Foto D. Kovačević
Danas imamo široku lepezu ikonobranitelja prvog predsjednika RH. Njegove se zasluge bezgranično veličaju, a zablude marginaliziraju ili posve negiraju. Međutim, činjenice su ipak neumoljive; Tuđman je državom diktatorski upravljao i vladao
Na nedavnom otvaranju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu, premijer Andrej Plenković je u svom govoru zaključio kako je on bio »vizionarski državnik«, ali svečani ugođaj je pokvario glas iz publike koji je ustvrdio posvema suprotno, uzvikujući: »Tuđman je zločinac«.
Naravno, policija je trenutačno reagirala, privela je »izgrednika«, što zorno ilustrira stanje slobode govora u nas i pravo građana da jasno i glasno iskažu svoje nezadovoljstvo i neslaganje, ali nakon svega nedvojbeno se nameće suštinsko pitanje: jesu li Tuđmanov lik i djelo zakonom zaštićeni, ideološki nedodirljivi, domoljubni okvir, odnosno je li hagiografski pristup Tuđmanovom nasljeđu jedino dozvoljen i(li) primjeren, pravovjeran dokaz i iskaz stranački i nacionalno licenciranog domoljublja. Što s onima koji Tuđmana ne vide i ne doživljavaju kao vizionara, koji ga istina ne doživljavaju ni kao zločinca, ali ga smatraju glavnim krivcem za sve ono negativno i loše što nam se događalo od vremena uspostave neovisne Hrvatske pa praktički sve do danas? Njegova, kao i politika njegovih nastavljača, uvažavajući sve nametnute okolnosti (političke, ratne, povijesne, međunarodne itd.) tijekom i nakon raspada Jugoslavije uveliko je i sama pogodovala raspirivanju ratne drame i tragedije, a potom i teške ekonomske i uopće društvene krize koja našom zemljom praktički snažno »drma« sve do danas.
Državotvorni san
Tuđman se svojim autoritetom nije suprotstavljao procesima koji su otvarali vrata sukobima; blago rečeno imao je krajnje ambivalentan odnos prema svim tim događanjima, bio je svjestan kako će bez ratne opcije teško ostvariti ideju »neovisne i samostalne Hrvatske«, ali ujedno je bio i svjestan činjenice kako mu njegovi grlati nacionalistički pobočnici, posebice iz emigrantskih redova, nikada i nikako neće oprostiti niti jedno drugo rješenje koje bi išlo ispod razine definitivnog i posvemašnjeg izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije, ne pitajući se pritom za cijenu posljedica koje će takav dramatični rez nesumljivo izazvati. A, znao je i sam dolijevati ulje na vatru kada je procijenio da mu to treba kako bi učvrstio svoju poziciju u stranci ili među svojim pristašama. U »narodnu predaju« su ušle njegove danas već čuvene »misli« da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, već i izraz povijesne težnje hrvatskog naroda; kako je sretan što mu supruga nije ni Srpkinja, a niti Židovka… Takvih »bisera« je bilo pregršt; naravno svi se oni danas guraju pod tepih, umanjuje se i opravdava njihov značaj kontekstom iznuđenih političkih okolnosti, ali pravo je pitanje može li se tek tako banalizirati njihov sadržaj i (o)lako prijeći preko ogromne štete koju su nanijeli? Ili se praviti lud i ponašati se kao da to nikada nije stvarno (iz)rečeno; na koncu, mnogi se pitaju: je li to uopće sada važno, kada znamo da nas je HDZ pod vodstvom Tuđmana oslobodio okova Titove, komunističke Jugoslavije, obranio od velikosrpske agresije i omogućio da Hrvati konačno ostvare svoj povijesni višestoljetni državotvorni san. Ali, jesmo li zaboravili da je Tuđman s istim žarom s kojim je kao partizanski general u svojoj knjizi »Stvaranje socijalističke Jugoslavije« veličao stvaranje nove Titove države, s jednakom silinom kasnije negirao istu tu tvorevinu. U svojim »Bespućima povijesne zbiljnosti« (prvo izdanje) Tuđman je bestidno umanjio židovske žrtve u Jasenovcu, da bi tek nakon brojnih i burnih reakcija, prije svega u Izraelu ispravio svoje falsifikate, ali to mu međunarodna zajednica nikada nije zaboravila niti oprostila, posebice stoga, jer je time i mnogim drugima »oslobodio« prostor za bezobzirnu reviziju povijesti, relativizaciju neprihvatljivih ideja i pokreta koji su negirali vrijednosti i značaj antifašističke borbe i partizanskog pokreta otpora.
Zar onda treba podsjećati zašto nas, iako smo nedvojbeno bili žrtve agresije, Europa nije prigrlila, odnosno da je to učinila s velikom zadrškom.
Računi na naplati
Pa, upravo Tuđmanova nedosljedna i nevjerodostojna politika u kojoj se nisu poštovala elementarna ljudska i građanska prava, ignorirali demokratski standardi, u kojoj su se prikrivali ratni zločini i štitili ratni zločinci, bila je jedan od glavnih razloga međunarodne suzdržanosti prema nama i držala nas je u karanteni sve do njegove smrti. Na koncu, agresivna politika prema BiH, Tuđmanova opsjednutost stvaranjem Herceg Bosne i slične njegove fantazmagorije skupo su nas koštale, a račune još i danas plaćamo. I usprkos svemu danas imamo široku lepezu njegovih ikonobranitelja; što više njegove se zasluge bezgranično veličaju, a zablude marginaliziraju ili posvema negiraju. Međutim, ma koliko mi činjenicama dodavali ili oduzimali, koliko neke stvari retuširali ili ih čak falsificirali, činjenice su ipak neumoljive; Tuđman je državom diktatorski upravljao i vladao. Sjetimo se samo: uporno nije priznavao rezultate izbora u Zagrebu, dok nije kupovinom vijećnika ostvario rezultat koji mu je odgovarao; oglušio se čak i na brojne savjete i negodovanje nogometnih navijača i usprkos svemu Dinamo je samovoljno preimenovao u Croatiu. Manirom Ceausescua vlastitog je sina postavio na čelo tajnih službi. Jednako kao što je dozvolio sramotno »skidanje« imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu… Koliko je samo ljudi u prvim godinama »demokracije« ostalo bez posla, koliko istjerano iz svojih stanova, a šikaniranima se ne zna ni broja, a sve samo zato jer su bili građani pogrešnih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških krvnih zrnaca. Mogli bi još puno toga nabrajati, lista je dugačka i poučna…
Tuđman nije razumio ekonomiju, zapravo razumio ju je samo u onoj mjeri koja mu je trebala za vlastito bogaćenje; demokraciju nije cijenio, a sve one koji su imali drukčije mišljenje od njegova i koji su smogli hrabrosti otvoreno i kritički ga iznijeti bili su proglašeni za neprijatelja, petu kolonu i stavljeni pod nadzor tajnih službi. Nacionalno mu je bilo ispred građanskog, ljudska je prava prezirao, a sklopio je sramotni deal s Crkvom (Vatikanski ugovor), koji nas je svrstao na začelje sekularne Europe i k tomu finacijski enormno koštao, jer smo Crkvi dali i ono što se ni sama nije usudila tražiti.
Miješanje kostiju
Beskrupulozno je ekvilibrirao između (na štetu) partizana, i (u korist) ustaša i tako jačao vlastitu političku poziciju ne vodeći računa s kojim i kakvim strašnim deformacijama će se to odraziti na život građana i zajednice. Njegova »čuvena« politika tzv. pomirbe, daleko je više podijelila nego li ujedinila zemlju; pozivajući se, bez stida i pameti na španjolskog fašističkog diktatora Franca tražio je da se u Jasenovcu »pomiješaju« kosti žrtava i njihovih ustaških krvnika i u tom sramotnom prijedlogu je vidio simbol novog nacionalnog jedinastva i pomirenja.