Žitelji zabrinuti

Radioaktivna nevolja koju nitko ne želi: U Dvoru se posljednjih mjeseci priča samo o jednom

Tihomir Ponoš

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Dvor je demografski star, među mladima nema više ni nekvalificirane radne snage, nema domaćeg kadra, natječaj za ravnatelja knjižnice raspisivan je pet puta, traže učiteljicu povijesti i učiteljicu hrvatskog jezika, a u pola četiri - četiri poslijepodne na ulicama nema ni pet ljudi. I što će tu raditi oni koji bi se doselili, čemu će svoje vrijeme posvjetiti? Mi koji smo odavde imamo svoju poljoprivredu, kazuje načelnik Arbutina



Pet tisuća i petsto sedamdeset stanovnika, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 505 četvornih kilometara, 64 naselja, dvije pilane i jedno, potencijalno, odlagalište nuklearnog otpada. To je kroki Općine Dvor u Sisačko-moslavačkoj županiji, općine o kojoj se u posljednje vrijeme ponovo mnogo piše i govori i to upravo zato što bi na njenom području, na mjestu na kojem je danas vojarna »Čerkezovac« koju je MORH otpisao kao neperspektivni vojni objekt, trebalo biti odlagalište radioaktivnog otpada. To što je neperspektivna ne znači da nije čuvana.


U njen se prostor ne može ući, ne smije je se ni snimiti iako se s ceste i ne vidi ništa od te besperspektivnosti osim širokih vrata na kojima je, uz ostale, i znak zabrane fotografiranja. Vojnik na straži ponaša se u skladu s izrekom, i premijeru Plenkoviću dragom, »propisi su propisi«. Nema s njim razgovora, pregovora, on je svoje rekao kratko i odsječno, a na nama je da s platoa ispred vojarne nestanemo.


Onih 5.570 stanovnika sa samoga početka teksta je prošlost. Nitko ne zna koliko točno ljudi trenutačno živi u Dvoru, svi znaju da ih nema onoliko koliko ih je popisano 2011. godine. Načelnik Nikola Arbutina, na dužnosti je od 2009. godine, ne želi spekulirati o tome, mještani u lokalnom kafiću svjetskog imena »Macao« procjenjuju »ma, ako ima dvije tisuće ili nešto više, dobro je«. Ne čudi što nema ljudi, dobna struktura je 2011. bila veoma nepovoljna, oko 40 posto stanovništva bilo je staro 60 i više godina. I sada (dobro, ne baš odmah) na sve njihove nevolje, lošu demografsku sliku, staro stanovništvo, slabu ekonomiju, raseljenost, slabu obrazovnu strukturu, trebala bi pristići još jedna, iz njihove vizure, nevolja koju nitko ne želi, a to je odlagalište radioaktivnog otpada. Hrvatska mora zbrinuti svoj dio radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško, a mora zbrinuti i radioaktivni otpad stvoren u samoj Hrvatskoj, primjerice u Institutu Ruđer Bošković i Institutu za medicinska istraživanja. Negdje taj otpad treba zbrinuti i u Hrvatskoj je na koncu odlučeno da će to biti u Dvoru, u Čerkezovcu, zapravo dijelu naselja Javornik.


Baš svi protiv




Nisu ljudi baš voljni razgovarati o toj temi. Ispijaju svoju jutarnju kavu, netko pivo ili pelinkovac. Mahom ljudi treće životne dobi, tek tu i tamo netko mlađi. Ali, u ono malo riječi što su voljni podijeliti o toj temi su jednoglasi – nitko ne želi odlagalište radioaktivnog otpada u Dvoru i svi tvrde da se njih ionako ništa neće pitati, neće oni ni o čemu odlučivati. Onaj koji i o tome mora razgovarati je načelnik općine Arbutina. S time se susreo u šestoj godini svog mandata, točno 27. ožujka 2015. godine, kada je dobio dopis od Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost kojim je obaviješten da i Općina Dvor sudjeluje u procesu odabira lokacije za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Nakon toga je Arbutina u travnju 2015. godine inicirao tematsku sjednicu Općinskog vijeća i svi su vijećnici jednoglasno bili protiv toga da odlagalište bude na teritoriju njihove općine. Nakon toga organizirano je i devet zborova građana i na svih devet građani su se tome usprotivili.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Arbutini smeta, pa i ljuti, to što je Dvor, kako on kaže, stigmatiziran po pitanju zbrinjavanja radioaktivnog otpada, stigmatiziran pogrešnim dojmom da lokalne zajednica ima ključ u zbrinjavanju, a zapravo i škare i sukno su u rukama države.


– Problem je star četiri desetljeća i zapravo postoji od vremena izgradnje Nuklearne elektrane Krško. Tada se znalo da će Hrvatska jednog dana morati zbrinuti radioaktivni otpad. Isprva je to problem na razini savezne države, od 1986. taj je problem prebačen na razinu tadašnjih socijalističkih republika Hrvatske i Slovenije, a osamostaljenjem je to postao problem Hrvatske i Slovenije kao država. Ključni problem za Općinu Dvor je donošenje Prostornog plana Republike Hrvatske 1999. godine, kada je od četiri potencijalne lokacije ostala samo jedna, i to Trgovska gora mikrolokacija Majdan, a danas u Nacionalnom programu zbrinjavanja radioaktivnog otpada je navedena mikrolokacija Čerkezovac, navodi Arbutina.


Ne zna na temelju kojih argumenata su ostale lokacije (Psunj, Papuk, Moslavačka gora) eliminirane, smatra da u odluci o Trgovskoj gori kao lokaciji nema ni jednog argumenta osim političke odluke. Upozorava Arbutina i na razliku između Majdana i Čerkezovca jer nije to isto. Dijeli ih petnaestak kilometara, a lokalno stanovništvo smatra i da Čerkezovac nije dio Trgovske gore. Sada, u ovoj fazi, treba izraditi studiju za Čerkezovac i ona treba potvrditi postojanja uvjeta za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Arbutina smatra da bi bilo logično naručiti studije za sve četiri lokacije.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Siromašna općina


Ima tu za Arbutinu još problema – ni jednim dokumentom nije precizno definiran pojam lokalne zajednice, a on se u dokumentima spominje. Pitanje je što je lokalna zajednica, je li to područje uže od Općine Dvor ili je to područje primjerice cijela Sisačko-moslavačka županija. U javnosti se spominje i da bi Dvor godišnje dobivao osam milijuna kuna kao naknadu u slučaju da doista na njegovu području bude zbrinut radioaktivni otpad. Arbutina ne spori da se ta brojka spominje, dapače godinama, ali za sada naprosto nema pravnog temelja na kojem je ta brojka zasnovana, nije jasno kako se do tog iznosa došlo.


Bi li taj, ili neki drugi, iznos dobrodošao Dvoru? Općina je siromašna, vidi se to po zatvorenim poslovnim prostorima, pogodila ju je depopulacija. Stari umiru, mladi iseljavaju. Možda bi taj novac, kolikogod ljudi ne žele odlagalište u svom dvorištu, mogao biti dobro iskorišten. Arbutina tvrdi da općina, nakon poreznih promjena posljednjih godina, ima više novca, ali »što god više novca imamo, mi lošije živimo«. I osam milijuna kuna to ne bi promijenilo jer problemi nisu nužno financijske naravi.


– Mi nemamo radno sposobnog stanovništva. Uvijek smo imali problem s obrazovanom radnom snagom, sada imamo problem i s nižeobrazovanom i nekvalificiranom radnom snagom. Da netko dođe i poželi pokrenuti posao, jedva da bi imao koga zaposliti, kazuje Arbutina. Međutim, Dvor nije siromašan, toj se tvrdnji Arbutina protivi i jako mu smeta. Problem je u tome što se »nešto« nije napravilo prije deset ili 15 godina. Jer, promjenom samo jednog zakona, jednog članka jednog zakona, onog o šumama, mnogo se toga moglo napraviti za Dvor i njemu sličine općine.


– Lokalni resurs je trebalo staviti u službu lokalnog stanovništva, kao što su Sunce i more na obali stavljeni u službu razvoja lokalne zajednice, pojašnja Arbutina.Lokalni resurs je šuma, ali njime ne upravlja lokalna zajednica, odnosno općina.

Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Domaći kadar


Načelnik smatra da je zakonom trebalo odrediti da 30 posto drvne mase pripada općini i da oni subjekti koji su registrirani na području općine imaju u tome pravo prioriteta.


– Da je to napravljeno, slika Dvora danas bi bila potpuno drugačija. Mi imamo 27.000 hektara šume, navodi načelnik. Prije rata Dvor je imao drvnu industriju koja je imala i finalni proizvod i zapošljavala je 550 radnika. Danas ima dvije aktivne pilane u kojima radi 55 ljudi. Ima i desetak obrta i na području cijele općine oko 150 ljudi je zaposleno u proizvodnom i uslužnom sektoru. Ostali zaposleni rade u državnim i javnim službama. A i njih nedostaje. Na oglasnoj ploči u zgradi općine oglasi za radna mjesta. Ima tu i pokoji stari oglas, traže se radnici na obali, u turizmu. Ima tu i aktivnih oglasa i to u javnim službama. Problem je, očito, privući i nastavni kadar u Dvor.


Traži se učiteljica povijesti, traži se učiteljica hrvatskog jezika, traži se odgajateljica u dječjem vrtiću. Nedostaje učitelja, a sve je manje učenika. Danas ih je oko 150, prije desetak godina bilo ih je stotinjak više.


– Nemamo domaćeg kadra. Ne možemo dobiti adekvatne ljude, pet puta smo raspisivali natječaj za ravnatelja knjižnice i čitaonice. Snalazimo se, premošćujemo, kazao je Arbutina.


Kako god se snalazili, knjižnica radi, dapače uređuje se prilaz za invalide. Nije jednostavno privući nekoga u Dvor. Dođe li neki nastavnik živjeti u Dvor, što će on i recimo njegova obitelj raditi poslije pola četiri, četiri poslijepodne?


– Od tog doba pa nadalje u Dvoru na ulici nema pet ljudi. Što će ti ljudi raditi, čemu će svoje vrijeme posvetiti? Mi, koji smo odavde, imamo svoju poljoprivredu, ali što će oni? – pita se Arbutina.


Onima koji se ne bi doselili, problematična je udaljenost Dvora – dva sata vožnje od Zagreba, isto toliko od Karlovca, oko sat i 15 minuta, a to bi značilo da bi netko tko bi radio u Dvoru poslu bio posvećen, računajući i putovanje, 11-12 sati dnevno, možda i više. Na sve te probleme koji se ne rješavaju isključivo novcem, nakalemio se još i pogranični položaj Dvora i pripremanje Hrvatske za ulazak u Schengen. S druge strane Une je današnji Novi Grad, kako za zovu vlasti Republike Srpske, odnosno Bosanski Novi. Mjesto oko pet puta veće od Dvora, sa živahnijom ekonomijom, mjesto koje je udaljeno desetak minuta od Dvora i do kojeg je lako doći ako čovjeku zatreba kakva sitnica, da ne putuje u Sisak. Međutim, u Dvoru je i granica minus. Jedini most je od 2013. godine administrativnom mjerom zatvoren za teretni promet, otvoren je samo za putnički. To znači da jedan od ona dva vlasnika pilane svoju robu u BiH, gdje ima partnere više od 20 godina, izvozi preko Jasenovca, a to znači da mora napraviti i u cijenu uračunati stotinjak kilometara umjesto desetak.


Radioaktivna stigma


Arbutini smeta to što do javnosti zbog »radioaktivne stigme« do javnosti ne dopire ni jedna dobra vijest iz Dvora. A svim teškoćama usprkos, tvrdi da ih ima.– Ovdje se diglo 30 OPG-ova i na temelju novca koji je povučen iz raznih fondova. U ovoj godini imamo više od 29 milijuna kuna za infrastrukturu – ceste, vodovod, obnovu dječjih vrtića, a te smo novce povukli što iz europskih, što iz domaćih fondova i Dvor ima budućnost, samo ako bude sluha, zaključuje Arbutina.Dvor ima i prošlost, a toj prošlost pripada i nekadašnja zgrada društveno-političkih organizacija, dakle zgrada u kojoj je bio smješten Savez komunista. Za Dvor velika, reprezentativna zgrada, nešto modernija arhitektura. Trokatnica koja propada jer se vlasnici, a to su danas razne državne institucije, ne mogu dogovoriti što bi s njom.

Nitko ne bi u nju investirao, a ako bi se prodavala, svatko bi svoj dio, kolikogod malen taj dio bio. Ima Dvor i svoju sadašnjost i ona je – čista. Nigdje na ulici ne može se vidjeti papirić, opušak, sve je čisto, uredno, otpad se uredno odvozi. Mogao bi zagrebački gradonačelnik Mian Bandić na tečaj kod načelnika Arbutine.


Atipična stanovnica


A u sadašnjost Dvora, preciznije Javornika, pripada i 21-godišnja Nikolina Japundža. Piše pjesme, slika, obično portrete, u posljednja dva mjeseca napisala je 50-60 pjesama, rado bi to objavila i možda joj općina u tome može pomoći. Nikolina je atipična stanovnica Dvora. Ne samo zato što je mlada, svakako ne zato što je konstatirala da je u Dvoru »pustoš« i da ih nitko ništa neće pitati o zbrinjavanju radioaktivnog otpada. Ona je atipična zato što se nedavno vratila iz Njemačke. Radila je u Stuttgartu šest mjeseci kao fizioterapeutkinja i ergoterapeutkinja, ali se vratila.


– Nema neke razlike između onoga vani i ovdje, bar ne što se novca tiče. Sve platite i živite manje-više istim standardom kao i ovdje, a zašto bih ja napustila svoju zemlju, kazuje nam Nikolina. Sada traži posao u Hrvatskoj, a voljela bi uštedjeti dovoljno novca da si može priuštiti studij socijalnog rada. Njena majka Dobrila je nezaposlena, od 2000. godine se javlja »na biro« i ništa od toga. Rekla nam je da u tekstu obavezno moramo pohvaliti Dom zdravlja i njegove zaposlenike, pa, eto, to i činimo, jer »ne postoje bolji radnici od ovdje ovi’ našije. Obavezno napiš’te kol’ko su fini i uslužni«. Muči Dobrilu to što nema posla, ima sina od 12 godina kojeg treba školovati, a ima problema i s divljim svinjama.


– Imam malo bašte, malo kukuruza i to mi pojedu divlje svinje, a njima ne smijemo ništa. Ne dobijemo ni odštetu, ništa. A zbog tih divljih svinja svakoj bi kući trebala ne puška, neg’ mitraljez, revoltirana je Dobrila na divlje svinje i frustrirana svojom nemoći u borbi protiv njih.