foto: Patrik MAČEK / PIXSELL
Sindikati nemaju što pregovarati, referendum o mirovinskoj reformi mora biti održan Bio bi veliki demokratski deficit da se zauvijek pokopa institut referenduma. Sindikati nemaju pravo pristupiti pregovorima, nemaju se pravo dogovarati. Treba biti onako kako piše u zahtjevu. Neka ljudi izađu i neka odluče. A tada Vlada isto tako može voditi svoju kampanju. To je demokracija
Predsjednik HSU-a Silvano Hrelja u razgovoru za naš list govori o situaciji na političkoj sceni na koju su velike promjene donijeli rezultati izbora za Europski parlament. Hrelja također govori o prvim inicijativama za početak razgovora o načinu izlaska oporbe na parlamentarne izbore, te objašnjava zbog čega je odlučio napustiti zastupnički klub GLAS-a i formirati novi s tri nezavisna oporbena zastupnika.
– Prije stanke u zasjedanju Sabora dogovorio sam to s članovima kluba nezavisnih zastupnika koji su iskazali želju da se više bavim mirovinskim i socijalnim temama, kao i temama radnog zakonodavstva, obzirom da većina njih dolazi iz SDP-a. A meni je bio interes da povećamo vidljivost HSU-a. Dogovorili smo se da ćemo od početka jesenskog zasjedanja funkcionirati u okviru kluba HSU-a i nezavisnih zastupnika. Sada treba još samo početkom rujna srediti papirologiju. I od početka jesenskog zasjedanja funkcionirat ćemo kao novi klub.
Kako su to primili u GLASU-u?
– S članovima kluba GLAS-a imam vrlo korektne odnose, pune razumijevanja i razgovora. Tamo sam imao dobre uvjete za rad, ali treba gledati budućnost. Oni su vrlo razumni ljudi i nije bilo nikakvih primjedbi. Ovo nije s moje strane ni bježanje ni nezadovoljstvo nego bolji modus vivendi.
Može li se sada reći da je Amsterdamska koalicija mrtva?
– Ne znam što će biti dalje jer mi smo iz Amsterdamske koalicije praktički istupili po završetku projekta europarlamentarnih izbora. I za nas je to bila koalicija za jedan korak, jednu potrebu, odnosno jednu aktivnost. Inače, mi smo u koaliciji sa SDP-om. Vi znate da smo mi kako članovi Narodne koalicije dobili dva zastupnika u Saboru. I nikada iz te koalicija nismo izašli niti nas je itko potjerao. Potpisnici smo i Sporazuma za dobro društvo sa SDP-om. I trebamo kao dvije stranke srodnih svjetonazora krenuti dalje i razvijati našu suradnju. A SDP je odlučio ići sam na europarlamentarne izbore. To se pokazalo jako dobro.
Cilj smo ostvarili
Ali još početkom ove godine činilo se da je Amsterdamska koalicija više od projekta samo za europske izbore. Tada je Anka Mrak Taritaš govorila da je Amsterdamska osnova za okupljanje oporbe, a da se SDP može pridružiti ako želi.
– Moram podsjetiti na onu staru narodnu – ako ne hvališ svog magarca nitko ga neće ni hvaliti. Možda je to u tom trenutku doista imalo malo veće šanse. Ali kako su se približavali izbori onda su se pojavile one najjače emocije. Trenutak izbora duboko je emotivan trenutak. Što ljudi idu u stariju dob to se više vraćaju onim najjačim, prvim ljubavima. I sve te opcije koje pokušavaju biti nadomjestak za funkcioniranje SDP-a, pred sam čin izbora polako splašnjavaju. I ljudi se vraćaju onim svojim izvornim uvjerenjima.
Što se tiče brodogradnje Vlada ide programom mjera za »3. maj«. – Koliko god to govorim s gorčinom jer sam bivši Uljanikovac i smatram da je Uljanik bio kompletnije brodogradilište u svakom smislu, bit ću dobronamjeran i bit će mi drago da »3. maj« dobije priliku. I da, obzirom da će imati problema s prostorom, tehnologijom i ljudima, uključi u dovršetak i proizvodnju brodova velik broj radnika i stručnjaka Uljanika. I to neovisno o tome hoće li se ti brodovi dovršavati u Uljaniku ili će se tegliti u »3. maj«. To je manje bitno. Bitno je i da više ne sramotimo ovu državu s bogatom brodograđevnom tradicijom. I da se na neki novi način kroz kontrolirano poslovanja stvore uvjeti za kakav takav opstanak brodogradnje. Jer ako sam točno izračunao, pred točno 163 godine nastao je Uljanik kako bi gradio brodove. Ne da bi obavljao remont nego da bi radio novogradnje. Velika bi šteta bila da to zamre. A svi oni u koji misle da će tu napraviti neke nove sadržaje gadno se varaju. Jer tim će novim investitorima skočiti za vrat konzervatori. Za sanirati i prenamijeniti taj teren treba jako puno novaca. Tako da bi bilo puno jeftinije i bezbolnije održavati minimum izgradnje brodova na ovim prostorima. Jer ona dvjestotonska dizalica na otoku ne vrijedi ništa ako ne gradi brod. Odnosno u minusu je ako bi se prodavala kao staro željezo jer bi je tada trebalo razrezati i odvesti. To bi bio veliki trošak koji čak ne bi ni pokrio cijenu starog željeza. Vlada će izravno iz proračuna odmah platiti oko 20 milijuna eura vjerovnicima i za materijal za pokretanje proizvodnje, a poslije će se ponovo davati jamstva. Nije li to još jedno bacanje novaca u vreću bez dna? – Lako je napraviti klimu da je to bacanje novaca u vreću bez dna. Ajmo se pošteno pozabaviti s bacanjem novaca u Hrvatskoj. Da vidimo koliko smo ga bacili u poljoprivredu sa sve manjom i manjom proizvodnjom. To je vrlo slična priča. – Ajmo porazgovarati koliko smo novca bacili u zdravstvo bez ikakvih pomaka. Svi slutimo o tome da se ne kontroliraju troškovi u zdravstvu. Nijedno izvješce o potrošnji milijardi i milijardi kuna u zdravstvu nikada nije bilo u Saboru. Svake godine raspravljamo o mirovinskom osiguranju, ali o Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje nismo raspravljali nikada. Prema tome, zašto griješiti dušu i osuditi brodogradnju bez da smo ikoga išta pitali. Stručnjaci nikada nisu rekli svoj sud o tome treba li nam ili ne treba brodogradnja. Ja kao čovjek iz brodogradnje znam da smo sve fulali 1998. kada je bio spreman projekt kako urediti hrvatsku brodogradnju. Od tada sve polako ide nizbrdo i poduzimaju se samo palijativne mjere bez nekog jasnog cilja i smisla. Za ovu zadnju inicijativu Vlade neki kažu da bi to možda uspjelo u Švedskoj, ali u Hrvatskoj teško. – Moramo onda u tom slučaju sjesti i reći da smo neozbiljno društvo i da smo neozbiljni građani. Mi tražimo kruha bez motike. A to baš ne ide, odnosno ne ide dugoročno. To može trajati neko vrijeme, ali ne može dugoročno.
Znači smatrate da nije bilo grešaka u djelovanju Amsterdamske već da su se birači naprosto vratili Partiji?
– Bilo je grešaka. Bilo je. To smo mi sve analizirali. Neke su stvari bile krivo odrađene, ali to sada nije vrijedno spomena jer mi ipak spadamo među pobjednike izbora. Namjera je bila osvojiti jednog parlamentarca i istovremeno se prezentirati javnosti. To je bio izvorni cilj i mi smo ga ostvarili. Doduše na mišiće i radom na terenu, a ne nekom lakoćom. Tu je prednjačio IDS, ali ni mi nismo bili daleko iza toga. Osobno sam odradio šezdesetak tribina po cijeloj Hrvatskoj. I nisam zadovoljan osobnim rezultatom, ali sam zadovoljan s time da smo mi kao koalicija uspjeli i da imamo jednog europarlamentarca.
Ali ne svodi li se sve na to da se šest stranaka koalicije angažiralo kako bi IDS dobio europarlamentarca?
– To je isto u redu. Bilo je dogovoreno od početka. Da je bio bolji rezultat bilo bi mjesta još za koga. Ali ispalo je kako je ispalo.
Može li se nakon ovog iskustva s Amsterdamskom reći da je neki treći centristički, liberalni put o kojem se priča već preko 20 godina, u stvari nemoguć. Ako Amsterdamska nije uspjela polučiti bolji rezultat u trenutku kada je SDP bio u totalnim kaosu i neredu, onda ipak ispada da je neki treći put nemoguć.
– Dosad je svaki treći put bio više manje osuđen na propast baš zbog ovih duboko emocionalnih razloga kod biranja. Možda bi on mogao postići više kada bi obje liderske stranke bile u debeloj krizi. Tada bi se možda otvorio prostor za treći put. Ali to je vrlo malo vjerojatno obzirom da je…
Ali SDP je sada bio u velikoj krizi?
– Da, ali samo SDP. Kada bi obje bile u krizi istovremeno onda bi to bilo moguće. Ponavljam, možda jer imamo između 25 i 30 posto građana koji izlaze na izbore i koji vjeruju u neke super mene ili super junake koji će riješiti nasu političku zbilju, bez obzira bio to Kolakušić, Živi zid, MOST ili takve neke populističke grupacije. Što pokazuje političku nezrelost našeg društva koje vjeruje u nešto što je nemoguće.
Zov izvršne vlasti
HSU je javno objavio da će podržati Zorana Milanovića za predsjednika Republike. Dolazite iz Istre pa vas pitam znate li hoće li to isto napraviti i IDS?
– IDS baš i nema puno izbora. On bi eventualno mogao podržati nekog kandidata više prema centru, ali Zoran Milanović je kandidat lijevog centra i on nije baš neki radikalni ljevičar. Prema tome, on odgovara profilu istarskih birača. Najvjerojatnije će najveći broj birača Istre, rekao to ili ne IDS, glasati za Zorana Milanovića. A eventualno netko – tko nije zadovoljan s njim osobno ili smatra da je mogao napraviti više – će apstinirati. Ali neovisno o tome što će IDS reći, građani Istre će tako glasati.
Je li prelazak u nezavisne zastupnike svojevrsna priprema za parlamentarne izbore na kojima bi lijevi centar išao sa zajedničkom listom u nekom bloku nalik Kukuriku ili Narodnoj koaliciji. Jesu li počeli nekakvi razgovori u tom smjeru?
– Počele su pojedinačne inicijative stranaka kako bi pojačale vidljivost za parlamentarne izbore. A i da se vidi tko s kim može. Ja se zauzimam za nešto što je puno jače od toga. Da mi kao jedan širi oporbeni savez prezentiramo i ljude koji bi trebali obnašati važne dužnosti. Da građani konačno saznaju unaprijed koji će im biti ministri pa da se i po toj osnovi opredjeljuju. Zauzimam se za ministre koji dobro poznaju djelokrug ministarstava u koja ulaze. A ne da dođu pa da ona počinju učiti.
Jeste li vi možda zainteresirani za resor rada i mirovinskog sustava?
– Imamo još štošta za odraditi u ovom mirovinskom sustavu, što je moja želja i što se može ostvariti. I ako treba mogu se za kraj karijere prihvatiti i izvršne vlasti.
Znači nije isključeno da bi vi osobno bili ministar?
– Apsolutno. Ako se tako dogovorimo onda se može i to dogoditi. Ne guram se previše, ali imam želju neke stvari riješiti. I mislim da ću imati suglasnost koalicijskih partnera za to.
Do izbora je još godinu dana. Je li već bile nekih neformalnih razgovora oko stvaranja neke predizborne koalicije oporbenih stranaka.
– Ti su razgovori stalni. Ali oni su zasad na razini jedan na jedan, a još uvijek ne svi zajedno. Razgovori postoje, ali svatko još uvijek kalkulira sa svojim šansama. Najdalje smo u definiraju strateškog partnera otišli SDP i mi. U SDP-u naime sazrijeva jedna misao da je HSU ipak njihov strateški partner. I da moramo vrlo usko surađivati.
Bi li bilo bolje da se na izbore ide u jednom ili bi bilo bolje formirati dva bloka?
– Za to naše stranke imaju političke analitičare. I oni nam tu moraju prezentirati projekcije. Ali još je i malo rano za to.
Krivo sam procijenio
Bi li bilo mjesta u tim kombinacijama i za HNS?
– Teško nakon ovog što je izveo u ovom mandatu. Trebao bi to biti neki uvjerljivo drugačiji, uvjerljivo umiveni HNS. A ja se bojim da to toga neće doći. Pa se nećemo ni morati zbog toga brinuti.
Znači nema šanse za HNS u oporbenoj koaliciji?
– Ja mislim da je to neizvedivo. Ne vidim da to može ići u tom smjeru. Bilo je svakakvih najava i probnih balona, a ni jedan nije bio uspješan.
Jesu li vam iz SDP-a zamjerili činjenicu da je vaš bivši zastupnik Kažimir Varda vrlo brzo prešao na stranu HDZ-a?
– Na početku su mi zamjerili, a sada mi sve manje zamjeraju jer je brdo njihovih otišlo. Možemo se malo i našaliti. Znate kada se drugim dogodi onda su svi kritični. A kada se dogodi i njima onda samo malo slegnu ramenima. Naravno, i meni je jako žao da sam krivo procijenio. Čovjek je bio tako dobar u stranci, a tako je brzo promijenio kaput da mi je to izgledalo nemoguće. Pogotovo mi je to izgledalo nemoguće kod ljudi starije životne dobi. Ali, eto, događa se.
Hoće li biti referenduma oko mirovinske reforme?
– Po meni tu Vlada nema nikakvog izbora jer se ovdje ne radi o potpisima sindikalaca već se radi o potpisima građana. Može Vlada optuživati koliko god hoće da je netko manipulirao ili da je početak toga, na drugi način, napravila naša koalicija. Medutim, referendum se mora održati. Jedino što bi ga moglo onemogućiti jest da ima puno nevaljalih listića. Ali 99,9999 posto sam siguran da je broj ispravnih listića itekako dovoljan da možemo i bez prebrojavanja zaključiti da je zahtjev za referendum potpuno legitiman.
Iz Vlade se moglo čuti da…
– Nema pregovora nakon stvaranja uvjeta za referendum. Ako bi sindikati pristali na nešto takvo onda su cijeli jedan institut neposrednog odlučivanja pokopali zauvijek. Bio bi veliki demokratski deficit da se zauvijek pokopa institut referenduma u koji ljudi ne idu samo tako. Sindikati nemaju pravo pristupiti pregovorima, nemaju se pravo dogovarati. Treba biti onako kako piše u zahtjevu. Neka ljudi izađu i neka ljudi odluče. A tada Vlada isto tako može voditi svoju kampanju. To je demokracija.
Predsjednica je nesuvisla
Imate kontakte sa sindikatima, kakvo je tamo raspoloženje i jesu li zaista tako jedinstveni?
– Poznajem te ljude. Dugo su godina u sindikatu. Jako su lukavi. Ostaju puno godina na tim čelnim pozicijama i svjesni su toga da ako bi išli pregovarati da su onda zaribali.
Kako vam se čini početak kampanje za predsjedničke izbore?
– Bit će zabavno. Svaki od kandidata ima svoj veliki upitnik. Recimo, prema preferencijama za Škoru bi trebali glasati mladi ljudi. Pitanje je samo hoće li se oni taj dan uopće probuditi i koliko će biti voljni izaći na izbore. Za Milanovića bi trebali glasovati ljudi od 40 godina pa na više.
Tko će onda glasati za Kolindu? Po tome ispada da za nju ne bi glasao nitko.
– Ona ima svuda podjednako dobro raspoređene glasače, ali to je malo. Bit će tu smijeha i bit će sigurno zabavno. Još ćemo jednom pokazati da ne cijenimo instituciju svoje države. Pogotovo zbog ove panike koja vlada kod aktualne predsjednice koja ide iz nesuvisle izjave u još nesuvisliju.
Ne bi li naprosto te izbore trebalo ukinuti i predsjednika birati u Saboru ili u nekom ad hoc elektoratu?
– Naš kandidat za predsjednika je to nama kod davanja podrške obećao. Ali prvo treba postati predsjednik pa onda to učiniti.
Ali to u prvom redu ovisi o parlamentu?
– Ovisi i o njegovim prijedlozima. Nisam siguran da u jednoj parlamentarnoj demokraciji između predsjednika ili predsjednice, Vlade i Sabora treba biti baš ovakva distanca. I da se na prvu loptu razračunavaju jedni protiv drugih. Neke bi stvari za dobrobit i građana i države trebalo dogovoriti.
Ne bi li predsjedniku zapravo trebalo ukinuti sve te ovlasti i prebaciti ih na Vladu da se izbjegne cijeli taj cirkus oko beskrajnog imenovanja veleposlanika ili situacija u kojoj dvije godine nemamo šefa sigurnosne službe?
– Nikada nije dobro da dvije institucije imaju ravnopravan utjecaj na neke stvari. U startu se podrazumijeva da će se oni dogovarati, ali kada se ne uspiju dogovoriti onda je blokada. Prema tome dajte ovlasti ili jednom ili drugom. Ovakvi hibridi ne prolaze nigdje, a pogotovo ne kod nas koji smo vrlo komplicirani za dogovor.
