Saša Medaković

Hrvatska mora preuzeti svoj dio radioaktivnog otpada iz Krškog. Evo što stiže na Trgovsku goru

Bojana Mrvoš Pavić

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Skladište na Trgovskoj gori bilo bi privremeno, samo za nisko i srednjeradioaktivni otpad, kaže Medaković i pojašnjava da je za visokoradioaktivno istrošeno nuklearno gorivo postignut dogovor sa Slovenijom da ono ostane u Krškom



ZAGREB Samo je pet godina preostalo do trenutka kad Hrvatska, sukladno međudržavnom ugovoru, iz zajedničke nuklearke Krško mora preuzeti i polovicu svog nisko i srednjeradioaktivnog otpada, koji se od početka rada elektrane 1981. godine smiješta u privremeno skladište uz nuklearku. Tamo se nalazi, i do kraja rada nuklearke 2043. godine će ostati i visokoradioaktivni otpad, istrošeno nuklearno gorivo za koje se Hrvatska i Slovenija nakon dekomisije nuklearke jednoga dana također moraju zajedno pobrinuti.


O hrvatskoj lokaciji za privremeno skladištenje nisko i srednjeradioaktivnog otpada te o, kako ga naziva, »braku« sa Slovencima koji u nuklearki traje gotovo 40, a ukupno će trajati i 80, i sto godina, dok trajno ne zatrpamo sav otpad, razgovaramo s ravnateljem Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost mr. sc. Sašom Medakovićem.


Nacionalni program provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, donesen nedavno na Vladi, Trgovsku goru, odnosno lokaciju Čerkezovac na njoj, predviđa kao najizgledniju lokaciju za privremeno skladište nisko i srednjeradioaktivnog otpada od 2023. godine nadalje. Koliko je, dakle, izgledno da će otpad tamo tada i stići?




– Nacionalni program predviđa da 2023. godine Hrvatska ima kapacitete u koje može, na siguran način, uzeti svoju polovicu nisko i srednjeradioaktivnog otpada iz Krškog. Hoće li on tada i doći, još nije definitivno. Bez obzira na otpad iz Krškog, Hrvatska mora imati privremeno skladište za otpad iz drugih, domaćih opasnih izvora: KBC-ova, Instituta »Ruđer Bošković«, iz nekih proizvodnih pogona i slično.


Pregovori sa Slovenijom


Zašto graditi privremeno domaće skladište, ako postoji i mogućnost da svoju polovicu otpada trajno zbrinemo zajedno sa Slovencima u Vrbini nedaleko nuklearke, u kojoj oni samostalno razvijaju rješenje trajnog odlagališta nisko i srednjeradioaktivnog otpada?


– Trgovska gora je za Hrvatsku primarna opcija, ali nismo zatvoreni prema nekom drugom rješenju ako ono bude i povoljnije. Skladište na Trgovskoj gori bilo bi privremeno, samo za nisko i srednjeradioaktivni otpad, dok je za visokoradioaktivno istrošeno nuklearno gorivo postignut dogovor sa Slovenijom. Ono do kraja rada nuklearke 2043. godine ostaje u Krškom, nakon čega ćemo zajedno tražiti lokaciju u Hrvatskoj ili Sloveniji, ili neko međunarodno odlagalište.



Mađari s Rusima idu u gradnju dvije nove jedinice nuklearke Paks, snage 2.400 megavata, Krško nastavlja raditi do 2043. godine, koliko smo sigurni u tom okruženju?


– Premda tehnički ne postoji ništa što je apsolutno sigurno, elektrane u našem okruženju – i postojeće i novoplanirane – izrazito su dobro vođeni i sigurni objekti. Rizici od nesreća u prometu su, primjerice, tisuću puta viši od rizika nuklearne nesreće.



Nismo prihvatili prošle godine slovenski poziv na zajedničko odlaganje u Vrbini jer nije ispunjavao jasno iskazane hrvatske zahtjeve. Ipak, odlučili smo uložiti dodatan napor i zajednički još jednom pokušati bolje razumjeti jedni druge, i doći do rješenja na obostrano zadovoljstvo. Slovenci svoje rješenje razvijaju 15 godina. Otad, nažalost, nije postojalo ozbiljnih razgovora s njima, oni su intenzivnije krenuli tek unatrag godinu dana, otkad se sastajemo jednom mjesečno.


Slovenija je davno krenula u samostalno razvijanje projekta, a Hrvatska je godinama odbijala baviti se tim pitanjem. To je uvijek medijski negativno pitanje i program nije bilo lako donijeti. Tek je ova Vlada završila analizu isplativosti i prošle godine Sloveniji odgovorila da u Vrbinu, onako kako nam je ponuđeno, sad ne idemo.


Hoće li nas više od Vrbine, procijenjene na oko 500 milijuna eura, koštati privremeno skladištenje u Hrvatskoj, pa ponovno gradnja trajnog odlagališta?


– S njima ćemo u trajno odlaganje ići samo ako za Hrvatsku to bude povoljnije, odnosno kad budu zadovoljena četiri uvjeta koja smo uspjeli zajednički dogovoriti – prvo, još nas nisu uvjerili u potpunu sigurnost tog objekta i takvog rješenja. Drugo, dogovoreno je da, ako idemo u zajedničko trajno odlagalište, to bude odlagalište i za sav otpad iz Hrvatske i iz Slovenije.


Treće, procijenili smo da bi nas vlastito odlagalište koštalo oko 200 milijuna eura kroz razdoblje od pedesetak godina: za skladište, odlagalište, pogon i naknadu lokalnoj zajednici, i za otpad iz Krškog, i za otpad iz Hrvatske. Rekli smo da, ako uđemo u zajednički projekt sa Slovenijom, taj trošak mora biti manji. Četvrti kriterij oko kojeg smo se dogovorili jest sudjelovanje i slovenske i hrvatske struke i gospodarstvenika kao ravnopravnih partnera.


Bez trajnog rješenja


Koliko bi privremeno domaće skladište bilo u funkciji?


– Po našem scenariju, od 2023. godine do trenutka dok se ne bude znalo koliko će nakon razgradnje nuklearke nisko i srednjeradioaktivnog otpada biti. To će biti najranije 2050. godine. Taj se otpad tamo onda može i trajno smjestiti, ako se s tim bude slagala lokalna zajednica. Prvo, dakle, idemo sa skladištenjem na rok od 30, 40 godina, a nakon toga će se u dogovoru s lokalnom zajednicom nastaviti s privremenim skladištenjem, ili osigurati trajno odlaganje.



Koja je, u izvedbenom smislu, razlika između privremenog skladišta i trajnog odlagališta?


– Privremeno je skladište poput sadašnjeg u Krškom, i ovo na Trgovskoj gori ne bi bilo drugačije. To je aktivan objekt, u kojem se svakodnevno provjerava curi li nešto, zrači li ili ne, i održava se. Odlagalište je, s druge strane, pasivan objekt. U pravilu zatrpano površinsko odlagalište nad kojim postoji monitoring, ali u kojem nema ljudi, zaposlenika. Ono je, kolokvijalno rečeno, zaboravljeno, i nije, kao skladište, povratno rješenje. To znači da, jednom kad se otpad tamo zatrpa, nema više njegovog premještanja.


Očekujete li pobunu lokalnog stanovništva Sisačko-moslavačke županije? Čime im garantirate da bi skladište bilo sigurno po njih i okoliš?


– Zavod je izradio regulatorni okvir, sad je na Fondu za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva NEK-a da nastupi s provedbom aktivnosti. Mi smo ti koji će građanima u Dvoru garantirati da će sve što se bude radilo biti u skladu s najvišim standardima, i da ni na koji način neće biti ugroženo zdravlje ljudi niti okoliš. Plan je da se otpad iz Krškog dodatno stabilizira i skladišti, dok ne bude određena lokacija trajnog odlagališta.


Sigurnosni propisi


Trgovska gora je na granici s BiH, dakle pitanje nije samo hrvatsko, nego i međunarodno? Koliko je to sigurno?


– Stabilizirani otpad nalazit će se u betonom zalivenim sprešanim bačvama, peletima. Stabiliziran je u tolikoj mjeri da ozračen ne smije biti ni, u najgorem scenariju, onaj koji bi tu betonsku kocku razbijao – nema praha, pepela.



Koliko bi lokalna zajednica u Hrvatskoj mogla dobivati naknade za »udomljavanje« otpada na svom terenu?


– Predviđena naknada za lokalnu zajednicu je oko milijun eura godišnje, procjene su da toliko projekt može dugoročno podnijeti.


Toliko će, dakle, dobivati stanovnici Krškog ako i naš otpad tamo ostane?


– Sad im se iz zajedničkog fonda plaća naknada za nuklearnu elektranu (reaktor), ne i za privremeno skladište. Dobivaju skoro šest milijuna eura godišnje, što mi smatramo neodrživim. Mi nismo spremni toliko plaćati, odnosno smatramo da takav financijski pritisak nije održiv i u konačnici može dovesti do toga da zbog pritiska na cijenu i nedostatka financiranja, u pitanje dođe sigurnost nuklearke, ili da se trošak prebaci na porezne obveznike.


Slovenci misle da je taj trošak održiv, imaju svoje argumente. No pomaci u komunikaciji postoje. Računa li se po glavi stanovnika, naknada lokalnoj zajednici u Hrvatskoj bi bila viša, jer je prostor značajno manje naseljen, ali u apsolutnom je iznosu to bitno manje od onoga što Krško sad dobija, a što smatramo neodrživim.


Hrvatska proizvodnjom u NEK-u podmiruje oko 15 posto potreba za električnom energijom. S obzirom na troškove budućeg zbrinjavanja otpada, dekomisije nuklearke i ostalog, isplati li nam se nuklearka?


– Krško u ovom trenutku proizvodi električnu energiju za oko 30 eura po megavatsatu, dok je tržišna cijena preko 60 eura. S ostalim troškovima, zbrinjavanja otpada, buduće razgradnje nuklearke, itd. trošak iznosi oko 33 eura.