U NOB-u je sudjelovalo preko 1.300 Rabljana, a poginulo ih je 210. Zar su to ljudi koje treba zaboraviti, rušiti im spomenike, optuživati ih za zločine koje nisu počinili nakon rata?
Premda je krajem prošle godine vodstvo Udruge antifašista Raba prepustio Ivici Lupiću, inače vijećniku SDP-a, profesor Ivo Barić još uvijek je najveći živući simbol antifašizma na otoku. Barić redovno vodi rapsku mladež u Kampor, na mjesto gdje je 1942. i 1943. oko 4.000 ljudi stradalo zbog talijanskog fašizma. Drži im predavanja i prenosi poruke, smatrajući da fašizam još uvijek nije potpuno pobijeđen. Upravo to će biti i tema okruglog stola danas u Rabu – »Antifašizam danas, ili kako je do danas preživio nacifašizam«.
– Zašto okrugli stol o fašizmu danas na Rabu? Zato što još uvijek postoji pritajeni »bacil fašizma« koji se ponovo može razviti u »crnu kugu«. Zato jer su stanovnici ovoga otoka proživjeli strahote fašizma za vrijeme talijanske i njemačke okupacije. Talijanski fašisti ostavili su za sobom najstrašnije mučilište, logor Kampor, u kojem je stradalo preko 4.000 nedužnih ljudi, a njemački nacisti teror nad stanovništvom i odvođenje u logore smrti.
I baš zato jačao je otpor stanovništva pa je u NOB-u sudjelovalo preko 1.300 Rabljana, a poginulo ih je 210. Zar su to ljudi koje treba zaboraviti, rušiti im spomenike, optuživati ih za zločine koje nisu počinili nakon rata? Izbrisati im Dan oslobođenja Raba od fašizma 12. travnja, a za Dan Grada proglasiti datum iz legende o obranama grada Raba od Normana iz 11. ili 12 stoljeća.
Čak se pouzdano ne zna koji je to datum bio i koji su bili napadači. To je tipičan primjer kulta tradicije iz kojeg se razabire propagiranje da je istina izrečena jednom za svagda, a mi je možemo samo interpretirati i nemamo pravo na stjecanje novih znanja. Upravo to čine konzervativni povjesničari koji antifašizam tumače kao »prikriveni komunizam«.
Oni se ne mogu pomiriti s činjenicom, koju nije moguće osporiti, da su komunisti pozvali narod na ustanak i bili predvodnici borbe protiv fašizma i nacionalsocijalizma. U NOB-i su i svećenici sudjelovali u razmjerno velikom broju. Dakle, sve su to poznate činjenice, međutim, nositelji konzervativne svijesti koji pišu o antifašizmu doživljavaju ga propagatorom komunizma, titoizma i slično, kaže Barić, koji je posebno osupnut protivljenjem pojedinih intelektualaca, poput Ive Banca, koji se protive postojanju nedavno osnovane Lige antifašista, kao i antifašističkih udruga, koje postoje od prije.
– Ako danas nema fašizma i potrebe za Ligom, što je onda ono skandiranje fašizmu na stadionima, na društvenim mrežama, u tiskovinama i sve pod zajedničkim nazivnikom tobožnje demokracije, a protiv totalitarizma. Najgore je što to nacionalističko bulažnjenje ulazi i u škole u kojima udžbenici veličaju rat kao sredstvo rješenja svih pitanja.
Propagira se povijest konflikata, a ne pomirenja, koje bi trebalo više zastupiti u udžbenicima. Antifašizam nije samo socijalistička tekovina, već je to pokret za ljudska prava koga su na ovim prostorima ostvarili partizani, a ne ustaše i Pavelićev fašistički pokret, kaže Barić, istaknuvši Umberta Eca i njegovih 14 točaka za prepoznavanje korijena fašizma, među kojima je i veličanje kulta tradicije.
Uplašeni promatrači
– I na Rabu se dogodilo da se veliča kult tradicije pa je na primjer u javnom životu šutke djelomično prihvaćen korijenski pravopis upotrebljavan samo u NDH, a ne fonetski kao službeni. Zato danas imamo Rabska fjera, a ne Rapska, Rabska torta i druge bisere korijenskog pravopisa čemu potporu daju čak i neki akademici. U ovom slučaju radi se o novogovoru iz kojega izranjaju klero-nacionanalističke ideje, konzervativni stil u tekstualnosti i provincijalni kičeraj u teatru, kako je pisao Igor Mandić.
Ovu i ostale negativne pojave treba ocjenjivati prema etičkim principima jer mogu uzrokovati oživljavanje novih formi fašizma u vidu ksenofobije i ultranacionalizma. Kako poručuje Brecht, političko nasilje neće prestati sve dok ne prestanemo biti njegovi uplašeni promatrači. Ali, mislim da na Rabu u javnom životu nacionalizam i ksenofobija nisu uzeli maha, osim kod nekih usamljenih pojedinaca koji se zaklanjaju iza društvenih mreža i pišu zločeste tekstove, smatra Barić, dodavši da se ponekad pita može li danas postojati totalitarizam i u demokraciji.
– Nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je uveden totalitarni sistem vladavine s jednim vođom. Bio je to nažalost totalitarizam izrastao na deformaciji lijeve ideje koji se kasnije, uvođenjem samoupravljanja, sve više pretvarao, kako su neki govorili, u socijalizam s ljudskim licem. Ipak, bio je to jednopartijski sistem koji je sve više zapadao u krizu pa je devedesetih godina došlo i do rata nakon kojega se socijalistički sistem promijenio u kapitalistički. Bogatstvo je podijeljeno samo nekima, ili kako je rekao Franjo Tuđman: »htjeli ste kapitalizam i sad ga imate«.
Time je uveden još gori oblik ukidanja slobode, nazvan totalitarizam demokracije neoliberalnog kapitalizma. Počeo je jačati klijentelizam i grabež pod motivom »društvo jednakosti šansi«, kako ga proklamira liberalni kapitalizam, a realnost je zapravo nasilje u kojem većina nikada ne dobiva nikakvu šansu. Danas, kad se vidi da takav oblik neoliberalnog slobodnog tržišta ne funkcionira onako kako je zamišljen, teoretičari na tržište ideja nude novi izlaz iz krize propalog slobodnog tržišta, poluslobodno tržište na kome će veći utjecaj imati država, nazivajući ga ortoliberalizmom.
Ovo bi trebalo značiti zapravo veće uplitanje države u propalu neoliberalnu ekonomiju, ali sredstvima svih poreznih obveznika za sanaciju banaka i privatnih tvrtki. Lijepo zamišljena praksa spašavanja propalog sistema jednakih šansi na novom slobodnom poludržavnom tržištu na kojem će se prodavati zajednički resursi, šuma, vode, more i rudno bogatstvo, jedino što nam je ostalo. Je li to sublimacija orvelijanske jednakosti šansi gdje su svi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih?. U Hrvatskoj, radi onih jednakijih, kako je rekao Gandhi, nemamo za svačije pohlepe, a mogli bismo imati za svačije potrebe. Možda je to u ljudskoj naravi da se čovjek ne može oduprijeti žudnji za imanjem i posjedom, ali za to služe zakoni koji zauzdavaju smirivanje poriva za neprestanim uvećavanjem bogatstva.
Promjena forme, ali ne i sadržaja
Budući da u Hrvatskoj zakoni ne zauzdavaju korupciju, novinari često prije organa gonjenja objave korupciju, ali njihove prijave stoje u ladicama moćnika sve dok se za njih ne ukaže pogodan politički trenutak za optužbu. Moramo se stoga zapitati ako je politika u sprezi s političko-gospodarskim moćnicima? Je li sudstvo samostalno? Vjerojatno nije. Je li to onda cinična zajednica u kojoj živimo i kojoj mnogi vjeruju. Ali, toga se možemo osloboditi jedino ako se zakonom uredi okružje političkog jedinstva za osudu korupcije. Moć koja proizlazi iz posjeda i statusa u društvu tada će biti pod prismotrom pravde ili jednakosti pred zakonom, promišlja Barić, kojeg ljuti često propitivanje svrhe postojanja udruga antifašista.
– Te udruge postoje zato jer je antifašizam jedini oblik opstanka slobodnog svijeta. Treba li sjećanje na antifašističku prošlost zatrti i ponašati se kao da nije bilo partizanskog pobjedničkog pokreta na strani svjetske antifašističke koalicije? Ponekad se pitam kada čujem ovakvo pitanje – imamo li to mi problema sa sustavom vrijednosti kod jednog dijela građana koji ne razlikuju dobro od zla? Citirat ću profesora Ivana Prpića koji je napisao: »Antifašizam danas nije samo rat protiv fašističkih država, koje su započele rat jer njih više nema, to nije samo opiranje mržnji prema drugim ljudima, i ako je to važan aspekt, antifašizam je naprosto moralno stajalište svakog pojedinca kako bi zaštitio vlastitu subjektivnost, slobodu i sigurnost«.
Ali, danas ima čak i akademika kao Davorin Rudolf, koji tvrdi da aktivan antifašizam ne može postojati ako istodobno ne postoje fašizam ili nacizam u prvotnom obliku. Pa zar je moguće da akademik ne shvaća da fašizam mijenja formu ali ne i sadržaj? Neki kažu da je to moguće zato jer nikad nije jasno načinjena razliku između antifašizma i nekih poslijeratnih komunističkih zločina. Ali, ne smije se zbog zločina nakon rata dovesti u pitanje cijeli svjetski antifašistički pokret. U Njemačkoj se to nije dogodilo zahvaljujući kancelaru Williju Brandtu koji je 1974. kleknuo pred spomenikom nacističkim žrtvama Varšavskoga geta. Tada je njemački narod doživio opću katarzu i možda baš zato danas među Nijemcima nema većih podjela.
A kada će to učiniti oni koji negiraju Jasenovac, Slanu, Kampor, Goli otok, Grgur i druge logore, ne znam. U javnosti se potencira podjela na partizane i ustaše, na komuniste i liberale, na konzervativce i desničare, na jugofile i Hrvate i to samo da se skrene pažnja od bitnih ekonomskih pitanja u zemlji: o pretvorbi, o izbacivanju iz stanova svih koji nisu bili podobni, o 3.000 porušenih spomenika u Hrvatskoj, o promjenama naziva ulica, o davanju imena ulica ustašama, o nezaposlenosti, o uništenju industrije koja je stvarala novu vrijednost, o gladnima, o klijentelizmu, o krađi koja još traje, o odgoju djece za potrošačko društvo i tako dalje i dalje u nedogled.
Danas neki dužnosnici kažu da su za svu neimaštinu krivi komunisti, ali da nemaju ništa protiv antifašista. Vidi čuda, ali antifašiste ti isti nazivaju »komunjarama«, čak augmentativom, da bi njima plašili narod jer mu drugo ništa ne mogu ponuditi. Oni bi vjerojatno ponudili dobro, ali po njima najprije bismo morali svi postati isti, kako bismo živjeli bolje. Isti ne možemo »postati«, jer svi imamo svoje korijene.