovjek se odmah vratio, istog trenutka okrenuo i otišao nazad prema svom štandu. Ja sam uspjela samo viknuti: »Hej, čovječe, što si to uradio, jesi normalan«, dok moj sin nije prestajao plakati od šoka i bola.

Krenula sam provjeravati nije li ga uboo nožem ili ga s leđa teže ozlijedio. Istovremeno, očevici su zvali policiju koja je odmah došla pa kad smo krenuli prema štandu, zatekli smo ga kako mirno sjedi.

Policijski službenik mu je prišao i razgovarao s njime, tek mi dobacivši da ga poznaje, ali želim li podnijeti prijavu da o tomu moram osobno odlučiti, ali i pojasnio da počinitelj može biti kažnjen. Kad sam potvrdno odgovorila, policajci su ga priveli u postaju.

*opširnije u tiskanom izdanju