ZAGREB Hrvatski parovi u postupak oplodnje donacijom zametaka, jajne stanice ili sperme mogu ići u inozemstvo preko HZZO-a, no najveći broj ih odlazi u svom aranžmanu u Češku u kojoj je propisana anonimna donacija, piše Večernji list u broju od ponedjeljka.

Hrvatska se, podsjeća dnevnik, ubraja u zemlje u kojima je propisana neanonimna donacija i u kojoj bi, i da imamo banku spolnih stanica, djeca imala pravo s 18 godina dobiti uvid u podatke o biološkom podrijetlu, odnosno o donorima.

Prema dokumentu Vijeća Europe iz 2018., uz Češku, anonimnu donaciju spolnih stanica imaju Francuska, Belgija, Španjolska, Portugal, Grčka, Danska, Bugarska.

Prof. dr. Dinka Pavičić Baldani, predsjednica Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i članica komisije za akreditaciju IVF centara Europskog društva za humanu reprodukciju, ističe za Večernji list da se osnivanje banke spolnih stanica i donacijski program sastoji od niza složenih postupaka koji se odnose na sigurnost primatelja, darivatelja i djece. Zato su ti postupci regulirani direktivama EP-a i Vijeća Europe o kvaliteti i sigurnosti za donaciju, nabavu, testiranje, skladištenje i distribuciju spolnih tkiva i stanica.

»Temeljni problem u Hrvatskoj je regrutiranje darivatelja, njihova identifikacija i pristanak. U nas je po zakonu donacija spolnih stanica i zametaka neanonimna, kao u Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Austriji. Dijete začeto i rođeno uz pomoć oplodnje darovanom sjemenom ili jajnom stanicom ili zametkom s 18 godina ima pravo na uvid u sve podatke o svom biološkom podrijetlu i identitetu darivatelja.

Da bi netko postao donator, treba se učiniti kompleksna zdravstvena obrada, prikupiti podatke o zdravstvenom stanju u obitelji donora, učiniti psihološko, genetsko i testiranje na infekcije. Donatori se u nas moraju podvrći nizu kompleksnih postupaka iz čistog altruizma. Prema spoznajama Hrvatskog društva za humanu reprodukciju, od donošenja Zakona 2012. osoba koje bi bile zainteresirane da postanu darivatelji spolnih stanica nema, kaže Pavičić Baldani.

Dodaje da prema njoj dostupnim podacima, zahtjev za nadoknadom troškova zbog liječenja u inozemstvu nepartnerskom donacijom HZZO-u upućuje 20-ak parova godišnje. Koliko ih ide na liječenje o svom trošku, nije poznato. Pretpostavka je da je za Hrvatsku financijski prihvatljivije plaćati 20-ak liječenja u inozemstvu, nego razvoj vrlo skupog donacijskog programa s upitnim postojanjem donora, dodaje Pavičić Baldani.

Unutar EU, kaže, parovi na oplodnju doniranim spolnim stanicama najčešće odlaze u Španjolsku i Belgiju. U Španjolskoj se obavi više od 50 posto svih donacijskih programa u EU. No, nisu Španjolke te koje doniraju za novac jajne stanice, nego žene s juga Afrike. Ipak, te države imaju strogo reguliran i nadziran sustav odabira donora.

»Zbog čega naši ljudi najčešće odabiru Češku, za razliku od Belgije gdje su troškovi liječenja potpuno pokriveni, nije jasno«, kaže Pavičić Baldani.

No, nisu Čehinje te koje doniraju za novac češkim bankama spolnih stanica jajne stanice, nego Ukrajinke. Kod nas su zabilježena dva slučaja prijenosa spinalne mišićne atrofije kod djece začete u Češkoj, piše Večernji list.