Problem integracije

Iranka u Hrvatskoj: ‘Neki ne žele ni pričati s nama kad nam vide oznaku azil na osobnoj’

Boris Pavelić

Foto Boris Scitar / PIXSELL

Foto Boris Scitar / PIXSELL

Neki ljudi, kad nam na osobnoj iskaznici vide oznaku »azil«, odbijaju čak i razgovarati s nama, kazala je Donya Spanta



Izraz »izbjeglica« je etiketa. Ne poznajete nas kao ljude, nego samo kao »izbjeglice«. Neki ljudi, kad nam na osobnoj iskaznici vide oznaku »azil«, odbijaju čak i razgovarati s nama. Kako je moguće da jedna etiketa može toliko promijeniti nečije ponašanje? Etiketa »izbjeglica« veća je od nas kao ljudi. To je jučer u Zagrebu izjavila Donya Spanta, Iranka koja je u Hrvatskoj uspjela dobiti politički azil, jer joj je u njezinoj zemlji prijetila smrtna kazna, nakon što je s islama konvertirala na kršćanstvo.


Spanta je govorila na okruglome stolu o integraciji izbjeglica, koji je organizirao hrvatski ured Isusovačke službe za izbjeglice (JRS). Uz moderiranje Tvrtka Baruna, ravnatelja hrvatskog JRS-a, govorili su ravnatelj europskog ureda JRS Jose Ignacio, predstavnik Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) Giuseppe DiCara i veleposlanik Kanade u Hrvatskoj Alen Bowman.


Državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Žarko Katić, premda najavljen, nije došao na skup.


Atmosfera beznađa




Donya Spanta govorila je o svakodnevnim problemima ljudi koji su dobili azil u Hrvatskoj. Jezične barijere i zaposlenje najveći su problemi, naglasila je. Bez znanja jezika, ti ljudi ne mogu se nikako uključiti u društvo. Postoji zakonska obveza da uče jezik, ali često moraju zarađivati kako bi mogli plaćati stan, pa ne mogu odlaziti s posla učiti jezik, i to prerasta u zatvoreni krug problema.


Neki od njih odbijaju raditi, jer ne mogu komunicirati sa suradnicima. Tako se ljudi postepeno izoliraju, komuniciraju samo s onima koji govore njihov jezik, i »zatvaraju se u stanove, koji postaju njihovi zatvori«, kazala je Spanta. Upozorila je i da atmosfera beznađa u Hrvatskoj, koju šire i Hrvati i izbjeglice, odguruje ljude od odluke da uče hrvatski i ostanu u zemlji.«Treba promijeniti uvjerenje da za te ljude nema nade. Besmisleno je tvrditi da u Hrvatskoj nema nade za nekoga tko je izgubio sve. Ljudi koji su ostali bez svega itekako su motivirani da započnu novi život«, kazala je Donya Spanta, koja sa svojim suprugom u Hrvatskoj sada živi i radi u Hrvatskoj, pomažući istodobno izbjeglicama. »Ljudi u Bosni nemaju ni deke, a mi se ovdje pitamo što će biti ako dođu u Hrvatskoj. Ljudi koji traže pomoć veliki su izazov za Europu«, kazala je Spanta.


Slaže se s njom ravnatelj europskog ureda JRS Jose Ignacio, koji je pozvao na solidarnost s izbjeglicama i istaknuo kako je jako važno da papa Franjo zagovara njihova prava. I on je kazao kako je učenje jezika i radnih vještina najvažniji problem za izbjeglice, te naglasio kako izbjeglicama treba pomagati u rješavanju svakodnevnih problema, što će im pomoći da steknu prijatelje i poznanike, što je važno za njihovu psihološku stabilnost i osobno zadovoljstvo.


Slon u prostoriji


Govoreći o protuimigrantskom populizmu, Garcia je kazao kako se ne možemo praviti da »slon nije u prostoriji«. »Migracije će s nama ostati zauvijek. Moramo reformirati sustav azila te osnažiti i olakšati procese integracije. Valja imati na umu da je papa Franjo rekao kako migracija nije samo problem migranata, nego i toga kako ćemo oblikovati svoja društva: hoćemo li biti društva dostojanstva i pristojnosti, ili ljutnje i napetosti? Političari, nažalost, ne djeluju tako: misle samo na glasove i vlast, a ne na dugoročne posljedice svojih izjava«, kazao je Jose Ignacio.


Predstavnik Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) Giuseppe DiCara kazao je kako se i UNHCR zauzima za brži i učinkovitiji administrativni proces dobivanja azila i odnosa prema izbjeglicama. Naglasio je kako »legalni putevi« ulaska migranata u zapadne zemlje »nisu dovoljni«: »Trebaju nam stipendije, spajanje obitelji i drugi načini dolaska ljudi. Neke države izbjeglice smatraju teretom, ali oni to nisu: izbjeglice su dugoročna investicija u društvo« kazao je DiCarra.


Kanadski veleposlanik u Hrvatskoj Alen Bowman govorio je o kanadskim iskustvima s izbjeglicama i migracijama, objasnivši kanadski model »privatnog sponzorstva« izbjeglica, u kojemu najmanje pet udruženih osoba može preuzeti odgovornost jednogodišnjeg financijskog i organizacijskog podržavanja izbjeglica koji su došli u Kanadu. To tim ljudima omogućuje organizacijsko uključivanje u društvo, ali im i priskrbljuje i prvu socijalnu mrežu, osim onih koje omogućuju brojne etničke zajednice u multikulturalno bogatoj Kanadi.