Postmoderna

THOMPSON ZA GIMNAZIJALCE Josipović: ‘Kako je udžbenik uopće prošao stručnu recenziju?’

Boris Pavelić

Stavljati u kontekst postmoderne Thompsona ili bilo kojeg autora s područja pop ili rock glazbe, ne ulazeći uopće u kvalitetu te glazbe, potpuno je pogrešno. Thompson je tipični izdanak popularne glazbe hrvatske scene koji s postmodernom nema nikakve veze, kaže Ivo Josipović



Potpuno je pogrešno u postmodernistički kontekst stavljati Thompsona, ili bilo kojeg autora popa ili rocka, jer se postmodernom glazbom najčešće opisuje suvremena »klasična« ili »ozbiljna« glazba. Čudi da je udžbenik koji to čini prošao stručnu recenziju, sažetak je komentara skladatelja, glazbenika i bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića o podatku o kojem je jučer izvijestio naš list, da udžbenik sociologije za gimnazije Nenada Fanuka naznačuje mogućnost kako bi Marko Perković Thompson mogao biti – »postmoderni umjetnik«.



Zoran Stajčić je glavni urednik internetskog »magazina pop kulture« ravnododna.com. U komentaru za naš list ocjenjuje kako je »podmetanje Marka Perkovića Thompsona kao kukavičje jaje u odjeljak o postmodernizmu udžbenika sociologije nedvosmisleno u sferi kulturocida, namjernog postavljanja krivih teza, uspostavljanje krivih paralela i najprizemnijeg pamfletizma«. Jer, podsjeća Stajčić, »riječ je o pjevaču kojeg njemački mediji otvoreno nazivaju nazi-Hrvatom«, a njegovi su koncerti otkazivani ili zabranjivani diljem Europe: u Njemačkoj, Sloveniji, Švicarskoj, Austriji, Nizozemskoj, ali i u Sarajevu, pa čak i u Puli. Thompson, tvrdi Stajčić, uopće nije umjetnik. »Umjetnik, pored talenta i osjećaja za lijepo, iz čega proizlazi estetska vrijednost, kreativno komunicira sa svijetom. Dakle, ne s nacijom, već sa svijetom. I tu je ključna razlika. Umjetnost teži biti shvaćena, ona ne poznaje političke granice, uvijek je kozmopolitska, univerzalna, komunicira sa samom srži ljudskog bitka. Umjetnost želi komunicirati, a ne stvarati barijere«. Stajčić tvrdi da autor udžbenika »ne zna ni tu osnovnu razliku«, »jer mu se u suprotnom ne bi dogodio takav košmar u poglavlju, gdje i sam sebi postavlja upitnik na nedokazivu tezu da je Thompson umjetnik«. »Ako se Fanuko veće želio dotaknuti pop kulture i živih umjetnika, mogao je istaknuti neke uistinu vrijedne udivljenja, koji ne žive od apanaža političkih stranaka. Pada mi na pamet Franci Blašković, koji iza sebe ima devedesetak albuma i koji je naš unikat, a ne bastardno sklepani produkt plagirane ABBA-ine glazbe, nacionalističkih tekstova i heavy metal imidža. Pravo pitanje za Nenada Fanuka kao autora jest: Zašto postojanje i rad jednog Francija Blaškovića niste dali srednjoškolcima predočiti u udžbeniku, kad su njegov rad i život doslovce srž postmodernističkog djelovanja u umjetnosti u Hrvatskoj?«, pita glavni urednik magazina ravnododna.com.



Bunt protiv kanona




U objašnjenju za naš list, Josipović podsjeća kako je postmoderna pravac u umjetnosti – ne samo u glazbi – koji se počeo razvijati u drugoj polovini prošlog vijeka, kao svojevrsni bunt protiv obvezujućih estetskih kanona, apriornih vrijednosti i stilskih kalupa, kakav su nosili različiti pravci glazbe XX. stoljeća.


»Postmoderna se tako javlja kao opreka, primjerice, serijalnosti, takozvanoj poljskoj ili darmstadtskoj školi te raznim inačicama tzv. avangarde. Postmodernu karakterizira eklekticizam, spajanje elemenata popularne i folklorne glazbe (jazz, pop, rock, narodni napjevi i dr.), ili naprosto spajanje različitih stilova ili skladateljskih tehnika iz povijesti glazbe s izričajem suvremene »klasične« ili, kako je neki nazivaju, »ozbiljne« glazbe«. Josipović kaže da se u takvoj skladbi često, što će laici najlakše prepoznati, spajaju tonalnost i atonalnost, melodičnost i klasična harmonijska struktura s jedne, s tzv. klasterima s druge strane.


»Dominantno, riječ je ne o glazbi u kojoj prevladavaju popularni elementi, već upravo obratno, oni takozvane ozbiljne glazbe. Primjerice, glazbena je kritika postmodernom označavala skladbe akademika Frane Paraća. Stavljati u taj kontekst Thompsona ili bilo kojeg autora s područja pop ili rock glazbe, ne ulazeći uopće u kvalitetu te glazbe, potpuno je pogrešno. Posebno, čudi da je udžbenik koji to čini prošao stručnu recenziju. Thompson je tipični izdanak popularne glazbe hrvatske scene koji s postmodernom kako sam je opisao nema nikakve veze«, naglašava Josipović. Bivši predsjednik ističe i kako je pjevač »svojim političkim stavom, čija su karakteristika govor mržnje i ustašofilija, svojoj glazbi dao neizbrisivu ideološku i političku komponentu, čak i kada je riječ o skladbama koje same po sebi nemaju ružne političke natruhe«. Ocjenjujući da je ta »ideološka komponenta, na žalost, postala temeljno obilježje njegove glazbe«, Josipović zaključuje kako je Thompsonovo djelovanje na estradi »nemoguće gledati izvan ružnog konteksta u koji je sam utrpao svoju muziku, koja sama po sebi nije bez glazbenih vrlina u okviru estetike žanra kojim se bavi«.


Konotacije crne boje


Ocjenu Thompsona kao postmodernista za naš je list komentirala i splitska povjesničarka umjetnosti i rock kritičarka Tamara Visković. »Ako shvaćanje postmodernizma sabijete u motto ‘anything goes’, onda svaki ćušpajz može proći kao izraz postmoderne«, kaže ona, dodajući kako se ne slaže s ocjenom iz udžbenika da »Thompson ima privlačne pop melodije u stilu Abbe i izgled heavy metalca«. Njegovi glavni hitovi, kaže, dolaze iz tradicije napjeva iz kojih se desetljećima recikliraju budnice, narodne i revolucionarne pjesme, kao što »Jure i Boban« i »Na Kordunu grob do groba« imaju istu melodiju, ili kao što »Čavoglave« vuku iz Brenine »Jugoslavije«. »Tih je primjera na desetke i oni su uobičajeno daleko prije nego je postmodernizam iskovan kao riječ, a ‘black on black’ image Thompson više duguje nekim drugim konotacijama crne boje, nego bučnom, ali u osnovi miroljubivom heavy metalu«, kaže Visković. Thompson, zaključit će kritičarka, nije pobornik postmodernih, nego predmodernih vrijednosti: nacije, vjere i obitelji. Tradicionalne vrijednosti, kakve svojom glazbom zastupa Thompson, »u postmodernoj praksi nemaju nikakvu težinu, osim one referentne«, zaključuje kritičarka.