snimio Sergej Drechsler
Hrvatska mora poraditi na tome da djeca steknu dobro obrazovanje, na tome da ih se nauči kako učiti, da misle, da im se dopusti kreativnost, da ih se uči stvarati. Za stjecanje takvog znanja, po mom mišljenju, nužno je da ispred učenika stoji lik učitelja koji će ga tome učiti. Tome ga ne može naučiti tablet, tehnologija
S kršćanskim intelektualcem sveučilišnim profesorom dr. Josipom Grpcem, profesorom kršćanske etike na Teologiji u Rijeci razgovaramo o došašću i Božiću u suvremenoj kulturi života i nekim socijalno-etičkim pitanjima u hrvatskom društvu.
I u našem društvu odavno svjedočimo sve većoj komercijalizaciji Božića. Trgovine su sve ranije u prigodnim ukrasima, reklame iz raznoraznih izvora nas zapljuskuju i vabe na još »božićne« kupovine, advent je postao naziv i za razne fešte i priredbe. Gdje je u sve tome došašće, gdje Božić?
– Ne možemo utopistički nastojati da svi došašće žive kao kršćani, da žive ono što je u vjerskom smislu došašće. Sve ono što u ljudima budi humanizam, solidarnost, osjećaj blizine s drugima, sve je to također došašće. Konzumerizam shvaćam kao fenomen kada čovjek većinu svojih životnih ciljeva, svojih vrijednosti stavlja u kupovinu, u »imati« itd. Teško je govoriti o konzumerizmu ljudi koji došašće doživljavaju u smislu kao što sam prije rekao. Što je loše u tome ako nekoga želim nekim malim darom obradovati zato što je Došašće ili zato što je Božić? Pa ne darujemo si nešto na neke druge blagdane, nego baš za Božić. To trebamo cijeniti. Ne bih to nazvao grubim kapitalističkim konzumerizmom, mentalitetom koji sve drugo zaboravlja. Mi često dijelimo: vjera s jedne strane, a humanost s druge, ali to se nikada ne može dijeliti. Krist nije propovijedao samo istine vjere, već je nastojao usrećiti ljude oko sebe, ozdravljajući ih, pomažući im, učeći ih da budu dobri jedni prema drugima. Ne slažem se s tvrdnjom da istinski Božić doživljavaju samo praktični vjernici koji žive svoju vjeru, i na razini obitelji, i na razini crkvenosti i na razini društva. Mislim da Božić nije potjeran u privatnost, dapače suprotno je. Što je bilo u vrijeme komunizma, kakvi su bili teški osjećaji u dušama ljudi kada su na Božić morali raditi? Nije to bilo teško samo za vjernike, nego i za druge ljude koji su osjećali posebni duh Božića. Mislim da danas to došašće, taj Badnjak koji se razvio ulicama stvara u ljudima neki osjećaj »svetosti«, posebnosti vremena, svetog vremena koje »tjera« na zornice, motivira za sudjelovanje u humanitarnim akcijama, motivira ljude da nekoga nečim obraduju. Mislim da je to drugačiji humanizam: dar koji ne traži nikakav uzvrat; biti s drugima, solidarnost, obradovati nekoga. Sve je to duh Božića i mislim da bismo to trebali jako cijeniti, da tu ljudskost koja se posebno vidi u vrijeme došašća i Božića treba promatrati i kao vjersku pozitivu.
Mise zornice
U crkve na riječkom području, mnogi ljudi tijekom došašća idu na mise zornice. Je li tako i u Istri, u Umagu, gdje ste župnik, i o čemu to govori?
– Prvog dana zornica, prošli ponedjeljak, imao sam misu u 6 sati. Lijevala je kiša i mislio sam da će u crkvi biti nekoliko ljudi, no crkva je bila dupkom puna, kao u vrijeme nedjeljnih misa. Tako je bilo i sljedećih dana. Vidio sam i ljude koje inače rijetko viđam u crkvi, ali zato što je došašće, što osjećaju duh Božića, i oni su došli u crkvu. Za mene je to jako važno, i moramo to pozitivno znati vrednovati. Naravno da će se onaj istinski vjerski smisao došašća pomalo izgubiti u svim onim svijetlećim lampicama, ali ljudi nisu bez veze ujutro došli na misu zornicu. Došašće je došašće i kao vrijeme pomaganja drugima, vrijeme solidarnosti, darivanja, i to je pozitivno.
Postavimo si pitanje u čemu je ljepota betlehemske štale, u čemu je ljepota jedne siromašne obitelji koja nema kamo, u čemu je ljepota pastira? Nema tu neke ljepote izvana, to su samo naše predodžbe. Sva ljepota Božića skriva se u prostodušnosti i intimnosti ljudskog srca. Božić u čovjeku budi poziv da ne ostaje na površini, na vanjštini, a to je zato jer se u njegovu srcu rađa Bog. I ne rađa se Bog samo u srcu praktičnog vjernika nego i u srcu svakog čovjeka koji za Božić nastoji učiniti bar neko dobro.
Nema smisla očajavati zbog konzumerizma. Moramo se naučiti da su to današnji trendovi i da se to ne može i ne treba vraćati natrag. To treba vrednovati i iz toga izvući najbolje. A ono najbolje je to da čovjek u došašću osjeća potrebu da bude s drugima, da dijeli zajedništvo. Po mome mišljenju, to je najpozitivnije što danas došašće daje.
Sada će za Božić nastojati doći doma mnogi koji su se i zadnjih godina iselili iz Hrvatske.
– Božić jednostavno tjera čovjeka da bude sa svojima. Pa ako se tisuće i tisuće ljudi, mladih i starijih koji su diljem svijeta sada vraćaju doma, zar to nije ono što Božić u ljudskim srcima budi? Neki su otišli iz egzistencijalnih potreba, a neki zbog nekih drugih, ali su išli za nečim boljim, i ne treba nikome zamjerati. Vjerujem da će se mnogi uvjeriti da ni vani ne cvjetaju ruže, i da će uslijediti neki povratak u Hrvatsku. I nadam se da ćemo im ovdje stvoriti primjerene uvjete. Hrvatska politika to mora rješavati kao strateško pitanje, mora za to donijeti primjereno zakonodavstvo. Mnogi poslodavci radnicima daju minimalne plaće, a zakonodavstvo mora osigurati da se i od minimalne plaće može normalno živjeti, jer sada se ne može. Dok toga ne bude, mi ćemo i dalje imati iseljavanja. Mislim da u dosta trgovačkih centara, kod mnogih poslodavaca ne osjećaju iza sebe nikakav autoritet. Primjerice, navečer pozivaju svoje zaposlene, a to su najčešće žene, da istovare kamion robe, i zaposlenik za to ne dobije ništa itd. Zar nije apsurd da gotovo svaki blagdan, svaku nedjelju rade trgovački centri, tisuće ljudi?
Rad nedjeljom
Crkva je odavno inicirala da se rad nedjeljom regulira, da radi samo ono što je potrebno, ali to nije prihvaćeno, štoviše, izmanipulirano je. Evo sada takve inicijative kod nas dolaze od samih poslodavaca.
– Svaki pametan poslodavac će nastojati imati zadovoljne radnike. Može li se očekivati zadovoljstvo vlastitim radom kad ljudi u mjesec dana nemaju slobodan ni jedan dan? To što smo mi svojevremeno govorili, po mom mišljenju, se namjerno krivo interpretiralo, u smislu da to predlažemo zato da bi ljudi mogli nedjeljom ići na misu. To nije problem, jer vjernici, ako ne mogu doći na misu u nedjelju, mogu doći na misu subotom koja je kao nedjeljna misa. Neke će službe naravno uvijek raditi i nedjeljom, ali problem je u Hrvatskoj to što smo dopustili da se ukidanjem slobodne nedjelje, i tamo gdje to nije potrebno, zakida jedno temeljno ljudsko pravo. Žrtvovali smo ljudska prava na račun profita. Stalno su nam puna usta ljudskih prava, a elementarno ljudsko pravo na slobodan dan, slobodnu nedjelju, na vrijeme provedeno sa svojom obitelji, mi smo ukinuli. Da apsurd bude još veći, sama država nema od toga neke posebne koristi – time smo nagradili razne poduzetnike iz inozemstva.
Prošli tjedan zaključen je moguće najduži štrajk u Hrvatskoj i to u djelatnosti koja se tiče svih nas i budućnosti naše zemlje. U svojoj posljednjoj kolumni u Kani zauzimali ste se za prosvjetare pod naslovom »Štrajkovi kao ‘ultima ratio’« i s istaknutim podnaslovom: »Riječ je o tome da svi zajedno shvatimo kako se budućnost Hrvatske ne gradi prije svega u saborskim klupama, nego u našim školama.«
– Dobro je da je štrajk završio. Ali apsurd je kada netko kaže da je 6,11 posto koeficijenta dokaz da cijenimo rad učitelja i profesora. Mislim da to nije dokaz. Pitam se zašto nije pokrenuto pitanje autoriteta nastavnika i profesora pred djecom. Zašto nije pokrenuta problematika nasilja u školama? Mislim da nastavnik i učitelj mora iza sebe osjećati društvo i državu koja ga podržava u njegovom autoritetu.
Postavljali ste i pitanja o aktualnoj reformi u školstvu. Sad čujemo da ni mnogi prosvjetni radnici nisu zadovoljni.
– Nazvao sam to ekranizacija znanja. Neke zemlje poput Danske, Švedske koje su odavno učinile tu ekranizaciju, tabletizaciju znanja, upozoravale su na mogućnost problema ako se tom fenomenu ne postavi određena granica. Mi smo u to ušli, i nitko se nije bunio. Svi su šutjeli. Zašto se prosvjetni radnici nisu pobunili kada su vidjeli da je apsurd da će dijete sutra komunicirati s ekranom, a ne s licem svoga učitelja?
Motor svijeta
U vrijeme štrajka podsjetili ste i komentirali za današnje vrijeme Platonovu mudrost: »Ako Atena bude imala loše postolare, Atenjani će hodati bosi. Ako bude imala loše učitelje, Atena će propasti«.
– Znanje je motor svijeta. Platon je mislio na znanje do kojega čovjek dolazi kada se oznoji, dakle velikim trudom kako bi nešto shvatio i otkrio. Tako stečeno znanje vuče naprijed. U Europi to danas nazivamo humani kapital. Već odavno je Njemačka biskupska konferencija rekla da će bogate zemlje u budućnosti biti one koje budu imale veći humani kapital. Dakle, zemlje koje budu imale više dobro obrazovanih ljudi, više ljudi oboružanih znanjem, kreativnih ljudi koji stvaraju inovacije, rješenja, donose napredak, ljudi koji misle, a da će siromašne zemlje biti one koje se ograničavaju samo na industriju. To je budućnost svijeta. Hrvatska mora poraditi na tome da djeca steknu dobro obrazovanje, na tome da ih se nauči kako učiti, da misle, da im se dopusti kreativnost, da ih se uči stvarati. Za stjecanje takvog znanja, po mom mišljenju, neophodno je da ispred učenika stoji lik učitelja koji će ga tome učiti. Tome ga ne može naučiti tablet, tehnologija. Platon je govorio o takvom znanju, a ne o akumulaciji podataka. Mi smo u Hrvatskoj daleko od takvog pristupa, i čini mi se kao da se vraćamo korak natrag. Prema tome, mislim da je Platon u svoje vrijeme shvatio ono što mi u 21. stoljeću kao da ne shvaćamo.
I prije i nakon štrajka prosvjete svima nam je bilo jasno da bolje plaće trebaju i mnogi drugi, štoviše i sami to artikuliraju – liječnici i medicinske sestre, carina, policija… I vi ste u jednom vašem prethodnom »Pitanju sadašnjeg trenutka« u Kani, u kolumni koju ste naslovili »Vladavina skupe administracije« pisali o problemima naših društvenih prioriteta, nedovoljnim nagradama onima koji bi trebali imati najveće plaće, poput liječnika, učitelja…
– Razlika je kada štrajkaju prosvjetni radnici, pa i 16 dana, jer oni svoj rad mogu kasnije nadoknaditi. Je li moguće da liječnici i medicinske sestre kažu da će sada svi štrajkati, a da će hitne slučajeve rješavati za 15 dana, nakon štrajka? Je li moguće da policija kaže da će štrajkati, a da će sav kriminal koji se dogodi rješavati kad štrajk završi? Nije. Dakle, svodi se na pitanje imaš li čime ucjenjivati državu. Te službe to ne mogu. Ni jedan liječnik neće odustati od svog posla jer bi to moglo značiti smrt. Radi se o pravednosti i humanosti, ravnopravnom raspoređivanju nagrada za rad. Mislim da i liječnik može itekako tražiti visok koeficijent za složenost svoga posla. Sestre isto tako, policija također. Radi se, dakle, o etičkom pitanju i država bi sama trebala pristupiti tim ljudima.
U medijima je nedavno objavljeno da podaci Eurostata pokazuju da je u EU u prošlom tromjesečju čak 26 milijuna zaposlenih ili 13,6 posto imalo samo privremeni posao. Među njima je bilo i oko 275 tisuća građana Hrvatske. Iz podataka Eurostata je »vidljivo da je Hrvatska, sa 17,6 posto onih koji imaju ugovore na određeno vrijeme, među devet članica unije koje imaju veći udio privremeno zaposlenih nego što je to prosjek EU«. Naravno, redovito je riječ o mladim ljudima, i redovito su na određeno vrijeme u većem postotku zaposlene žene. Kako to komentirate?
– To nije samo gospodarsko ili političko pitanje, to je i etičko pitanje. To je i pitanje za koje bi Crkva trebala biti zainteresirana. Rad na određeno vrijeme rađa u ljudskoj duši radikalnu nesigurnost. A kad kritična masa ljudi postane nesigurna, to je za svako društvo dramatična situacija. I zbog te nesigurnosti ljudi odlaze živjeti u neke druge zemlje. Ako me netko zapošljava na određeno vrijeme u dužem razdoblju znači da me ne shvaća ozbiljno, da ne računa sa mnom ozbiljno, da me drži kao pomoćno rješenje, kao u nekoj milosti ili nemilosti. To su osjećaji koje ima čovjek kada se netko tako prema njemu odnosi. Prema tome, nemojmo govoriti samo o povisivanju plaća, govorimo i o tome da čovjek želi i treba imati i sigurnost života, perspektivu, znati da netko ima u njega povjerenja, da ga netko cijeni. Ljudi odlaze jer osjećaju da ih se ovdje ne cijeni, a jedan od dokaza da me netko ne cijeni je to što me neće, bar nakon nekog vremena, zaposliti na neodređeno vrijeme. Kako možemo onda zamjerati ljudima ako odlaze, kako od mladih očekivati da zasnuju obitelj ako i jedan i drugi rade na određeno vrijeme? U nekim drugim zemljama će vjerojatno isto imati posao na određeno vrijeme, ali za duplo veću plaću.
