Predrag Lucić

RATNI REPORTER ZA MIR Vrijeme nacionalističkih hulja pribavilo mu je kletvu izdajništva. A istina je – suprotna

Boris Pavelić

U ovome vremenu nacionalističkih hulja istinoljubivost i mirotvorstvo pribavile su mu kletvu izdajništva. Opravdana je ljutnja što nije dočekao da ta kletva bude povučena s mjesta s kojeg je i odaslana – iz vrhova vlasti zaraćenih država



Pođete li danas u Kijevo, selo pod Dinarom između Knina i Sinja što ga je potkraj kolovoza 1991. sa zemljom sravnila vojska koju je Ratko Mladić – prema presudi Haškoga suda Milanu Martiću – baš ondje iz jugoslavenske pretvorio u srpsku, u mjesnom ćete domu pronaći stalnu izložbu fotografija iz Domovinskog rata. Na jednoj od njih, među hrvatskim vojnicima što sjede, s leđa je snimljen civil s kosom do pola leđa. To je ratni reporter Slobodne Dalmacije Predrag Lucić. Ta neugledna, amaterski snimljena fotografija tek je sitan detalj svjedočanstva o velikoj obmani Domovinskog rata, jednoj od najvećih među mnogima: onoj o navodnome »izdajništvu Feral Tribunea«.


Jer stvari, dakako, stoje posve obrnuto. Predrag Lucić, ništa manje od svojih feralovskih drugova Borisa Dežulovića i Viktora Ivančića, te zajedno sa Zvonom Krstulovićem i još nekoliko novinara Slobodne Dalmacije – a za razliku, pak, od velikih »domoljuba« splitskog dnevnika – cijeli je rat proveli sa žrtvama, na prvim crtama, u podrumima, pod granatama, izvještavajući pošteno i vjerno o uništavanju Hrvatske, i stvarajući istodobno urnebesno smiješni Feral Tribune, u kojemu su raskrinkavali svako nasilje i mržnju: ponajprije srpsku, a potom, bogme, i sve ostale. I nije to nikakvo veliko otkriće: o tome uvjerljivo svjedoči već i površan uvid u svima dostupne novinske arhive. No činjenice su jedno, a političke laži nešto sasvim drugo – a u nas, zna se, tim gore po činjenice.


S okusom patnje


»Drugarska se pesma ori/Pesma koja slavi rat –/Blagoje se Adžić bori/Da na brata krene brat!//Podesite nišan dobro,/Razorite svaki prag;//zapucajder, Stevo, pobro/Nek’ civile nosi vrag!//U Mamule luk i strela,/U Mirinoj kosi cvet -/Naša biće zemlja cela//I naš biće celi svet!//Demokratska rana gnojna/DRNČ-em će se sutra prat -//Da nam živi hunta vojna,/Da nam živi, živi rat!« Tu parodiju komunističke himne »Prvomajska« objavio je Feral Tribune 3. svibnja 1991, na dan ubojstva dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu selu, nakon kojega se u Hrvatskoj razbuktao totalni rat. I Lucić će tada, zajedno s »braćom po peru«, krenuti u rat – ne da ubija, nego da ode, vidi i napiše. »Nismo bili puki zapisničari«, ispričat će mnogo kasnije, 2014, potpisanome novinaru u intervjuu za knjigu o Feral Tribuneu. »Jednom smo makli barikade, nekakve špahere, da uđemo u Civljane. Drugi put bi se žestoko prepirali s ljudima: Čujete li vi, ljudi, sebe što govorite!? Jednom, u Plavnom sjedimo u birtiji, kad se odjednom zakuhalo, poletjeli stolovi. Vama, kažu, neće nitko ništa, ali prekida nema dok se oni ne istutnje … Otpočetka radiš fair, nastojiš čuti i i Srbe i Hrvate, i strukture i običan svijet, ali i postaviš im neugodna, prava pitanja. Uvijek si nastojao uhvatiti sve strane priče«, pričao je Lucić.




Početkom kolovoza 1991, Lucić i Ivančić, zajedno s fotoreporterom Željkom Maganjićem, zajedno izvještavaju o »slavonskome ratnom mozaiku s okusom patnje«:»…Rata ima i tamo gdje mu se ne nadaš. Primjerice – u Čepinu, svega nekoliko kilometara od Osijeka. Gdje smo naletjeli na prizor koji ćemo teško zaboraviti. Razbješnjeli mladić u gardijskoj uniformi nogama je mlatio sredovječnog čovjeka u policijskoj odori. Navodno je policajac maskirani četnik koji teroristima vozi meso. Nemilo čizmarenje promatra pedesetak ljudi. Reagira samo jedan i odmah potom i sam biva oboren. Udarcem čizme u glavu. Pažnja promatrača se preusmjerava na novinare koji su se zatekli na okrvavljenom licu mjesta. Jeste li slučajno slikali? Nismo. Sigurno? Ma nismo. Voljeli bismo da nismo ni vidjeli. To, iz razumljivih razloga, ne izgovaramo. I bolje vam je! – tim smo riječima pušteni da produžimo«. Istočno, uz Dunav, ovakva scena: »…Starac plače nad sudbinom Aljmaša. I nad sudbinom Dalja. Tamo mu je sin. Policajac. U stanici za koji se istog dana čulo to da je sravnjena sa zemljom. Jebem ti život i državu i sve! Čime da se borimo protiv minobacača? Je li ovim? – pokazuje pištolj kojim je, kaže, mogao samo pucati u nepokretnu majku, pa u sebe. Sve su nas izdali, od Tuđmana pa nadalje. Mjesec i pol dana mi živimo odvojeni od svijeta! Ni liječnika, ni lijekova, ničega! Samo jedna medicinska sestra… Negoduje zbog fotografiranja. Kaže da njegov trliš nije za novine. Poput nečijih odijela i kravata. Jebem ti život i državu i sve!«


Ratno svjedočanstvo


»Nije nas«, kazat će u istome intervjuu Lucić, »zanimalo u novinama ispisivati dežurne istine o slavi domovine, jer smo znali da živimo u zemlji svakojakih blokada. Smisao je bio pisati protiv njih, a to smo mogli samo kroz razgovore sa živim ljudima. U ono se vrijeme još moglo raditi pravo ratno novinarstvo, jer si mogao doći do ljudi, kasnije se sve pretvorilo u teror IPD-a, nikamo se više nije moglo prići. Ali, dok radiš, ne glorificiraš rat, premda je prirodno da se napadnuti ljudi moraju braniti. Nema laži, nema prevare, nema terora IPD-a«.


U rujnu, Lucić je u drniškoj zagori, u vlastitoj postojbini. 20. rujna, na kraju reportaže, piše potresnu osobnu ispovijed: »Prašnjavim putem i tragom glasina vaš reporter navraća u Pokrovnik, da vidi jesu li mu baba, dida i ostali još uvijek pod svojim krovom. I – tu su. I oni i stara koštela. I crkva svetog Mihovila na brijegu iznad sela. Uskoro će dan sveca-zaštitnika. Hoće li ga Pokrovničani dočekati tu odakle ih još nijedan rat nije otjerao? Netko će možda gornji pasus smatrati prisvajanjem novinarskog prostora. No prije će biti da je to još jedan dokaz koliko je nas i naših najbližih posvojio rat.« »Ratno novinarstvo«, govorio je Lucić, »ne može precizno objasniti događaje, ali ih može pokušati razumjeti. Zato su ratna svjedočanstva, ako su poštena, važna. A zečevi, koji ni prije rata ni za rata ništa nisu vidjeli, osjećali su nekakav neobjašnjiv zazor od luđaka koji idu na ratište. Oni – prsa domoljubna, HDZ, Tuđman, tisućljetna uljudba – al’ ne smije otić!«.


Potkraj godine, Lucić je u Dubrovniku: dan nakon strašnog 6. prosinca, javlja da »gori Grad«, pogođena je katedrala, dominikanski samostan, samostan Male braće, palača Sponza, s crkve Svetog Vlaha odlomljen je veliki dio kamene balustrade, Stradun je u kraterima, srušen zavjetni križ na Srđu… Zgrožen bestijalnošću opsade i napada, Lucić piše svoje možda najteže riječi: »Koga inspirira Grad koji gori? Možda nekog Nerona sa Žarkovice, Bosanke, s topovnjača, nekoga što ovoga trenutka piše udvoričke ode »oslobodiocima«? Neka im Bog, ako hoće, oprosti. Ja neću. Ne samo zato što nisam Bog«. Za sljedeći Feral, objavljen 11. prosinca, odgovarat će – »Đavle Strugar«, satirički dvojnik admirala Pavla Strugara, kojega će Haški sud 2005. osuditi na sedam i pol godina zatvora zbog ratnih zločina nad Dubrovnikom.


Kletva izdajništva


Predrag Lucić bio je istinoljubiv i mirotvorno raspoložen čovjek – i ta osobina, koja je krasila i cijeli Feral Tribune, u ovome vremenu nacionalističkih hulja pribavila mu je kletvu izdajništva. Opravdana je ljutnja što nije dočekao da ta kletva bude povučena s mjesta s kojeg je i odaslana – iz vrhova vlasti zaraćenih država, da u Hrvatskoj opstane sve do njegova preranog odlaska. Istodobno, njegovi objavljeni tekstovi najbolja su rugalica onima koji, sada već desetljećima, tako uspješno lažu o časnome novinaru, čovjekoljubivom satiričaru i plemenitom čovjeku. Jedan od takvih tekstova svakako je njegova bolna, upravo infernalna parodija nježne pjesme »Dječak u sjeni vrbe« Dragutina Tadijanovića, kojom je u rujnu 1990. – koji tjedan nakon prvih kninskih barikada – jezički maestralno a satirički zloslutno, najavio ratne strahote u Hrvatskoj:


Dječak u sjeni vrbe


(Dragutin Autonomijanović)


Nad livadama šume vojni MIG-ovi


I nebrijane brade nose zadah, topao.


Tko barikadu stavio nije, rov iskopao –


Dabogda mu pišo opao.


Vrba spušta meke grane


Na kamion s prikolicom.


U sjenci vrbe stoji dječak.


I puca.