Snimio Ivor BALEN
Slažem se da je lustracija potrebna, za zločince totalitarnih režima, ali i za one koji su 90–ih izmislili pretvorbu i pokrali državu i njene građane te prevarili branitelje
Grad Rab nedavno je obilježio 71 godinu od oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. Bila je to prilika za razgovor s profesorom Ivom Barićem, počasnim predsjednikom rapske Udruge antifašista.
– U metežu Drugog svjetskog rata poginulo je najmanje 197 Rabljana antifašista. U vojnim jedinicama sudjelovala su 1.273 Rabljana, a u civilnom otporu skoro cijelo stanovništvo. Bio je to rat u kojem se ubijalo bez milosti.
Najprije u logoru Kampor u kojem je umrlo više tisuća nedužnih ljudi, Hrvata, Slovenaca, Židova, Roma i drugih. U logoru je bilo zatočeno oko 15.000 ljudi među kojima i oko 1.200 malodobne djece.
Umrli su od gladi i bolesti u krajnje neljudskim uvjetima. Teško je utvrditi koliko je točno umrlo ljudi u Kamporu, jer se izvještaji ne podudaraju. Talijanska dokumentacija bilježi brojku od 3.200, statistike 4.500, a poznato je samo 1.490 imena umrlih.
Zanimljivo je da je, nakon odlaska Talijana 11. rujna 1943., Rab bio jedini slobodni teritorij u sjevernom Jadranu punih šest mjeseci, sve do 19. ožujka 1944. kad su na njega Nijemci izvršili desant s oko 800 vojnika.
Nakon četiri godine ratovanja Rab je definitivno oslobođen desantom Narodno-oslobodilačke vojske ujutro 12. travnja 1945. Operacijom je rukovodio Štab 9. udarne dalmatinske divizije i Komanda drugog pomorskog obalnog sektora.
Do podne Rab je bio slobodan, prvi u današnjoj Primorsko-goranskoj županiji, ističe profesor Barić, koji o logoru u Kamporu, Drugom svjetskom ratu i važnosti očuvanja antifašizma svake godine, povodom Dana oslobođenja Raba, drži predavanje učenicima na kamporskom groblju. To predavanje dio je uobičajenog programa Udruge antifašista povodom Dana oslobođenja.
Fašizacija masa
Dan oslobođenja Raba bio najsretniji dan za stanovnike Raba.
– Tada je konačno »zlu«, nakon četiri godine, rečeno »dosta«. Prestalo je tada ponižavanje, zlostavljanje i ubijanje. Najprije su to činili Talijani, a nakon njih Nijemci. Talijani su ostavili logorsko groblje s preko četiri tisuće umorenih nedužnih ljudi, a Nijemci i ustaše preko dvjesto ubijenih Rabljana i strahote nad stanovništvom. Četiri godine nitko nije bio siguran da će sutra živ dočekati izlazak sunca. I to, zamislite, u svojoj zemlji, na svom otoku i u svojoj kući. Zanimljivo je da je istog dana oslobođen i Vukovar u čemu je sudjelovalo desetak Rabljana partizana, da su toga dana saveznici došli pred vrata Berlina i da to naciste nije spriječilo da u berlinskoj Operi mirno uživaju u izvedbi Wagnerova »Sumraka bogova«, inače sinonima za sveopću katastrofu ili smak svijeta. Sutradan se to stvarno i dogodilo Wagnerovu gradu Dresdenu kojeg su saveznici do temelja uništili i hladnokrvno ubili 135.000 civila. Budući da je rat zlo samo po sebi, u njemu se događaju zločini i onih koji ga započnu i onih koji žele prekinuti rat. Kod jednih i drugih zlo je uzrok samome sebi, jer rata ne bi bilo da ga nisu potakli ljudi koji ne vjeruju u grijeh, kaže Barić, koji smatra da se u Hrvatskoj u zadnje vrijeme događa fašizacija masa.
– Na Zapadu je nakon Drugog svjetskog rata temeljito istraživan totalitarizam radi straha od pojave nacionalizma. Kritički je obrađen svaki oblik totalitarnog društva, dok je nacionalizam u poskomunističkim društvima neproučen, neocijenjen i nekritiziran. Zato neke manje države inkliniraju fašizaciji masa, što se u zadnje vrijeme događa i u Hrvatskoj. Razloge tomu otkriva nam slovenski sociolog Rastko Močnik koji tvrdi da su te države u svoje temelje ugradile nacionalizam i kreacionizam, a to su odlike imanentne nedemokratskim društvima. Ukidanje udruga civilnoga društva koje su temelj »otvorenog društva«, vodi prema totalitarizmu, kako tvrdi Popper, a to se puzećim korakom događa i u Hrvatskoj posebno odlukama ministra kulture Zlatka Hasanbegovića za kojeg je antifašizam floskula koja se, valjda, uzgaja u udrugama pa su zato štetne, kaže Barić, koji priznaje da je Jugoslavija bila totalitarna država.
– Nakon pobjede nad fašizmom u Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj koja je bila njena federalna jedinica, uspostavljen je jednopartijski sistem s karakteristikama totalitarne države, a kasnije države s kultom ličnosti. Intelektualcima to nije bilo prihvatljivo pa su se 1968. pobunili. Mladi su htjeli izaći iz svijeta svojih očeva, ali to se nije moglo bez temeljite promjene. Centar pobune bio je u Parizu i Frankfurtu. Vodio ju je njemački filozof, poznati antifašist, Theodor Adorno, a njemu danas Jure Vujić, vodeći ideolog stranke na vlasti, zamjera liberalno-lijevo poimanje demokratizacije europskog prostora zanemarujući da je na tim temeljima sazdana današnja Europa.
Inficiranje starih rana
U Hrvatskoj je 1968. centar pobune bio u Zagrebu, a vodio ga je filozof Gajo Petrović. Tiskali su list Praxis i osnovali Korčulansku školu. Htjeli su odmah ostvariti svijet koga su zacrtali njihovi očevi i majke (partizani), jer im se učinilo da oni sami taj svijet više ne žele, uglavnom njegujući spomeničko-slavljeničku praksu. Mladi su htjeli da se ono što je zacrtano već jednom provede budući da je taj svijet »bio samo u dokumentima«. Na Zapadu se moralo izaći iz »građanskog svijeta«, odnosno kapitalizam pretvoriti u bolje društvo. Zato su studenti Sorbone i drugih europskih sveučilišta bili radikalniji. Njihov slogan je bio: »Budimo realisti, zahtijevajmo nemoguće«. Mi smo u Hrvatskoj bili blaži i tražili: »Neka ono što je nužno, bude makar samo moguće«. Tada smo mislili da zakonima povijesti treba samo malo pomoći za postizanje boljeg društva. Prevarili smo se jer je studentska pobuna bila ugušena, iako Vujić tvrdi da su praxisovci uživali značajnu potporu vlasti. Pobuna je nastavljena 1971., ali nažalost s velikom dozom nacionalizma pa je i ona ugušena, kaže Barić, koji smatra da je 90-ih u Hrvatskoj nastala zbunjenost.
– Kad je pao Berlinski zid bilo je jasno da se Istočna Europa raspada i da jednopartijski sistem odlazi u ropotarnicu povijesti. Kod nas je nastala zbunjenost jer je nova Hrvatska država stvorena na antifašističkim temeljima ZAVNOH-a. Najviše su bili iznenađeni simpatizeri nekadašnje takozvane NDH jer se njena vojska u Drugom svjetskom ratu borila protiv avnojevske Hrvatske i savezničke antihitlerovske koalicije. Oni i danas vrlo vješto, zahtjevom za lustraciju, poistovjećuju antifašizam s komunizmom, tražeći reviziju jednog i drugog. Slažem se da je lustracija potrebna, za zločince totalitarnih režima, ali i za one koji su devedesetih u Hrvatskoj izmislili pretvorbu kojom su pokrali državu i njene građane te prevarili branitelje. Danas bi moralo biti jasno da je antifašistički pokret u Hrvatskoj bio i nacionalni i socijalni dok je ustaški bio nacionalistički i fašistički. Zato se s pravom pitamo, je li moguće da netko zagovara zločine bilo s koje strane oni dolazili. Antifašisti stalno ukazuju da se tako stare rane mogu iznova pojaviti i inficirati, pa bi se zlo opet moglo obnoviti, rekao je Barić.
