Pronalazi vremena za sport

Malo drugačiji razgovor s Arsenom Baukom: ‘U sportu sam uvijek za slabije, a nije mi problem navijati ni za Srbiju’

Dražen Ciglenečki

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Zbog Parlova sam ustajao noću kad je boksao, ali za mene je najveći ipak Dražen Petrović. Makar, teško je objektivizirati te stvari. Sanjkaš Armin Zöggeler osvojio je medalje na čak šest uzastopnih Olimpijskih igara, kako njega tretirati?



U hrvatskoj politici vjerojatno nitko prije predsjednika Kluba zastupnika SDP-a Arsena Bauka nije toliko volio sport. I u razdoblju u kojem njegovu stranku trese teška kriza, Bauk pronalazi vremena za praćenje sportskih natjecanja.


– I Hajduk prolazi kroz teško razdoblje, ne samo SDP. A s obzirom da su i Perica Bukić, Franjo Arapović, Biserka Perman, Mirko Filipović, Lino Červar i još neki sportaši ili treneri bili zastupnici, ne vjerujem da stoji tvrdnja da oni vole sport manje od mene. Ja se držim onog slogana, osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.


Ma kakve kladionice…


U vašem slučaju sportske kulture.




– Da, unutar tih osam sati za kulturno uzdizanje, sport ima relativnu većinu. Kad imam slobodnog vremena, prvo se informiram o sportskim rezultatima. Netko voli ići na ribe, netko u kladionice…


… vi ne idete u kladionice?


– Ne. Kad bih, temeljem nekih matematičkih predviđanja, uplatio listić, to bi bio pokušaj zarade, a ne više zabava.


Niste razmišljali o spajanju ugodnog s korisnim?


– Ne bi više bilo ugodno ako bih se kladio.


Ako biste gubili, to vam sigurno ne bi bilo ugodno.


– Pa zašto bih onda riskirao?


Kad ste se inficirali sportom?


– Kao mali sam ponedjeljkom volio kupovati Sportske novosti, bilo je još ono zeleno zaglavlje.


Na zadnjoj stranici su bili rezultati i tablice stranih nogometnih prvenstava.


– Samo za najjače lige. U izdanju od utorka, s plavim zaglavljem, bile su i tablice manje atraktivnih prvenstava. Makar je pitanje što je to manje atraktivno, nekad su i istočni klubovi znali postati prvaci Europe.


Recimo Steaua.


– I Crvena zvezda. Sedamdesetih je i mađarski Ujpest dolazio daleko u Kupu prvaka. U košarci su također klubovi iz bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ osvajali europske titule. Ali, kad je novac potpuno preuzeo klubove, oni su postali multinacionalne kompanije i šanse istočnjaka značajno su se smanjile. Zato su mi sada možda zanimljivija međunarodna natjecanja, u kojima je kvaliteta više raspršena. Danas se ljudi identificiraju sa stranim klubovima, pa tako i ja u, recimo, Španjolskoj navijam za Atletico. Od Engleza za Liverpool, zatim preferiram Benficu, Galatasaray, Ajax…


Milan i Gattuso


U Italiji?


– Nekad davno navijao sam za Juventus, a sada moje simpatije ima Milan i to zbog trenera.


Gattusa.


– On vrlo teško proživljava svaku utakmicu i zato mi je Milan simpatičan. Svatko ima neke svoje kriterije. I Inter mi je, zbog velikog broja naših igrača, draži od drugih. Ali, u Italiji ipak nemam izrazitog favorita.


Je li vam neki sport dosadan?


– Ne bih mogao reći da je dosadan. Više bih to formulirao na način da postoje sportovi koje ne bih mogao s pažnjom pratiti dulje od pet minuta. Stolni tenis, primjerice, ne bih mogao gledati sat i pol, kao nogomet. Osim ako igra netko naš, a to se rijetko događa jer u stolnom tenisu uglavnom nastupaju Kinezi.


Raspoređeni po svim reprezentacijama.


– I teniski meč mi nekako predugo traje.


Imate gomilu sportskih televizijskih kanala ili ste okrenuti streamingu na internetu?


– Više sam okrenut sportskim kanalima i YouTubu. Na streamingu zna biti loša kvaliteta slike, a i moglo bi se postaviti pitanje prava prijenosa.


Sve je bolja kvaliteta streaminga.


– Je, ali televizije puno toga prenose i još je tehnološka prednost da si čovjek odmah može vratiti neki interesantan detalj utakmice. Sad je Sportska televizija imala Svjetsko prvenstvo u hokeju na travi i raspucavanje penala u finalu Nizozemska – Belgija bilo je jako zanimljivo.


Što vas sve može privući pojedinom sportu?


– S obzirom na to da sam po obrazovanju matematičar, puno brojki. Takav je novi sustav bodovanja u umjetničkom klizanju, ima toliko brojki da je zahtjevan poput formule za popunjavanje Doma naroda u Federaciji BiH.


Ritmička gimnastika


Ustajete li noću zbog nekog izravnog sportskog prijenosa?


– Ne, radije ostanem budan do početka. No, najvažnije mi je da ne znam rezultat i onda tijekom idućeg dana mogu odgledati snimku.


Koliko redovito idete na stadione i u sportske dvorane?


– Samo na košarku. Nekad sam znao ići na vaterpolo, te Hajduk, ali samo na europske utakmice kojih, kako stvari stoje, sljedeće sezone neće biti.


Ako ne igra neka ekipa koja nije »vaša«…


– … u pravilu navijam za slabije.


Ne odlučite prije nekog prvenstva, ako na njemu nema Hrvatske, da ćete navijati za neku određenu reprezentaciju?


– Ne. Za Hrvatsku i slabije.


Nemate problema navijati za Srbiju, ako su slabiji od protivnika?


– Ne. Ima jedna zanimljivost što se tiče sporta na ovim područjima. Države koje su nastale iz Jugoslavije, ukupno su puno uspješnije u sportu nego što je to bila Jugoslavija.


To je istina. U dosta sportova u kojima Jugoslavija nije skoro ništa značila, barem neka od tih država postiže dobre rezultate. Srbi imaju odličnu odbojku, u kojoj je Jugoslavija bila čisti prosjek.


– A u košarci, u kojoj je Jugoslavija bila jaka, dogodilo se da su se u finalu Europskog prvenstva sastali Slovenija i Srbija.


Koji ste sport posljednji otkrili kao atraktivan?


– Ritmičku gimnastiku.



Kroz sport se mogu pratiti i društvene promjene u pojedinim zemljama. Hoće li, recimo, Saudijska Arabija poslati na neko natjecanje žensku ekipu? Ili, Iranci su jaki u dizanju utega, a žene im još ne nastupaju. Inače, zanimljiv je taj odnos muškog i ženskog sporta. Neke europske države, poput Nizozemske, sportski su tradicionalno uspješnije u ženskoj konkurenciji. U Hrvatskoj je ženski sport danas dosta slab.– Ali, u prošlosti su nam sportašice donijele puno medalja. Sada, istina, nemamo jačih ženskih ekipa, ali tu su ipak Sandra Perković i Sara Kolak. Mogu spomenuti da sam 2007., 2008. bio u saborskoj nogometnoj reprezentaciji koja je znala igrati protiv ženskih ekipa i uredno smo gubili. Igrali ste protiv zastupnica?– Ne, protiv ženskih nogometnih klubova. Sjećam se jednom u Pregradi. Aha, pa normalno da su vas nalupale, žene treniraju. – Logično.Pomislio sam da ste gubili protiv zastupnica, da vam je Božica Šolić zabila tri komada. – To se ipak nije dogodilo. Na vama je da odlučite hoćete li ovo pitanje ostaviti u intervjuu, jer bi se moglo shvatiti kao ruganje toj bivšoj zastupnici. Zašto ste baš nju spomenuli?Prva mi je pala na pamet, mogao sam iz tog vremena navesti i SDP-ovke Ingrid Antičević Marinović ili Dragicu Zgrebec.


Ritmičku gimnastiku?


– Da, ali samo vježbe s loptom i obručem. S vrpcom mi nije nešto.


O ritmičkoj gimnastici znam samo da su Bugarke neko vrijeme bile dobre, ne znam jesu li još uvijek.


– I to je više nego što o tom sportu zna valjda 98 posto hrvatskih građana. Najjače su Ruskinje, a sada ima i jedna Izraelka.


Jedan je Dražen


Tko je najveći svjetski sportaš svih vremena?


– To je teško pitanje.


Uopće nije, to je, rekli bi Amerikanci, no-brainer, naravno, Muhammad Ali.


– Zašto, kako?


Čovjek je osvojio sve moguće, a još je imao i nevjerojatnu karizmu i društveni utjecaj. Mora se u obzir uzeti cijeli paket, ne isključivo sportska postignuća.


– Među najvećima je sigurno biatlonac Ole Einar Bjorndalen, ali problem je njegovog sporta, koji ja osobno volim, što nije planetarno popularan. Reći ću stoga Michael Jordan. A kad bih davao ocjene iz zalaganja, to bi bio skijaš skakač Noriaki Kasai, koji još skače i s 46 na leđima.


Koji je hrvatski sportaš najveći? Mislim vama, objektivno je to Mate Parlov, također zbog kompletnog dojma koji je ostavljao.


– Zbog Parlova sam ustajao noću kad je boksao, ali za mene je najveći ipak Dražen Petrović. Vama dva boksača, meni dva košarkaša. Makar, teško je objektivizirati te stvari. Sanjkaš Armin Zöggeler osvojio je medalju na čak šest uzastopnih Olimpijskih igara, kako njega tretirati?


Koji još sadašnji hrvatski političar pokazuje interes za sport?


– HDZ-ovaca ima puno po raznim sportskim savezima.


To je drugo, to je zbog društvene moći. S kim u Saboru najviše pričate o sportu?


– S vama. Od zastupnika s našim Peđom Grbinom.


On voli košarku.


– Išao je prošle godine na Europsko prvenstvo kad je bilo u Rumunjskoj.


Psujem dok vozim


Što mislite o sportskoj strasti predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, je li ona iskrena ili obična poza?


– Mislim da voli sport, a začini još to ovim bizarnostima koje svi pratimo. Činjenica je i da je njezina kći na svjetskoj klizačkoj sceni sigurno među prvih 300, što je veliko postignuće.


Kojem se natjecanju najviše veselite u 2019.?


– Svima. Počet će sa Svjetskim prvenstvom u rukometu, pa dolazi vaterpolo i tako dalje. Radujem se i Svjetskom prvenstvu u košarci, iako tamo nas najvjerojatnije neće biti, a Slovenci su i teoretski otpali. I košarkaška reprezentacija je, uz SDP i Hajduk, trenutačno u krizi.


I košarkaški klub Split je već dugo u krizi.


– Je, na to sam se već navikao.


Sve vam je u krizi. Malo se vaterpolisti Jadrana dižu.


– To mi je drago. Prvo sam od tri splitska vaterpolska kluba navijao za POŠK, zatim za Mornar, pa za Jadran, koji je dva puta bio prvak Europe i od tada mi je on najdraži.


Psujete li suce?


– Najviše psujem dok vozim, ali omakne mi se i kad je sudac u pitanju.


Ovaj intervju, pretpostavljam, ne treba autorizirati.


– Naravno da treba.