Podcijenjeni položaj

Marginalizacija obrazovanja u Hrvatskoj proces je koji traje desetljećima. Sad je došlo do grla

Ljerka Bratonja Martinović

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

U svojoj potplaćenosti u odnosu na druge javne službe i u ignoriranju njihovih zahtjeva, prosvjetari vide trag onog što ih desetljećima proganja: profesija im ne kotira visoko na društvenoj ljestvici, u školi su postali otirač svima, a odnos društva prema njima odgovara maloj plaći koju primaju



Dulje od deset dana potrajao je štrajk prosvjetara, prati ga izuzetno dobar odaziv, a nema naznake da bi, ako Vlada ne popusti u tvrdom stavu, mogao uskoro jenjati. »Za šest posto koeficijenta štrajkat ćemo do sljedećeg ljeta«, poručili su premijeru Plenkoviću učitelji i profesori bećarcem pred prozorima Banskih dvora. Otkud takva sloga i takva upornost prosvjetara, otkud visoka razina solidarnosti koju su ovog četvrtka na fakultetima pokazali kolege iz resora visokog obrazovanja i znanosti? Štrajka se za 6,11 posto koeficijenta, a u visokom obrazovanju za 6,11 ili za 3,5 posto za neke od kategorija potplaćenih djelatnika. Plaće, međutim, nisu jedina motivacija za ovaj štrajk, najdulji u prosvjeti koji pamtimo.


Nezadovoljstvo prosvjetara kumulira se dugo, mnogo dulje od dana kad su ih, zahvaljujući rastu koeficijenata, pretekli i socijalni radnici, jedini u javnim službama koji su još imali manje plaće od radnika u obrazovanju. Nezadovoljstvo buja već godinama, paralelno s pokretanjem reforme obrazovanja koju bi oni, potplaćeni i potcijenjeni, trebali iznijeti na svojim plećima.


​Jasna poruka


​Po svoj prilici, i činjenica da su se našli u gomili novih poslova i očekivanja koja prosvjetna vlast stavlja pred njih, kumovala je ovolikom buntu u školama. Na fakultetima stanje je ponešto drugačije, ali ne za sve.




Postoje kategorije ljudi, predavači i umjetnički suradnici, koji već desetljećima rade i triput više od asistenata, a primaju manju plaću, koji, baš kao i učitelji, papire koje nisu riješili na poslu nose kući, koji se za nastavu pripremaju daleko više nego im se računa u normi.


Sve njih zajedno se u javnosti, u kojoj već dulje vremena vlada antiintelektualna klima, rado paušalno i po potrebi proziva neradnicima. Kaže se da rade samo pet, šest sati dnevno, a imaju praznike tri mjeseca, da ih je Europa odavno pregazila po učinku. Na radnom mjestu bore se s administracijom, s učenicima, s roditeljima, nerijetko trpe uvrede, povremeno i fizičko nasilje.


Prema riječima Ante Bežena, profesora Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, aktualni štrajk u osnovnom, srednjem i visokom školstvu ima tri obilježja koja ga razlikuju od svih dosadašnjih: ima najveći odaziv zaposlenih, tek nešto manji od stopostotnog, gotovo jedinstvenu potporu javnosti uključujući i roditelje učenika te, doista prvi put otkako se pamte štrajkovi u prosvjeti, čvrstu potporu resornog ministarstva obrazovanja i znanosti koje se tako svrstalo uz štrajkaše, a protiv Vlade kojoj pripada i čiju politiku provodi.


– Poruka je vrlo jasna: zaposlenima u obrazovanju kojima upravlja država (nije uključen jedino predškolski odgoj kojim upravljaju lokalne zajednice mada su i tu slični problemi) do grla je došao izrazito podcijenjeni staleški položaj, strukovni i materijalni, za jedan od najvažnijih i najodgovornijih poslova u društvu – osposobljavanje mladih naraštaja za samostalan život. Štrajk je stoga duboko socijalno, profesionalno i moralno opravdan – ocjenjuje Bežen.


Izgleda da im je, svima zajedno, sada doista prekipjelo. Odaziv od 97 posto, makar bio i malo napuhan, djeluje impresivno. Njihova argumentacija, posve utemeljena. U matematici šest je šest, ali u proračunskoj matematici ponuđenih šest posto nije jednako onih šest posto koje su tražili.


Razlika je povelika. U svojoj potplaćenosti u odnosu na druge javne službe i u ignoriranju njihovih zahtjeva, prosvjetari vide trag onog što ih desetljećima proganja: profesija im ne kotira visoko na društvenoj ljestvici, u školi su postali otirač svima, a odnos društva prema njima odgovara maloj plaći koju primaju.


Dugotrajna priča


Kad je sve krenulo nizbrdo? Mlađi se učitelji toga i ne sjećaju, jer se to dogodilo puno prije nego su dobili prvo radno mjesto.


– Ugled učitelja, nastavnika i profesora dugotrajna je priča. Njihov je ugled uvijek bio nizak, to nije počelo prije jednog ili dva desetljeća, nego dalje u povijesti. Nekad je učitelj bio glavni izvor informacija, znanja, cijenilo ga se jer znanje nije bilo dostupno kao danas. Danas je sve nadohvat ruke, pa se preispituje i njihovo znanje. Sve se više traži analitičko, kritičko mišljenje – kaže sociologinja Branka Baranović. Znanje je, naime, danas puno dostupnije, postoje različiti tipovi informacija i oni su dostupni i učenicima i roditeljima.


– Naravno da oni imaju pravo preispitivati što se i kako se uči. Pitanje je i kako se vrednuje znanje koje se dobije formalnim obrazovanjem, koliko to znanje koristi pojedincu da realizira svoje ciljeve u životu. U društvu gdje realizacija ciljeva ne ovisi o formalnom obrazovanju, ono se automatski manje cijeni – ističe.


Tu je i zastupljenost obrazovnih tema u medijima. Svjesni smo količine vremena koje se u medijima posvećuje obrazovanju, a koliko se s druge strane posvećuje sportašima, estradnim zvijezdama, političarima…


Prof. Baranović se slaže da je plaća tek manji dio uzroka nezadovoljstva učitelja, nastavnika, profesora… Značajniji su razlozi, smatra, uvjeti u kojima rade. Znanstvenicima su, na primjer, na raspolaganju sve manja sredstva i teško je doći do novca kojim se može provesti veliko istraživanje koje bi bilo znanstveno i društveno relevantno. Glavni su problem po njenom mišljenju neodgovarajuća ulaganja u obrazovanje i znanost.


– Može se govoriti i o plaćama, ali ovo je ipak važnije. Učitelji i profesori imaju neadekvatnu poziciju u društvu, a isto je i sa znanstvenicima – kaže. Jedan od razloga važnih za uspjeh su i kvalitetni ljudi u sustavu obrazovanja, a mi već dugo imamo negativnu selekciju, podsjeća naša sugovornica.


– Nešto se nastoji po tom pitanju napraviti, ali velik broj studenata upisuje nastavnička zanimanja kao drugi izbor. Njihov motiv u startu je problematičan, jer su studij upisali zato što nisu imali nešto drugo, a ne zato jer im je to željeni poziv. Čak i oni koji upišu takve fakultete, često ne žele raditi u prosvjeti, nego nastoje tražiti unosnije poslove – ističe prof. Baranović.


Činjenica je, dodaje, da je to posao koji nije adekvatno nagrađen, da učitelji i profesori imaju manja primanja od roditelja djece koju podučavaju. Moć im je manja, i to onda sve zajedno doprinosi njihovom nižem statusu. Čak i to što im fakultet koji su završili nije bio studij prvog izbora, ima svoju ulogu u njihovoj društvenoj poziciji, zaključuje. Teško je reći, kaže na kraju, koji je razlog prevladao u rušenju učiteljskog i profesorskog ugleda. Vjerojatno je to bio splet svih tih elemenata, no trend je jasan. On je, štoviše, prisutan u čitavoj Europi. Dobar dio zemalja podcijenio je društvenu ulogu učitelja i profesora, što se odrazilo na njihov društveni prestiž, a imalo je i svoje ekonomske posljedice. Izuzetak su Finska i druge skandinavske države, gdje nastavnici imaju izuzetno visok društveni položaj, važni su i cijenjeni. A to, u konačnici, prate i njihove plaće.


Politička marginalizacija


– Marginaliziranje obrazovanja u političkim strategijama društvenog razvoja nije se u Hrvatskoj promijenilo od socijalističkog vremena, kad se također uzalud govorilo da ulaganje u obrazovanje nije trošak nego jedna od najvažnijih investicija – prisjeća se prof. Bežen.


– Političkoj eliti nikako da dođe u glavu kako nema stvarnog društvenog razvoja i stabilnosti bez dobre obrazovanosti vlastitog naroda. Badava očiti primjeri, na primjer Finske i Irske, koje su u Europskoj uniji po povijesnim okolnostima i po broju stanovnika najbliže Hrvatskoj, a nekada su bile od nje slabije razvijene. Te su zemlje u vrhu uspješnih svjetskih ekonomija baš zahvaljujući ulaganju u obrazovanje. Učitelji su tamo među najuglednijim i najbolje plaćenim zanimanjima, a njihovi obrazovni sustavi među najefikasnijima u svijetu. Usprkos tomu sve naše vlade, pa i sadašnja, nisu se bitno pomakle od prigodnih fraza o važnosti obrazovanja i učitelja. Na nedavnoj proslavi visoke stote obljetnice visokoškolskog obrazovanja učitelja u Lisinskom nije bilo nikoga iz vrha vlasti, čak ni ministrice obrazovanja i znanosti. Nije li to i simboličan znak koliko vlast, čak i u žestokoj krizi poput ovog štrajka, drži do te struke i njenih vrijednosti – pita Bežen.


Nužne promjene obrazovnog sustava, koje nameće društveni i tehnološki razvoj, nikada nisu dobile status strateškog zadatka središnje vlasti, nego su, upozorava Bežen, prepuštene (ne)znanju ministara i očito nedomišljenim idejama njihovih reformskih skupina.


– Nikada u Hrvatskoj nije provedena ozbiljna šira društvena, stručna, a pogotovo ne znanstvena rasprava o stvarnom stanju i problemima hrvatskoga školstva. Sadašnja Škola za život gradi se u stručnom i političkom smislu gotovo sektaški, više na suprotstavljanju, nego na usuglašavanju obrazovne i znanstvene zajednice. A nužna digitalna tranzicija obrazovnog sustava ne bi smjela proći bez preispitivanja broja i strukture nastavnih predmeta koja je ostala gotovo ista kao prije pola stoljeća, bez jasno postavljenih odgojno-obrazovnih ciljeva, bez mjera protiv negativnih razvojnih implikacija digitalizacije nastave i učenja po učenike, bez usporedne reforme obrazovanja učitelja – sada se obrazuju kao da reforme nema, bez uspostavljanja ravnopravnog statusa učitelja promjenom koeficijenata za plaće – što je bitan povod sadašnjeg štrajka koji Vlada nikako da osvijesti – i povišenja plaća, bez povratne informacije od samih učitelja da im je posve jasno kako će obavljati svoj posao u Školi za život – ističe Bežen. Poručuje im se, naprotiv, da je sadašnje njihovo znanje gotovo bezvrijedno, bez zaštite od očitih manipulacija političkih stranaka njihovom sudbinom.