Stigma neimaštine

Kako prekinuti začarani krug? Siromašnoj djeci Hrvatska ne nudi iste prilike kao bogatoj

Ljerka Bratonja Martinović

Foto V. Karuza

Foto V. Karuza

Siromašna djeca ne mogu birati školu, a od njih se očekuje da se što prije zaposle i hrane obitelj. Stručnjak za socijalnu politiku Gojko Bežovan  predlaže da se dječji doplatak isplaćuje do dobi od 25 godina jer to nekoj djeci može otvoriti životnu  perspektivu



ZAGREB   Siromašna djeca u Hrvatskoj imaju ograničene mogućnosti obrazovanja, nastoje što ranije ući u svijet rada, a izlaz iz siromaštva vide u odlasku u inozemstvo. U višečlanim obiteljima slabijeg imovinskog statusa, fakultet u pravilu upisuje jedno dijete, a ostalu djecu roditelji potiču na upis trogodišnje strukovne škole i što brže zapošljavanje. U ruralnim sredinama imaju sužen izbor škola, žive u domaćinstvima bez grijanja, vode ili struje, a zbog neimaštine su često stigmatizirana, osobito u osnovnoj školi. U rješavanju problema siromašne djece i sustavi socijalne skrbi i obrazovanja jednako su podbacili, upozorili su autori istraživačkog projekta »Indikatori dobrobiti i siromaštva djece u Hrvatskoj u doba krize: Kako prekinuti začarani krug siromaštva djece?«, provedenog u suradnji Zavoda za socijalni rad i Zavoda za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta. 


Blokirani računi 


– Siromašna djeca u Hrvatskoj nemaju jednak pristup obrazovanju, niti zadovoljenju drugih potreba, od hrane ili odjeće do toga da ne mogu pozvati prijatelje na rođendan jer ih nemaju čime počastiti. To su neprihvatljive nejednakosti, pogotovo u okolnostima demografske krize, i vrijeme je da se retorika o socijalnim »troškovima«, umjesto da govorimo o investiciji u našu djecu, počne mijenjati,  kaže Marina Ajduković s Pravnog fakulteta u Zagrebu. 


Istraživanje provedeno među djecom i roditeljima u obiteljima koje koriste socijalnu pomoć pokazalo je kako dio djece upisuje trogodišnje strukovne škole da bi čim prije počeli doprinositi uzdržavanju obitelji, a djeca koja se školuju uz stipendiju dio tog novca daju roditeljima za pokriće osnovnih životnih potreba. Ona koja žive u siromašnim krajevima češće se odriču obroka, žive u lošijim uvjetima, ne mogu birati školu i teže će se zaposliti, dok siromašna djeca u gradovima dolaze iz obitelji s blokiranim računima i češće se okreću obrazovanju kao putu u bolji život. U svojim sredinama svi su jednako stigmatizirani zbog siromaštva,  a neka se djeca od izrugivanja »štite« i nasiljem. 




Posebno se pogođenima osjećaju djeca u 3-godišnjim strukovnim školama, jer ih se percipira kao »gluplje«, ne vodi ih se na izlete ni maturalac, a ne nude im se nikakve projektne aktivnosti. Osim besplatnih knjiga i izvanškolskih aktivnosti te mogućnosti biranja škole, siromašna djeca priželjkuju i pristup internetu. 


Osigurati stabilnost 


U borbi protiv siromaštva vlasti se, upozoravaju stručnjaci, ne mogu osloniti samo rast BDP-a, jer iskustva drugih država govore da on pogoduje raslojavanju društva. Irska je tako, unatoč ekonomskom rastu koji je dosedao visokih sedam posto, samo tijekom prošle godine zabilježila porast broja obitelji bez doma za 76 posto, a siromaštvo je u toj državi u porastu i pogađa više od četvrtine stanovništva.  


I u Hrvatskoj ćemo se suočavati s rastom nejednakosti u društvu, upozorava stručnjak za socijalnu politiku, Gojko Bežovan.


– Bit ćemo sve nejednakiji. Naša vlast nije svjesna te činjenice jer su na vlasti očito da bi zbrinuli sebe i svoje. Sve više ćemo se suočavati sa siromaštvom djece, jer se bavimo siromaštvom starijih, umjesto da im preko mladih osiguramo stabilnost. Nitko u Europi ne povećava mirovine kao mi, i to iz državnog proračuna, a taj novac pripada i drugim građanima, nezaposlenima i siromašnim obiteljima. Jedino ulaganje u mlade može mijenjati stvari, veli Bežovan. Trebalo bi, smatra, promijeniti koncept dječjeg doplatka i isplaćivati ga do dobi od 25 godina, jer to nekoj djeci može otvoriti životnu  perspektivu.