Hrvatska bi euro trebala uvesti najranije 2023. godine / Foto Reuters
Strukturni problemi rješavaju se iseljavanjem: ekonomija je stabilna, ali na sve nižim razinama i za sve manje ljudi. A državni aparat je i dalje skup i velik. Za ulazak u eurozonu važno je imati snažne i efikasne institucije, a naše pravosuđe i javna uprava najgore su plasirani domaći sektori na ljestvicama globalne konkurentnosti. U tom smislu, teško da će euro popraviti kvalitetu života u Hrvatskoj
RIJEKA Hrvatska bi euro trebala uvesti najranije 2023. godine, ako dakle sve bude teklo po planu Vlade i HNB-a da u 2020. dobijemo zeleno svjetlo za ulazak u tečajni mehanizam ERM2, u kojem treba provesti dvije godine, nakon čega slijedi prijelazna faza od još godinu dana te naposlijetku konverzija valuta.
Kada su iz Vlade i HNB-a prije nešto više od godinu dana objavili da se kreće u projekt uvođenja eura bilo je jasno da ozbiljno misle, a karte su se posložile i jer je eurozona u ekonomskoj smislu bila u uzlaznoj putanji, kapital je jeftin, pa se lakše razduživati, parametri poput vanjskog duga, javnog duga, deficita uravnotežuju se, nećemo reći sami po sebi, ali treba imati i sreće, kao što je rekao guverner Vujčić nedavno u Rigi gdje je sudjelovao na konferenciji povodom pet godina od uvođenja eura u Latviji.
Premijer na dvije stolice
Drugo, Hrvatska predsjeda Europskom unijom u prvoj polovici 2020. što bi trebalo dodatno ojačati ugled zemlje kako bi ostatak eurozone procijenio da smo validni kandidat. I treće, u samoj eurozoni jačaju euroskeptične struje, snažan udarac zadao je Brexit, Italija se »otima kontroli«, Salvini i Orban najavljuju novo europsko proljeće, »renesansu europskih vrijednosti« pod kojima oni podrazumijevaju kršćansku, antiimigrantsku Europu. Istovremeno, Poljska, Mađarska i Češka ne žele uvesti euro… Bruxellesu prije svega, a nešto manje Frankfurtu, u tom je kontekstu »usisavanje« novih članica u projekt eurozone u interesu.
Plenković je zasad čvrsto na toj liniji, međutim, sjedi na dvije stolice, koketirajući s tvrdom desnicom, a politički razlozi koji ga vode više su sitno-politikantski. Vladi je uvođenje eura, odnosno ulazak u ERM2 mehanizam, u interesu prije svega zato što je to jedan mjerljiv i, ispada, dostižan cilj, a kako se ostale reforme ne provode, bar će se moći pohvaliti time da su pripremili teren za uvođenje eura. U političkom smislu za euro se navija iz sitnih pobuda, a postoje, kako smo već naveli, politički puno snažniji argumenti da se sada ustane uz taj, ekonomski možda i ne posve racionalan projekt.
Macron vs. Salvini i Orban
Eurozona, iako je u fazi rasta, puna je novih kritičnih točaka i žarišta. Nije Italija problem samo zbog visokog vanjskog duga, dok se grčka priča iz 2009. sada čini gotovo benigno: u Europi jača osovina euroskeptika koji u biti ne žele razbiti Uniju, već njome – legitimno i demokratski – zavladati, te inaugurirati neke posve drukčije vrijednosti od onih koje smo navikli slušati kada smo npr. slušali Angelu Merkel, a sada Emmanuela Macrona, njenog nasljednika, novog EU-lidera.
Konzervativna desnica u kombinaciji Salvini (Italija), Kaczynski (Poljska) te Orban (Mađarska), najavljuje novi europski poredak koji će s vlasti zbaciti »briselske birokrate«, a tu se sada prije svega misli na Macrona, kao novog liberalnog lidera. Macron slijedi Merkelinu politiku inkluzivnosti, dok konzervativna osovina inzistira na suprotnoj ideologiji, pa se kroz ove vrlo jasne kriterije brzo polarizira politička scena, pa i u Hrvatskoj. Živi zid tako izlazi iz ormara kao tvrda desnica koja se usprotivila i Marakeškom sporazumu.
Dakle, pitanje je što taj euro i u simboličkom smislu predstavlja i što će predstavljati. S druge strane, ako narodi Europe još više stanu uz desne lidere, razočarani dosadašnjim politikama – previše tehnokratskim, nedovoljno artikuliranim te nedovoljno aktivnim kada treba braniti državu blagostanja – sagradit će se novi sustav u kojem će Europa dobiti »trumpovski« predznak. Nažalost, kod nas se rasprava o uvođenju eura svodi na to hoće li cijene porasti 0,2 ili 0,3 posto, iako će, naravno, porasti više.
Svi smo migranti
Ekonomski gledano, za uvođenje eura potrebno je ispuniti formalne kriterije vezane uz javne financije i visinu kamata, a budući da Hrvatska još plovi na valu globalnog oporavka, te se štedi na državnim investicijama, kriteriji su se uspjeli pohvatati.
No, kako ponovno nisu stvorene pretpostavke za održiv rast, oporavak je fragilan i svaki snažniji poremećaj izvana može ga uzdrmati. Rast opet mahom pokreće osobna potrošnja, a kako slabo proizvodimo i industrija stagnira, čim raste potrošnja, počinje rasti i uvoz. Kada troše, građani tako mahom kupuju uvoznu robu, pomažući tako oporavak drugih ekonomija, a ne vlastite.
Domaća potrošnja tako ne pomaže otvaranju radnih mjesta u Hrvatskoj, već u inozemstvu. Ovi strukturni problemi su stari, a sada se rješavaju iseljavanjem: ekonomija je stabilna, ali na sve nižim razinama i za sve manje ljudi.
A državni aparat je i dalje skup i velik. Preskupa država za sve manje građana – to je doseg ove Vlade. No, smisao eurozone i jest u tome da se onemogući da se neravnoteže nacionalnih ekonomija poravnavaju devalvacijama nacionalnih valuta: postoji samo jedna valuta, pa se sve rješava mobilnošću rada. Zato su granice i otvorene, a (potencijalni) migranti postajemo svi u okviru velike europske zajednice na koju smo i prenijeli dio suvereniteta (monetarni).
Vezan tečaj
Što se domaće monetarne politike tiče, uvođenje ili odgađanje uvođenja eura gotovo je sporedno pitanje jer tečaj kune ionako je već vezan za euro. Naša središnja banka ne koristi ni kamatni ni tečajni mehanizam monetarne transmisije, budući da su dugovi nominirani u euru, te bi devalvacija izazvala više štete nego koristi.
U tom smislu, zaista nema razloga za održavanje statusa quo, međutim, ni uvođenje nove valute neće riješiti strukturne probleme. Sve je to priča na sporednom kolosijeku, budući da će kamate i dalje presudno ovisiti o stanju domaćih financija, a transakcijski troškovi nisu toliko veliki da bi njihovo iščezavanje građanima znatnije pomoglo.
Međutim, u fazi uvođenja eura, konverzije, preračunavanja i ostalih tehnikalija bit će to veliki posao… Za ulazak u eurozonu važno je imati snažne i efikasne institucije, a naše pravosuđe i javna uprava najgore su plasirani domaći sektori na ljestvicama globalne konkurentnosti. U tom smislu, teško da će euro popraviti kvalitetu života u Hrvatskoj.