Ova Vlada dokazala je kako joj je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo važno, kao i modernizacija Oružanih snaga Republike Hrvatske u cjelini. Mi smo se odlučili za F-16 Barak i mislim da smo napravili odličan potez za sigurnost hrvatske države i hrvatskog neba, ali i za jačanje nas kao države koja je odabrala put snažne i kredibilne saveznice u NATO-u, da bude uvažena kada je riječ o obrambenoj i sigurnosnoj vojnoj suradnji.

Te rečenice izgovorio je predsjednik Vlade Andrej Plenković 2. kolovoza ove godine, malo nakon što su u Zagreb sletila tri izraelska zrakoplova F-16 Barak koji su 5. kolovoza gostovali na proslavi obljetnice »Oluje«. Bila je to još jedna najava za Vladu uspješnog posla nabavke eskadrile višenamjenskih borbenih zrakoplova vrijednog pola milijarde dolara. Četiri mjeseca kasnije ti slavljenički letovi nad Kninom pripadaju arhivi događaja, a sadašnjosti događaja pripada mogućnost potpunog debakla u nabavci eskadrile.

Američka suglasnost

U ljeto je sve izgledalo lijepo, Hrvatska je gledala svijet kroz šarene oči, nogometaši su igrali finale na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ni deset dana nakon tog finala u službeni posjet Hrvatskoj došao je predsjednik Države Izrael Reuven Rivlin. I on je bio oduševljen uspjehom hrvatskih nogometaša, javno mu se divio u zajedničkom obraćanju s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović, izraelska delegacija raspitivala se bi li tko od nogometaša mogao biti i na svečanoj večeri u čast izraelskog predsjednika.

Predsjednica Republike govorila je o dobrim odnosima i suradnji dviju država, o mogućnosti napretka, o važnosti nabavke F-16 i nadi da će konačni ugovor biti potpisan na jesen. Jesen je, eto, prošla, ugovor nije potpisan, a kada će i hoće li biti potpisan ne znamo.

Suglasnost na prodaju nisu dali, a ne zna se ni hoće li i, ako hoće, kakvu, autori zrakoplova, a to su Amerikanci. Naime, Izraelci su na zrakoplovima koje su prije tridesetak godina nabavili od Amerikanaca napravili velike tehnološke preinake, a američki zakon brani prodaju američke vojne tehnologije trećoj zemlji ako ona nije onakva kakva je bila kada je bila isporučena klijentu izvan Sjedinjenih Država. Dakle, kako sada stvari stoje Izrael bi morao maknuti sve što je ugradio (i čime je poboljšao) F-16 ne bi li Sjedinjene Države dopustile prodaju. To je nešto što Hrvatskoj ne odgovara i na što, za sada, ne pristaje, jer bi u tom slučaju kupila tehnološki nazadniji avion od onoga za kojega se odlučila, a nije jasno ni tko bi platio to tehnološko unazađenje. Sve to domaćoj javnosti suhim je rečenicama kazao američki veleposlanik Robert Kohorsta u intervjuu »Nacionalu«.

Hrvatska isključena

Ključno je pitanje što je Hrvatska znala i kada je znala. Odluku o nabavci izraelskih zrakoplova donio je državni vrh, ali ključnu ulogu u natječaju koji je raspisan 2016. godine imalo je Ministarstvo obrane. Nevjerojatno zvuči da Ministarstvo obrane i ministar Damir Krstičević nisu znali da Sjedinjene Države mogu ne samo postaviti uvjete pod kojima će Hrvatska kupiti avione od Izraela nego i da mogu stopirati posao. Ne treba zaboraviti da je Krstičević američki đak, da se hvali dobrim odnosima sa SAD-om, a ne treba zaboraviti ni da je sredinom srpnja, desetak dana prije dolaska Rivlina u Zagreb, Krstičevićev gost u Zagrebu bio američki ministar obrane James Mattis.

Susresti se s Mattisom, a ne razgovarati detaljno o toj kupnji aviona, ne znati kako stvari zapravo stoje, bilo bi doista neodgovorno. I pri svemu tome sve predstavljati kao gotov posao. Sadašnji stav američke administracije ukazuje na to da je bilo itekakve neodgovornosti. Netko može kazati da je posao Izraela da riješi te probleme s Amerikancima o dograđenim i poboljšanim avionima, ali time neka se bave Izraelci, jer oni mogu ostati bez prihoda od pola milijarde dolara. U ovom trenutku izvjesno je da je Hrvatska u posao s Izraelom ušla bez jasnih i čvrstih garancija da će kupiti ono što je odlučila kupiti.

Namagarčeni ministar

Propadne li posao s Izraelom ministar obrane Damir Krstičević nužno će morati završiti svoju ministarsku karijeru, iako odluka o izboru izraelskih aviona nije isključivo njegova. Međutim, Rivlin je za Krstičevića kazao da je »divan prijatelja Izraela«, a propadne li posao, ne da li američki Kongres odobrenje Izraelu za prodaju F-!6 Baraka Hrvatskoj, onda će taj »divan prijatelj Izraela« biti namagarčen. Bit će to veoma teška situacija za Vladu koja se hvali time da je ona, za razliku od prethodnih, imala hrabrosti odlučiti o nabavci aviona koji trebaju zamijeniti migove, jer od te hrabrosti neće ostati ništa, tek naivnost.

To, pak, znači da Krstičević postaje potencijalno najslabija karika u Vladi Andreja Plenkovića čija sudbina ovisi o dogovoru Sjedinjenih Država i Izraela. Ne uspije li taj dogovor i propadne li posao ni Vlada, ni Krstičević, ni HDZ neće 2020. godine, o 25. obljetnici »Oluje«, imati glavnu zvijezdu kninskog programa, a to bi trebala biti, već najavljena, dva aviona F-16 dok bi ostatak bio isporučen do 2022. godine.

Ta vojno manjkava obljetnica »Oluje« bit će samo nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora koji bi trebali biti ujesen 2020. godine. Ministar Krstičević, sklon militarizaciji onoga što se militarizirati ne treba, ostat će i bez mogućnosti da se hvali kako je Hrvatska svoje ratno zrakoplovstvo modernizirala baš u vrijeme kada Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Hrvatska će, pak, ostati s pola milijarde dolara na računu i s pitanjem tko će i kako štititi njeno nebo. Migovi su pri kraju i treba ih zamijeniti nečim novim ili s nekim ugovoriti da štiti hrvatski zračni prostor.

Ponavljanje natječaja, što je već nagoviještena mogućnost, znači odgodu nabavke aviona za nekoliko godina, a moguće je i da bi novi dogovor, tko zna s kime, bio znatno skuplji od postignutoga s Izraelom.

Ministarska budućnost Damira Krstičevića čini se prilično jednostavnom: ili će F-16 Barak u Hrvatsku sletjeti, ili će on iz Vlade izletjeti.