U novu godinu Hrvatska je ušla opterećena brojnim aferama, političkim promašajima, sramotnim stranačkim prestrojavanjima i trgovinama; usprkos dobrim željama i »čvrstim« obećanjima predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića da će nam nova 2019. godina biti bolja malo tko se tomu ozbiljno nada, svjestan kako nam predstoji još gore, ili barem jednako loše razdoblje.

Svojevrsna repriza prošle, 2018. godine, koju su nam opet »pojeli skakavci«, kao i toliko prethodnih, što se u nas pretvorilo u redovito stanje kronične, čini se neizlječive bolesti. Dok su nas gotovo svi koji su nam godinama u razvojnom smislu gledali u leđa, stigli i prestigli, mi uporno stagniramo zabavljeni tegobnom neriješenom prošlošću, a još i više aktualnim igrama (oko) prijestolja vlasti i moći između premijera i predsjednice, odnosno između Pantovčaka i Banskih dvora koji su svu svoju energiju (u)trošili u jalovo odmjeravanje snaga koristeći se pritom, bez imalo skrupula svim (ne)dozvoljenim sredstvima i uključujući i tajne službe kao oružje koje im je trebalo donijeti odlučujuću prednost u tom koliko besmislenom, toliko i prljavom ratu.

Galerija licemjera

Ali, kako je to duhovito primjetio jedan analitičar u susjednoj Srbiji govoreći o Vučiću i njegovoj sviti: ni mi boljih nemamo, a gore teško da ćemo naći: stoga nas onda ne bi trebalo začuditi što nas je to snašlo; zašto će primjerice izlaznost na predstojeće euro parlamentarne izbore vjervatno biti rekordno mala, ili da će i skora (pred)izborna kampanja za predsjedničke izbore biti prljavija više nego ikada ranije. Velikoj većini građana je sve to već dozlogrdilo, tragikomično prepucavanje političkih elita izaziva tek posprdne komentare, a izbori se doživljavaju kao puka farsa i gnjavaža, bolesna repriza neumjerenih taština, podvaljivanja, nečasnih nagodbi, prevara, pretrčavanja iz tabora u tabor, općeg licemjerja i beščašća kada se u cilju pridobijanja glasača, bez stida i pameti laže i maže, jer za političke aktere i privilegirane partijske kadrove ulozi su veliki. Pobjednik uzima sve, osvaja svekoliku vlast i moć, povlašten status i primanja, a sve to do slijedećeg izbornog ciklusa bez ikakve odgovornosti prema onima koji su ih izabrali. U općoj galopirajućoj inflaciji svih vrijednosti tko se uopće više i sjeća brojnih svinjarija koje su nam servirali naši dični politički odličnici, a koje se mijenjaju filmskom brzinom tako da nam u pamćenju ostaju samo uistinu fascinantni i unikatni primjeri beščašća. A, bilo ih je, sa obećavajućom tendencijom rapidnog rasta uistinu bezbroj; od recimo Bože Petrova i njegove antologijske ovjere potpisa kod bilježnika kojom obećava da Most neće ni sa kime koalirati, a odmah potom kao da se ništa nije potpisalo ulazi na velika vrata u vladu s HDZ-om, ili Vrdoljakove nečuvene prostitucije i izdaje vlastitih birača i dojučerašnjih partnera kako bi se za mrvice vlasti s Plenkovićeva stola zadovoljile osobne i klijentelističke ambicije i taštine. Tako su Petrov i Vrdoljak ušli zauvijek u legendu hrvatskog i onako (pre)bogatog beskičmenjaštva i licemjerja i tako se pridružili galeriji likova koji reprezentiraju ono najgore u novodobnoj povijesti hrvatske politike. Je li im se nakon toga što dogodilo, je li bilo kakvih sankcija, posljedica? Naravno, znamo da nije, pitanje je bilo više retoričke naravi kako bi naglasio da Petrov, Vrdoljak i slični likovi i dalje zagađuju javni prostor, moraliziraju, pametuju, smiju nam se, s pravom, u lice, ali nitko nam za to nije kriv osim nas samih, jer im upravo mi to dopuštamo. Zašto? Pa valjda zato, jer smo im i sami u mnogo čemu slični; drugog, smislenijeg obrazloženja nemam.

Služenje tajnih službi

Apatija i ravnodušnost su rezultat opće bezidejnosti; na javnoj sceni Hrvatske nitko ne nudi relevantne alternative. Živi zid u liku i djelu Vilibora Sinčića ili Ivana Pernara društvo je opsjenara opasnih namjera, SDP je praktički na izdisaju, samo to Bernardić jedini još nije shvatio, tako da se život građana pretvorio u permanentno izvanredno stanje neizvjesnosti u kojem ima mjesta samo za gore od lošijeg. U situaciji kada nitko od vodećih političkih aktera, ne samo u nas, već i diljem svijeta, nema interes, a niti ideje za stvarne reformske procese, ulaskom u razdoblje izbornih ciklusa u nas u Hrvatskoj koji će nas »zabavljati« iduće dvije godine te skorog preuzimanja predsjedanja EU-om, očekivati bilo kakve promjene u stavovima i ponašanju »naših« elita naprosto je nerealno. Nedavno, uoči preuzimanja predsjedanja EU-om, prvi čovjek briselske administracije Juncker uputio je Rumunjskoj (koju već dugo potresaju slični sukobi kao u nas) upozorenje i pozvao je vladu u Bukureštu »na razboritost, na spremnost i čvrstu volju da odbaci vlastite želje i konačno počne služiti drugima«.

Ova bi se »preporuka« u potpunosti mogla odnositi i na naše (ne)prilike u Hrvatskoj; čini se da je konačno i našoj predsjednici svanulo, kako više ne može bez posljedica ispisivati čekove bez pokrića i ukoliko želi iznova zasjesti na prijestolje na Pantovčaku mora prestati s tragikomičnim, ali opasnim, radikalnim desničarenjem kamo ju je svojim sufliranjem praktički doveo, sada već njen bivši savjetnik i najbliži suradnik, opskurni Mate Radeljić. Nakon što je na inzistiranje premijera Plenkovića u pravom »špijunskom« rašomonu Radeljić smijenjen, više i nije toliko važno što je sve savjetovao predsjednici, već je pravo pitanje: kako se takav čovjek uopće našao u situaciji da zasjedne na tako važno i uplivno mjesto i zašto je predsjednica zatražila pomoć tajnih službi da mu priopće kako se »zahvaljuje« na daljnjoj suradnji. Bit će da je ipak jako dobro znala na čiju ga je preporuku primila u službu, s kime zapravo stvarno ima posla i kojim je sve tananim nitima Radeljić uvezan s raznim (para)obavještajnim i drugim centrima moći. Cilj je bio jasan: onemogućiti Plenkoviću da se »razmaše«, podmetati mu klipove, unutar HDZ-a jačati »tvrdu« desnicu i stvarati uvjete da u pogodnom trenutku preuzme kontrolu u svoje ruke. Međutim, tzv. afera SMS neutralizirala je Milijana Brkića; donedavnog jakog čovjeka HDZ-a, bliskog (para)obavještajnim i policijskim krugovima, koji je nesumnjivo kao vođa tvrdog jezgra imao važnu ulogu u cijeloj ovoj priči. Tek nakon obračuna s njim premijer je mogao krenuti u raščišćavanje terena i svih onih koji su mu radili o glavi. Plenkoviću nije smetalo kada je Brkić bio raskrinkan kao obični plagijator (diplomski rad), već je zasmetao onda kada je shvatio da mu njegova frakcija »sapuna dasku« i čeka da se posklizne. Dakle, »nadležne« službe su se pobrinule da ga u tomu onemoguće, izvlačeći iz ladica staru aferu u koju je Brkić bio upetljan do grla.

Partija šaha

Građani i brojni komentatori se čude i pitaju, nakon što je Radeljić optužio tajne službe da su mu prijetile i da ih politika i političari koriste za međusobne obračune: kako je to uopće moguće? Ali, čemu čuđenje; pa to nije ništa novo, to je samo nastavak stare socijalističke prakse u novim »demokratskim« uvjetima, nema nikakve suštinske razlike u forsiranju obračuna između »prije« i »sada«, mentalni sklop ostao nam je isti. Radeljić i Brkić doživjeli su isto ono što su svojim manipulacijama i podmetanjima činili drugima. Plenković nije naivan, precizno je iščitavao rukopis(e) iz Radeljićeve manufakture i kada je dovoljno ojačao, potporu predsjednici je uvjetovao »otpisivanjem« njemu nepoćudnih savjetnika. Odslužili su svoje i sada nikome potrebni jednostavno su »žrtvovani«; čudi samo količina neinteligencije kako nisu shvatili da se uvijek i od najvještijih nađu vještiji muljatori.

U trenutnoj političkoj partiji šaha premijer je nakon teškog rovovskog rata ostvario znatnu prednost i vještim rošadama prisilio je predsjednicu da žrtvuje bitne igrače, ali sve to je učinjeno uz brojne ustupke na drugim stranama, a ti računi, tzv. banditićizmi (o)lako mu mogu doći glave. Osim toga, ni mangupi iz vlastitih redova ne odstupaju od zadovoljenja svojih apetita: taman kada je Plenković pomislio da su mu Martina Dalić, Agrokor i samozvana grupa Borg teret koji je konačno skinuo sa leđa, na vidiku je nova afera. Ministar obrane, Krstičević je posao (kupovina izraelskih vojnih zrakoplova) koji je trebao biti pun pogodak u mandate ove vlade svojim neznanjem ili nečim još gorim (spominje se čak i korupcija) pretvorio u pravi fijasko. A, sve to Plenkovićevu trenutnu prednost čini poprilično upitnom. Kralj i kraljica privremeno su zakopali ratne sjekire, za sada i Plenkoviću i Kolindi je jasno da se usprkos svemu trebaju, međutim dok je predsjednica uveliko ovisna o premijeru i njena je buduća pozicija usko vezana uz volju Banskih dvora, predsjednik vlade ima komotnu situaciju, čak se u pojedinim okolnostima može (u)činiti kako bi mu više odgovaralo da se na mjestu državnog poglavara nađe bilo tko drugi samo ne ona. I čak ne nužno osoba iz krila HDZ-a.

Plenković je sada nesumnjivo u situaciji prema predsjednici, kao i prema oporbi izvan i unutar vlastite stranke da na novi način rasporedi figure na šahovskoj ploči aktualne hrvatske politike. Za sada su u odmjeravanju snaga kralja iz Banskih dvora i kraljice s Pantovčaka stradali samo (ne)važni (š)pijuni, koji su naravno umislili da su veći i važniji nego što stvarno jesu, ali ne treba se zavaravati da se igra privodi kraju; ljubitelji šaha jako dobro znaju da završnice mogu biti itekako burne i neočekivanih ishoda. Kraljica je privremeno kleknula i poklonila se kralju; ispunila je postavljeni ultimatum, smjenila Galića i Radeljića, ali njene su ambicije i dalje neizmjerno velike, jednako kao i u kralja. Oboje se u bliskoj budućnosti vide na istim pozicijama i funkcijama koje i sada obavljaju, a u perspektivi samo im je nebo granica; priča se kako se Kolinda vidi na čelu NATO-a, a Andrej na nekom istaknutom mjestu u »vladi« EU-a. Stoga, ne treba sumnjati kako će se privremeno zakopane ratne sjekire u nekom »pogodnom« trenutku ponovno otkopati, najkasnije nakon predsjedničkih izbora, odnosno za vrijeme hrvatskog predsjedanja EU-om, jer i za Plenkovića i za Grabar-Kitarović to je prilika života (pa i više od toga) koju samo luđak može (o)lako prepustiti onom drugom. I što onda, znajući što dolazi i sa iskustvom iz prethodnih razdoblja, tzv. običan građanin može očekivati od kralja i kraljice? Odgovor se nameće sam po sebi: ništa, izuzev novih dinastijskih sukoba na svim razinama i uz uporabu svih (ne)dozvoljenih oružja i sredstava. Naravno, uz beskrupulozno žrtvovanje novih (š)pijuna koji će se neizbježno pojaviti u nastavku ove otužne priče, uz nove afere i sl. Oni koji ništa nisu (u)činili, izuzev štete tijekom 2018 godine, još će manje (u)činiti u narednom razdoblju; zabavljeni sobom, svojim karijerama, ambicijama, interesima, sukobima i ratovima naprosto za drugo i druge neće imati vremena. Dakle, predstoji nam repriza već viđenog, ali kao i uvijek kada se radi o reprizi, ona se u pravilu odvija kao farsa.