Lice nacije

TUĐMANOVA OSTAVŠTINA Licenca za domoljublje pretežak je teret za današnju Hrvatsku

Jaroslav Pecnik

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Danas imamo široku lepezu ikonobranitelja prvog predsjednika RH. Njegove se zasluge bezgranično veličaju, a zablude marginaliziraju ili posve negiraju. Međutim, činjenice su ipak neumoljive; Tuđman je državom diktatorski upravljao i vladao



Na nedavnom otvaranju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu, premijer Andrej Plenković je u svom govoru zaključio kako je on bio »vizionarski državnik«, ali svečani ugođaj je pokvario glas iz publike koji je ustvrdio posvema suprotno, uzvikujući: »Tuđman je zločinac«.


Naravno, policija je trenutačno reagirala, privela je »izgrednika«, što zorno ilustrira stanje slobode govora u nas i pravo građana da jasno i glasno iskažu svoje nezadovoljstvo i neslaganje, ali nakon svega nedvojbeno se nameće suštinsko pitanje: jesu li Tuđmanov lik i djelo zakonom zaštićeni, ideološki nedodirljivi, domoljubni okvir, odnosno je li hagiografski pristup Tuđmanovom nasljeđu jedino dozvoljen i(li) primjeren, pravovjeran dokaz i iskaz stranački i nacionalno licenciranog domoljublja. Što s onima koji Tuđmana ne vide i ne doživljavaju kao vizionara, koji ga istina ne doživljavaju ni kao zločinca, ali ga smatraju glavnim krivcem za sve ono negativno i loše što nam se događalo od vremena uspostave neovisne Hrvatske pa praktički sve do danas? Njegova, kao i politika njegovih nastavljača, uvažavajući sve nametnute okolnosti (političke, ratne, povijesne, međunarodne itd.) tijekom i nakon raspada Jugoslavije uveliko je i sama pogodovala raspirivanju ratne drame i tragedije, a potom i teške ekonomske i uopće društvene krize koja našom zemljom praktički snažno »drma« sve do danas.


Državotvorni san


Tuđman se svojim autoritetom nije suprotstavljao procesima koji su otvarali vrata sukobima; blago rečeno imao je krajnje ambivalentan odnos prema svim tim događanjima, bio je svjestan kako će bez ratne opcije teško ostvariti ideju »neovisne i samostalne Hrvatske«, ali ujedno je bio i svjestan činjenice kako mu njegovi grlati nacionalistički pobočnici, posebice iz emigrantskih redova, nikada i nikako neće oprostiti niti jedno drugo rješenje koje bi išlo ispod razine definitivnog i posvemašnjeg izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije, ne pitajući se pritom za cijenu posljedica koje će takav dramatični rez nesumljivo izazvati. A, znao je i sam dolijevati ulje na vatru kada je procijenio da mu to treba kako bi učvrstio svoju poziciju u stranci ili među svojim pristašama. U »narodnu predaju« su ušle njegove danas već čuvene »misli« da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, već i izraz povijesne težnje hrvatskog naroda; kako je sretan što mu supruga nije ni Srpkinja, a niti Židovka… Takvih »bisera« je bilo pregršt; naravno svi se oni danas guraju pod tepih, umanjuje se i opravdava njihov značaj kontekstom iznuđenih političkih okolnosti, ali pravo je pitanje može li se tek tako banalizirati njihov sadržaj i (o)lako prijeći preko ogromne štete koju su nanijeli? Ili se praviti lud i ponašati se kao da to nikada nije stvarno (iz)rečeno; na koncu, mnogi se pitaju: je li to uopće sada važno, kada znamo da nas je HDZ pod vodstvom Tuđmana oslobodio okova Titove, komunističke Jugoslavije, obranio od velikosrpske agresije i omogućio da Hrvati konačno ostvare svoj povijesni višestoljetni državotvorni san. Ali, jesmo li zaboravili da je Tuđman s istim žarom s kojim je kao partizanski general u svojoj knjizi »Stvaranje socijalističke Jugoslavije« veličao stvaranje nove Titove države, s jednakom silinom kasnije negirao istu tu tvorevinu. U svojim »Bespućima povijesne zbiljnosti« (prvo izdanje) Tuđman je bestidno umanjio židovske žrtve u Jasenovcu, da bi tek nakon brojnih i burnih reakcija, prije svega u Izraelu ispravio svoje falsifikate, ali to mu međunarodna zajednica nikada nije zaboravila niti oprostila, posebice stoga, jer je time i mnogim drugima »oslobodio« prostor za bezobzirnu reviziju povijesti, relativizaciju neprihvatljivih ideja i pokreta koji su negirali vrijednosti i značaj antifašističke borbe i partizanskog pokreta otpora.




Zar onda treba podsjećati zašto nas, iako smo nedvojbeno bili žrtve agresije, Europa nije prigrlila, odnosno da je to učinila s velikom zadrškom.


Računi na naplati


Pa, upravo Tuđmanova nedosljedna i nevjerodostojna politika u kojoj se nisu poštovala elementarna ljudska i građanska prava, ignorirali demokratski standardi, u kojoj su se prikrivali ratni zločini i štitili ratni zločinci, bila je jedan od glavnih razloga međunarodne suzdržanosti prema nama i držala nas je u karanteni sve do njegove smrti. Na koncu, agresivna politika prema BiH, Tuđmanova opsjednutost stvaranjem Herceg Bosne i slične njegove fantazmagorije skupo su nas koštale, a račune još i danas plaćamo. I usprkos svemu danas imamo široku lepezu njegovih ikonobranitelja; što više njegove se zasluge bezgranično veličaju, a zablude marginaliziraju ili posvema negiraju. Međutim, ma koliko mi činjenicama dodavali ili oduzimali, koliko neke stvari retuširali ili ih čak falsificirali, činjenice su ipak neumoljive; Tuđman je državom diktatorski upravljao i vladao. Sjetimo se samo: uporno nije priznavao rezultate izbora u Zagrebu, dok nije kupovinom vijećnika ostvario rezultat koji mu je odgovarao; oglušio se čak i na brojne savjete i negodovanje nogometnih navijača i usprkos svemu Dinamo je samovoljno preimenovao u Croatiu. Manirom Ceausescua vlastitog je sina postavio na čelo tajnih službi. Jednako kao što je dozvolio sramotno »skidanje« imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu… Koliko je samo ljudi u prvim godinama »demokracije« ostalo bez posla, koliko istjerano iz svojih stanova, a šikaniranima se ne zna ni broja, a sve samo zato jer su bili građani pogrešnih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških krvnih zrnaca. Mogli bi još puno toga nabrajati, lista je dugačka i poučna…


Tuđman nije razumio ekonomiju, zapravo razumio ju je samo u onoj mjeri koja mu je trebala za vlastito bogaćenje; demokraciju nije cijenio, a sve one koji su imali drukčije mišljenje od njegova i koji su smogli hrabrosti otvoreno i kritički ga iznijeti bili su proglašeni za neprijatelja, petu kolonu i stavljeni pod nadzor tajnih službi. Nacionalno mu je bilo ispred građanskog, ljudska je prava prezirao, a sklopio je sramotni deal s Crkvom (Vatikanski ugovor), koji nas je svrstao na začelje sekularne Europe i k tomu finacijski enormno koštao, jer smo Crkvi dali i ono što se ni sama nije usudila tražiti.


Miješanje kostiju


Beskrupulozno je ekvilibrirao između (na štetu) partizana, i (u korist) ustaša i tako jačao vlastitu političku poziciju ne vodeći računa s kojim i kakvim strašnim deformacijama će se to odraziti na život građana i zajednice. Njegova »čuvena« politika tzv. pomirbe, daleko je više podijelila nego li ujedinila zemlju; pozivajući se, bez stida i pameti na španjolskog fašističkog diktatora Franca tražio je da se u Jasenovcu »pomiješaju« kosti žrtava i njihovih ustaških krvnika i u tom sramotnom prijedlogu je vidio simbol novog nacionalnog jedinastva i pomirenja.


Iz svega ovoga nameće se logičko i legitimno pitanje: što s onim našim građanima koji takvu nakaradnu politiku nikada neće prihvatiti, s njom se složiti i stoga ne misle da su samo Tuđman i HDZ stvorili i obranili Hrvatsku. Hrvatska je postojala daleko prije i bez Tuđmana i HDZ-a; nadam se, zapravo sam siguran da će i ovu devastaciju preživjeti. Ako netko kritizira Tuđmana i HDZ znači li to, kako grlati nacionalisti etiketiraju i podvaljuju, da ne voli Hrvatsku? Nije li dovoljno da smo pristojni građani koji uredno plaćaju porez i izvršavaju sve zakonom propisane obveze, a emotivan odnos imaju prema obitelji, prijateljima, smatrajući da je zadaća države skrbiti o solidarnom i efikasnom funkcioniranju sustava i zajednice. Naravno, svaki normalan čovjek voli sredinu i zemlju u kojoj se rodio, ali to nije nikakva ekskluzivna obveza prema državi. Osobno smatram da se država daleko više voli ako se kritički propituje stanje u društvu i otvoreno ukazuje što to u njemu ne valja i kako to popraviti, nego li s rukom na srcu zaneseno pjevati nacionalnu himnu, a pri tomu još zanesenije bezskrupulozno otimati tuđe i pljačkati »voljenu nam Domovinu«.Tuđman nam je u nasljeđe ostavio (pret)političku zajednicu prepunu nacionalističkih i inih frustracija, zapušteno društvo u kojem dominiraju »vrijednosti« lišene temeljnih moralnih sadržaja i u kojem se umjesto suštinskih, rješavaju lažni, nametnuti problemi kojima se iskazuju prije svega stranački interesi i interesi kapitala, a koji sa stvarnim životom građana nemaju nikakve veze. Društvo smo izrazitih demokratskih deficita, ekonomskih promašaja, mafijaškog poduzetništva, siromaštva, nekompetentnosti, nacionalističkog tamburanja, opće hipokrizije i lopovluka; jednostavno sve je podešeno interesima pohlepnih i nezasitnih oligarha, a na štetu ogromnog dijela građana koji jedva sastavljaju kraj sa krajem i nezadovoljni stanjem, čine jedino što im preostaje: masovno napuštaju zemlju u kojoj su se rodili. Tko je za sve ovo kriv; čini mi se odgovor (ni)je teško dokučiti. Samo, pitanje je želimo li ga čuti.