'Zašto štrajkamo'

Otvoreno pismo jedne profesorice: ‘Štrajk nije zbog par stotina kuna plaće. Najmanje je riječ o novcu’

P. N.

Foto Duško Jaramaz / PIXSELL

Foto Duško Jaramaz / PIXSELL

Radi se o dostojanstvu profesije koja je sustavno degradirana i marginalizirana, a koja odgaja i obrazuje mlade ljude, učeći ih da nikoga ne smiju omalovažavati i podcjenjivati



Četvrti je dan štrajka u školama. Odaziv je i dalje oko 85 posto članova sindikata, a danas se štrajka u školama u Zagrebu, što znači da će u štrajku biti oko 90 tisuća učenika.


O razlozima štrajka već se više puta pisalo, a mi danas objavljujemo zanimljivo otvoreno pismo profesorice Barbare Maras, koja navodi da nezadovoljstvo prosvjetara najmanje veze ima s nekoliko stotina kuna plaće.


Pismo objavljujemo u cijelosti.




Štrajk. Koji god portal otvorim, boldirani naslov iskače na ekranu. Štrajk prosvjetara. Ne radi se više o tih nekoliko stotina kuna ili famoznih 6 % uvećanja plaće. Stvar je izmakla kontroli s prvim komentarima ljudi koji nikad nisu stali pred razred, roditelje ili bilo koju grupu pojedinaca.


Nema štrajk više uopće veze s novcima koji nam neće pomoći da izgradimo ljetnikovac u kojem ćemo odmarati ta misteriozna tri ljetna mjeseca dok traju praznici.


Odustala sam od objašnjavanja kako tri mjeseca meni traju mjesec dana. Ne demantiram više ni pojedince koji tvrde da radim pet sati na dan. Previše sam zauzeta famoznim “ostalim poslovima” zbog kojih moj radni dan tek počinje kad dođem kući. Neću pisati o tome što sve podrazumjeva posao učitelja, niti o golemoj odgovornosti rada s tuđom djecom za koju odgovaramo pred roditeljima, pred ravnateljem, pred stručnom službom. A najviše pred sobom. Samo ću ponoviti da naš radni dan nikad ne završava. Točka. Besmisleno je opravdavati se, ali se i dalje iznova uhvatim kako objašnjavam neobjašnjivo. Vrlo je teško staviti se u tuđe cipele – profesorica sam pa to itekako znam, stoga i ne osuđujem komentare o “nezahvalnim profesorima koji ništa ne rade, a htjeli bi novce”.


Naposlijetku, posao nam je ne osuđivati, motivirati, vjerovati u (ne)moguće, odgajati, poticati, a tek onda obrazovati i učiti lekcije. Jer ako nismo učinili ovo prvo, slabe smo temelje postavili svojim učenicima. Ako ne vjeruju u sebe, past će na maturi kao “kula od karata”, a past će i na životnim lekcijama što je jednako važno. Sa svojim učenicima danas ću obilježiti Međunarodni dan bijelog štapa. Učit ću ih toleranciji spram različitih, empatiji i sličnim terminčićima koji su vrlo apstraktno uneseni u plan i program. Nitko me pritom nije naučio kako da od mladih ljudi napravim aktivne sudionike u društvu koji će biti sposobni mijenjati društvene paradigme.


Učim se s njima, uz njih i za njih. Sudjelujemo u humanitarnim akcijama, organiziramo humanitarne izložbe, prodajne štandove i koncerte. Rijetko to činimo u sklopu radnog vremena. Jer kako učeniku objasniti važnost volontiranja ako sami ne volontiramo i ne izdvajamo vlastito vrijeme za boljitak zajednice?! One zajednice koja nas danas proziva i broji nam sate, slobodne dane i zarađene kune. Pritom je manje važno kojoj smo marginaliziranoj skupini tim volonterskim akcijama pomogli. Važno je da smo implicitno na taj način našim učenicima, a vašoj djeci, pružili iskustvo aktivnog participiranja u društvu.


Takve životne lekcije nisu propisane Planom i programom, niti smo za njih plaćeni. Ipak ih odrađujemo u nadi da odgajamo mlade ljude koji neće u budućnosti zatvarati oči pred društvenim nepravdama.


U svakom žitu ima kukolja, ima ga i u prosvjeti. To je neupitno. Opravdam stoga i nezadovoljstvo brojnih roditelja koji su sve učitelje “strpali u isti koš”, dok istovremeno učim njihovu djecu da nikada ne smiju generalizirati. To mi je dužnost.


Ne radi se više o tih nekoliko stotina kuna. Nikad o novcima nije ni bilo riječ. Radi se o dostojanstvu profesije koja je sustavno degradirana i marginalizirana, a koja odgaja i obrazuje mlade ljude, učeći ih da nikoga ne smiju omalovažavati i podcjenjivati. Istovremeno je ta profesija posljednjih dana podcjenjena više no ikad, a učitelju je sve veći izazov biti motiviran za posao motivatora. Unatoč tome, svakim danom iznova motivira učenike da postanu najbolja verzija sebe. Tek onda slijedi gradivo iz matematike, fizike, geografije ili hrvatskog jezika i književnosti. Zaboravljamo da su odgoj i obrazovanje temelj svakog civiliziranog društva.


Ovaj štrajk je štrajk za sve nas koji odgajamo i obrazujemo nove generacije, nadajući se da stvaramo ljude koji se neće sutra upitati treba li se izboriti za nečije dostojanstvo. Ne za 2, 4 ili 6 % povećanja plaće, odnosno za nekoliko stotina kuna koliko danas vrijedi učiteljski ponos.