Kad se prije desetak godina kuhala velika gospodarska kriza, a političku scenu u Hrvatskoj i svijetu obuzimala sve veća nervoza, najveća strepnja nije bila gospodarska. Nego politička. Kako je već tad, krajem 2007. i 2008. godine postajalo jasno da slijedi veliki ekonomski slom, nije bilo teško povući paralele.

S krizom tridesetih godina prošlog stoljeća čije su se posljedice politički personificirale u Adolfu Hitleru, a matematički u brojci od šezdeset milijuna. Na toliko se, naime, procjenjuje broj (izravnih) žrtava u Drugom svjetskom ratu.

Uglavnom, ekonomskim ponorom koji je slijedio, bilo je lako zaključiti da se pojavljuje vrlo realna opasnost da se, nakon nekoliko godina koje će građane izmučiti krizom, a postojeće političke sustave dovesti do granice pucanja, pojavi »spasitelj« na bijelom konju koji bi red mogao uvoditi možda i ognjem i mačem, ali svakako, negirajući i rušeći dotad postojeće institucije. Prijetio je, ukratko, slom demokracije kakvu poznajemo desetljećima.

 Isus, a ne demokracija

 Deset godina kasnije, kriza je gotova. Svjetskog rata nema, bar ne još. Nema ni novog Hitlera, niti lika koji bi imao želju i politički kapacitet za toliku količinu zla. Ali, predsjednik SAD-a je postao Donald Trump. Autoritarni režimi koji se ponose tim da mrze liberalnu demokraciju niču kao gljive poslije kiše, čak i na hrvatskim granicama.

Rusija je opet velesila, s teritorijalnim pretenzijama i Putinom kao inspiracijom svih autokratura. Komunistička Kina postaje, u pomalo ironičnom povijesnom obratu, good guy svjetske politike, zaštitinik planeta od klimatskih promjena, zagovaratelj slobodne trgovine i investitor u razvoj nerazvijenijih zemalja.

 Jasno je da je krizu, sa svim svojim posljedicama, skrivio prije svega neobuzdani financijski kapitalizam. I da je oporavak od nje, pogotovo u Europi, zapriječio dogmatski sustav ekonomske škole štednje (iako u jednoj članici EU postoji vjerovanje da je za predugo trajanje krize kriv stanoviti Zoran Milanović). No, ono što je danas u pitanju – i to sve više i to itekako i u Hrvatskoj, nije sloboda financijskog kapitalizma. Nego sloboda kao temelj postojanja društva.

 Prošlog vikenda u Poljskoj je troublemaker hrvatskog teatra, Oliver Frljić, postavio svoju novu predstavu, »Kletvu«, u Varšavi. Stvari su otišle daleko dalje od redikuloznih pojava nedavno pred kazalištem u Splitu.

Dok je, naime, jedna grupa prosvjednika klečala i molila, druga je fizički pokušala spriječiti posjetitelje da uđu na predstavu, bacajući na njih čak i dimne bombe. Na prosvjedu su se nosili transparenti poput »Velika katolička Poljska«, »Branimo križ«, »Mi vjerujemo u Isusa, demokraciju nećemo«…

 Dakle, grupa radikala se molila Svevišnjem i htjela pretući ljude koji su htjeli ući na kazališnu predstavu.

 To je Europa danas. I to je Hrvatska, samo jedan koračić dalje.

Sutra? Sutra će tući pred kioscima one koji kupe nepoćudne novine i paliti križeve pred vratima onih koji hoće demokraciju, a za Isusa ih zaboli pipi.

 Ako vam ovo zvuči nevjerojatno, pomislite koliko bi nevjerojatno zvučalo da vam je netko 2007. godine rekao da će se u Europskoj uniji bacati dimne bombe na ljude koji žele ući u kazalište, ili da će predsjednik SAD-a postati lik sa sumnjivim vezama s Rusijom i kojem suradnici, jer Trump ne može dugo biti koncentriran, svoja izvješća prezentiraju u malo riječi i s puno slika.

Lažni znak jednakosti

Radi se, zapravo, o globalnom pokretu protiv slobode pojedinca. Sloboda je ta koja se doživljava kao ultimativna prijetnja raznim oživljenim kolektivističkim fantazmagorijama. Jer, sloboda ne samo da stvara neposlušnog pojednica, nego daje to isto pravo bilo kakvom Drugom; neovisno od njegovih fizičkih karakteristika, nagonskih obilježja ili (a)religijskih svjetonazora.

Sloboda je, jednostavno, viralna, a to je problem kad se želi vladati bilo kakvom masom. Sloboda, naime, masu rastače u društvo pojedinaca, a takvi znaju postavljati nezgodna pitanja i, sakloni Bože, dolaziti do odgovora na njih.

 Bitka za slobodu vodi se već nekoliko godina žestoko i na hrvatskim ulicama. Konzervativna desnica, naime, žestokim stiskom pokušava disciplinirati društvo i od njega, po prokušanim svjetskim receptima opet napraviti masu kojom se mnogo lakše manipulira. Jasno je da svatko ima pravo na demonstraciju svojih ideja o životu, svijetu i društvu, pa tako ne treba apriorno negativistički gledati ni na ultradesničarska okupljanja poput čuvenog Šatora, ili nešto recentijeg Hoda za život. No, povlačiti bilo kakvu paralelu između onih koji prosvjeduju protiv Frljića ili hodaju protiv abortusa s »drugom stranom« je doista smiješno.

Osim ako su potpisniku ovih redaka promaknuli oni koji po kvartovima organiziraju skupove s kojih se proziva za izdaju one koji ne idu gledati Frljićeve predstave. Ili ako se pred domovima potencijalnih trudnica ne moli za pobačaj. Ili ako netko ne skuplja potpise za referendum kojim bi se kao jedini važeći brak u Hrvatskoj priznavao onaj istospolni.