Govornicima veljotskog današnji Boduli duguju mnoge riječi koje su se udomaćile u njihovu govoru (kao što su žmulj, jarbol, lignja ili konoba), ali i brojne zanimljive toponimske nazive koji su ostaci iskrivljenog veljotskog jezika
KRK – Pred brojnim Krčanima okupljenim na slikovitom lokalitetu Scene Zidine na kojem se, u organizaciji Centra za kluturu Grada Krka, u ljetnoj sezoni o državaju brojna kulturna događanja, održana je promocija nove knjige Alana Žica Teklina »Tako su govorili Dalmatinci i Boduli – Burbur se vraća kući« izdana u nakladi riječke izdavačke kuće Pandora gong. Knjiga je, podsjetimo, svojevsrni nastavak ne tako davno javnosti predstavljene prve Žicove knjige »Tako je govorio Burbur« posvećene nestalom, odnosno izumrlom jeziku Krčana, ali i Dalmatinaca – veljotskome jeziku koji je, među ostalim, specifičan i po tome što se zna točan datum njegova nestanka (10. srpnja 1898. godine), a koji se zbio s tragičnom smrću njegova posljednjeg govornika.
Vulgarni latinski jezik
Uz autora, riječkog turističkog vodiča Alana Žica Teklina, o ovoj zanimljivoj te s Krkom i Krčanima tijesno povezanoj knjizi u spomenutoj su prigodi još kazivali ravnateljica Centra za kulturu Maja Parentić te slovenski lingvist Kristjan Šinkec. Govoreći o svom novom radu posvećenom nestalom jeziku davnih generacija Krčana, ali i posljednjem govorniku tog, zapravo vulgarnog latinskog jezika, Žic je napomenuo da je njegov rad temeljen na nizu novih spoznaja do kojih je došao nakon predstavljanja svojeg prvog rada na istu temu. Autor se u knjizi, među ostalim, tako pita izumire li jezik s posljednjim govornikom ili možda s pretposljednjim jer, pita se smisleno, postoji li uopće jezik ako ne služi da se barem dvije osobe na njemu sporazumijevaju?
Veljotski, ustvrdio je pak Šinkec, spada u grupu sjevernotalijanskih dijalekata, a dio znanstvenika drži da je po svojim obilježjima zapravo najbliži rumunjskome, iako se svojim obilježjima čvrsto može povezati i s talijanskim, odnosno španjolskim jezikom. Veljotski ili dalmatski kroz stoljeća se postupno gubio, dijelom »na račun« drugih srodnih mu romanskih jezika ili dijalekata, a dijelom i zbog dolaska drugih naroda na ove prostore, posebice Hrvata.
Istarski zboraši izveli su pjesmu »In kol munćal« (»Na tom brijegu«) do koje su došli slučajno, tragajući za narodnim blagom Istre. Iako se u početku mislilo da je pronađeni zapis starogrčki napjev, pokazalo se da je pjesma zapravo jedan od rijetkih zapisa nestalog jezika koji su, izvedbom na Sceni Zidine, istarski pjevači (kako je to ustvrdio autor knjige Alan Žic Teklin) – vratili njegovoj kući – gradu Krku u kojem se taj jezik najdulje i zadržao.
Veljotske riječi
Žic je predstavljajući svoj rad, odnosno spoznaje o toj temi istaknuo i da govornicima veljotskog današnji Boduli duguju mnoge riječi koje su se udomaćile u njihovu govoru (kao što su žmulj, jarbol, lignja ili konoba), ali i brojne zanimljive toponimske nazive koji su, kaže autor, ostaci iskrivljenog veljotskog jezika. Predstavljanje knjige bila je prilika i da upućeni u ovu tematiku Krčanima predstave da je veljotski jezik tema kojom se danas bave mnogi lingvistički znanstvenici, među ostalim i kroz pripremu udžbenika koji bi u doglednoj budućnosti mogao ugledati svjetlo dana. Poseban doprinos nastojanjima da se veljotski (dalmatski) jezik predstavi i revitalizira naposljetku su dali i članovi zbora Lavanda iz Novigrada izvevši jednu pjesmu na tom jeziku davnih Krčana.
