Završni dani

Četvrtaši iz Stare Sušice pred novim izazovima: ‘Lijepe su bile ove četiri godine’

Marinko Krmpotić

Foto M. Krmpotić

Foto M. Krmpotić

U maloj školi koju ove godine pohađa petero đaka, zadnje dane »broje« četvrtaši Ivan, Jakov, Karlo i Ana, koji na jesen prelaze u matičnu školu u Ravnoj Gori. No, njihova peta kolegica, prvašica Tena, ipak neće ostati sama – pridružuje joj se Jakovljev brat, prvašić Domagoj



STARA SUŠICA – Svibanj je mjesec u kojem se polako kraju privode i školske aktivnosti, a kako završni dani školovanja izgledaju u jednoj maloj područnoj školi – onoj u Staroj Sušici koja je dio OŠ Dr. Branimira Markovića iz Ravne Gore – provjerili smo kratkim druženjem s petero učenika te škole. Njih četvero polazi četvrti razred i od naredne godine pohađat će školu u Ravnoj Gori, a prvu svoju školsku godinu kraju privodi simpatična prvašica Tena Troha koja nam kaže da joj je bilo – baš super!


»U stvari mi baš nijedan predmet nije bio težak i baš su mi svi bili zanimljivi, a kad malo bolje promislim, najteže mi je bilo doći u školu jer se treba ustati tamo negdje oko sedam sati kad me dida vozi u školu. Tako da mi se ujutro baš znalo spavati, ali što se može, nekako smo ipak došli do škole. U školi mi svi pomažu i baš je dobro, ali mi je malo žao što nemam baš nikog sa mnom u mom prvom razredu jer su svi ostali četvrti razred i baš su puno, puno stariji od mene. A dobro je što je među njima i moj brat Karlo pa mi je onda s njima baš lijepo i bit će mi žao što druge godine neće više biti ovdje, nego će u peti razred ići u Ravnu Goru«, rekla nam je Tena nakon koje su riječ preuzeli »maturanti«.



Zadovoljna svojim učenicima, ali i pomalo tužna jer će njih četvero otići, je njihova nastavnica Romea Podobnik: »Žao mi je što odlaze, baš ovaj četvrti razred bio je posebna generacija sastavljena od tri dečka i jedne djevojčice. Radili smo baš kao jedna obitelj i baš mi je žao i pomalo mi je teško jer sam se uz njih jako vezala. Naredne školske godine uz Tenu, koja će biti drugi razred, u školu će u prvi razred krenuti Jakovov brat Domagoj. Dakle, imat ćemo samo dva učenika u cijeloj našoj maloj Područnoj školi. Najviše ih je bilo tamo početkom devedesetih, čak 16. Nažalost, od onda broj stalno lagano pada«, konstatirala je učiteljica Romea Podobnik.





Super učiteljica


Ivan Franić je već četvrti razred, najviše mu se od predmeta sviđa hrvatski jezik, a volio bi jednog dana biti – policajac: »Bilo mi je lijepo ove četiri godine u ovoj našoj maloj školi. Učiteljica je bila super i puno smo naučili. Malo me je strah što ću druge godine morati u onu veliku školu u Ravnoj Gori, ali – što je tu je«, rekao nam je Ivan s kojim ideju o tome da jednog dana obuče plavu policijsku odoru dijeli i jedina cura u četvrtom razredu, Ana Vrhovnik, koja najviše voli matematiku, ima dva znatno starija brata i, kaže, ništa joj nije bilo teško: »Pa baš nam je bilo lijepo. Puno smo učili u razredu, a puno i u prirodi i već mi je sada žao što moram otići u Ravnu Goru, a opet me i zanima kako će tamo biti i što ćemo tamo sve novo naučiti«, rekla je Ana.


Teni stiže kolega


I Jakov Poje je uživao i puno naučio: »Najdraži mi je bio tjelesni, ali nas je nastavnica dobro podučila svemu pa me nije strah nove škole. Kad ja odem ovdje će me zamijeniti mlađi brat Domagoj pa Tena neće biti sama, a siguran sam da će ona njemu pomoći, kao što smo i mi njoj«, rekao nam je Jakov, a razgovorljiv je bio i Tenin brat Karlo: »A bilo mi je neki put smiješno što idem u školu sa sekom, ali sam se priviknuo. Najbolje je što, čini mi se, ona zna više gradiva iz našeg razreda, nego iz svog prvog. Naravno, kad god je trebalo, pomagao sam joj ne samo ja, nego i svi mi iz četvrtog razreda. Sad kad mi odemo, doći će Domagoj pa neće baš biti skroz sama. Ma, bit će teže nama jer sad idemo dolje u Ravnu Goru u peti razred i tamo će biti puno više učenika«, rekao je Karlo Troha.