28 godina kasnije

Legendarni zapovjednik obrane Škabrnje: ‘Nismo se borili da bi Hrvatska nekima bila kasica – prasica’

Edi Prodan

Mi smo se borili da to bude ponosna, poštena, vrijedna i radišna zemlja. Baš kao što je to moja Škabrnja, ističe Marko Miljanić



Toplo srpanjsko jutro. Nakon nešto duže zadarske noći, iza devet sati – Škabrnja. U gostima kod obitelji majke kolege i prijatelja Zorana Bubniča. Jutro, a iz kuće širi se primamljivi, ali nekako s obzirom da je jutro – neobični miris pečenja. Teletina i krumpir. Nude nas, a mi… možda smo kavu. I kako to da ovako rano imate tako ozbiljan obrok?


Odgovor koji je uslijedio pokazao je sav karakter, duh i ambiciju koju nose ljudi iz tog ponosnog zadarskog kraja: prijatelju moj, kad ustaneš u tri sata, u deset ti je vrijeme za ručak! Da bi dopremili na vrijeme robu od Zatona pa sve do Novalje gdje su glavni prodajni punktovi, treba ne krenuti u zoru, u zoru treba već biti na cilju!


Da, Škabrnja je poznati poljoprivredni kraj. Kraj koji je prije 28 godina teško stradao u Domovinskom ratu. Naklon što su ga četničke snage držale u okruženju, uslijedio je ulazak u mjesto i pokolj neviđenih razmjera. Iako je dakako bilo gradova u kojima je mučki bilo ubijeno i više ljudi, strahota Škabrnje ogleda se u najmanje dvije činjenice. Najprije u onoj da je ona nevelika, da i danas ima manje od dvije tisuće stanovnika, te ta je u postotku podnijela istinski veliku žrtvu.




Druga, koja se apsolutno može okarakterizirati kao jasno planirani genocid, vidi se prigodom iščitavanja imena i godišta ljudi poubijanih tog 18. studenog 1991. godine. Dominiraju muškarci rođeni šezdesetih godina čime se uništava ne samo obrambenu sposobnost tog kraja nego i njegovu reproduktivnu vrijednost. Pučki rečeno četničke su se snage uistinu povele za onom užasnom kletvom: »sjeme vam se zatrlo«.


Dakle, nije riječ o borbi u kojoj je jedna sila, koliko god da se u ovom slučaju nije radilo o ravnopravnom ratovanju kad se ipak poštuju neke regule viteštva, napala drugu, nego o planiranom istrebljivanju stanovništva kako bi se u cijelosti promijenilo njegov identitet i povijest. Jer nakon što su poubijani ljudi, srušene su im kuće kao i crkva čije je zvono odneseno.


A kad se spomene Škabrnju, danas idealno pozicionirano mjesto koje se nalazi tik uz autocestu, odmah uz izlaz »Zadar II«, jedna od nezaobilaznih osoba svakako je njezin legendarni zapovjednik Marko Miljanić. Ponosan, uvijek otvoren i direktan, kakav bi uostalom ni mogao biti čovjek koji je bespogovorno prihvatio molbu svog nadređenog u zadarskoj policiji da praktično bez oružja organizira obranu mjesta, skoro u cijelosti odsječenog od svoje prirodne veze sa Zadrom. Vrlo je brzo, uz pomoć nesebičnog Mirka Norca, uspostavio samostalni bataljun. Škabrnja se branila suprotno svim zakonima ratovanja, logike, fizike. Izazivala je čuđenje ali i bijes neprijatelja koji je sredinom studenog na malu Škabrnju digao nekoliko tisuća vojnih, JNA, i paravojnih postrojbi i svu silu tehnike. Više se nije moglo, uslijedio je pokolj.


– Vrijedni i radišni ljudi koji su imali samo jednu manu – voljeli su svoje, svoju zemlju i svoje hrvatske korijene. I baš nikom nisu željeli zlo. Kao što ni danas ne žele. Znate, ja sam s 15 godina otišao s ove škabrnjske zemlje i izgradio profesionalnu vojnu karijeru. Bio sami u Puli kao i na Lošinju s kojim i dan danas imam odlične veze. Ali kad je trebalo u obranu svoje domovine, ja sam se vratio i stavio na raspolaganje. I ono što uvijek ističem, u obranu Hrvatske stalo je i mnogo Srba kojima nije bilo to baš lako. On brani s ove strane od svojih sunarodnjaka, možda nekad i rođaka koji napadaju. I zato ih tada kao i danas posebno cijenim. Sto puta više od Hrvata koji su napustili svoju zemlju kad je bilo najteže. Da bi se nakon rata opet pojavili i stalno nešto pametovali. Ono što me pak smeta je naše, ali i međunarodno pravosuđe, ljutit je Miljanić.


Marko Miljanić / Foto: Dino Stanin / Pixsell


Marko Miljanić / Foto: Dino Stanin / Pixsell



S razlogom jer osam je puta svjedočio na Haaškom tribunalu, a da za zločin u Škabrnji nitko nije odgovarao. Osim medicinske sestre Zorane Banić. Kreatori zločina – ništa.– Ma svaki sam put dobio zahvalnicu Haaškog suda, svaki sam put svjedočio o svemu što sam vidio i što znam, svaki sam put nudio adrese gdje se nalazi koji od oficira JNA koji je bio suorganizator masakra, genocida u Škabrnji i – ništa. Pa jedan od njih je prije nekoliko mjeseci u Valjevu umro. Bez da ga je itko za išta osudio. To je nevjerojatno, kao da svi okreću glavu od Škabrnje. A znate, kad ne raščistite zločine iz prošlosti, sadašnjost i budućnost imaju velikih problema, naglašava Miljanić.

Pa se tako i mi vraćamo našu u sadašnjost. Nije Hrvatska zemlja kakvom ju je on i velika većina branitelja željela.


– Nismo se mi borili da bi Hrvatska danas nekima bila kasica-prasica! Ne, mi smo se borili da to bude ponosna, poštena, vrijedna i radišna zemlja. Baš kao što je to moja Škabrnja. Nitko iz nje ne bježi, štoviše svi oni koji su po Njemačkoj ili Australiji zaslužili penziju, u nj su se vratili. I obrađuju zemlju. Svi mi ovdje poštujemo svoju zemlju. Kao što su je poštovali i naši preci. Pa i ja sam kao dijete sa svojim roditeljima prodavao lubenice na tržnici u Rijeci! Baš kao što to danas čine i naši nasljednici. Škabrnja je hranila Split, Zadar, Zagreb, Rijeku. Radi to i danas,. Ali ne rade mnogi oni koji bi to mogli. Ne, seli se u Irsku, a hrvatska je zemlja za koju su toliki dali živote pusta i neobrađena. Ma dajte molim vas – gdje toga ima, žestoko prosvjeduje Miljanić.


Škabrnja je vitalan kraj. I vrijedan. Odmah nakon završetka rata svoju su i prije plodnu zemlju digli na još jedan viši nivo. Uz pomoć stručnjaka iz Izraela organiziran je poseban sustav navodnjavanja tako da se otvorila mogućnost za uzgoj još većeg broja kultura. Uz tradicionalne pomidore, paprike, breskve, lubenice.. došle su i nove kulture koje jako dobre tržišne rezultate postižu izvan ljetne sezone. Ono što je također razvidno, zadarski kraj, posebno njegovi istočniji dijelovi kojima pripadaju Škabrnja i Nadin postali su temljeljem prave renesanse u proizvodnji jako kvalitetnih vina i maslinovih ulja. Ma koliko prošli kroz pakao, kroz genocidne kletve, sjeme tog ponosnog kraja ne da se zatrlo nego je rodnije no ikad! Tako rodno da je ljeti u Škabrnji ručak kad drugi tek pomišljaju na marendu.


– Ono što od vas tražim je da dođete u Škabrnju kad ne bude ova tužna prigoda. Budite moji gosti. Neće vam biti loše. Moja je kuća u masliniku. Imamo ih 500 stabala. Imamo i 4 tisuće panjeva vinove loze. Ima svega. Dođite i pišite o Škabrnji kao o primjeru koji bi trebala slijediti Hrvatska. Jer nismo se mi borili da bi ovo bila pusta zemlja. Za to se nismo morali boriti. Mogli smo odmah otići. Pišite o Škabrnji i Ravnim kotarima, pišite o ljudima koji ljubav prema svojoj zemlji pretvaraju un temelj svog standarda. To bi bilo lijepo, ne samo da nas se mediji sjete jednom u godini, poručio nam je Miljanić.


A mi ovako, javno dajemo obećanje – dolazimo. Kad se god dogovorimo. I da, tog ćemo puta pečenu teletinu i krumpire jesti pa ako bude i – osam u jutro.


Turistička zajednica Ravni kotari – dobar potez


Dok sam radio i živio u Malom Lošinju susjedi smo bili s obitelj Cappelli. Sjećam se dobro i Garija, danas ministra turizma, mlađi je od mene. Ja sam rođen1951., on nekih sedam, osam godina kasnije. Bio je živ, okretan mladić, danas se razvio u odličnog političara. Jako volim Lošinj tako da smo supruga i ja prije nekoliko dana bili na proslavi dana Grada Malog Lošinja. Ali da se vratim Cappelliju.


Vidite, on ne zaboravlja na prijatelje, zna procijeniti prave stvari, pa tako mislim da je osnivanje Turističke zajednice Ravni kotari jako dobar potez. I ono na čemu smo mu svi mi Škabrnjani jako zahvalni – njegovo nam je ministarstvo pomoglo u obnovi braniteljskog križa na našem groblju koje je uništilo nevrijeme. Istina je – zahvaljujući i ljudima poput Cappellija koji prepoznaju što su prave vrijednosti Hrvatske, ova zemlja ipak napreduje. Ne onoliko brzo i koliko bi mogla, ali barem kad je u pitanju Škabrnja i nama susjedna mjesta kreće se u dobrom smjeru, zaključuje Miljanić