O krizi EU-a, izbjeglicama i desničarskom populizmu

Džihić: Jačanje političke unije najsigurniji put prema revitalizaciji Europe

Tatjana Gromača Vadanjel

Dr.  Vedran Džihić

Dr. Vedran Džihić

Što je veći broj izbjeglica koji živote završavaju u Mediteranu, u očajničkoj potrazi za novim životom u Europi, što su veći simbolični i realni zidovi koji se dižu u Europi, to je jača slika učahurene i skučene zajednice, koja nije dorasla izazovima globalnog doba



Dr.  Vedran Džihić rođen je 1976. godine u Prijedoru, studije političkih znanosti, komunikacijskih znanosti i povijesti završio je na Sveučilištu u Beču. Viši je istraživač ina Institutu za političke znanosti Sveučilišta u Beču, i na  Institutu za internacionalnu politiku u Beču (OIIP), te na nekoliko poslijediplomskih studija. Direktor je Centra za napredne studije Jugoistične Europe pri Sveučilištu u Rijeci.


Voditelj je projekta »Pretvorbe i demokratizacije na Balkanu« i projekta »Europeizacija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije«. Autor je brojnih publikacija, monografija, knjiga i članaka na teme koje se bave bivšom Jugoslavijom, demokratizacijom poslijeratnih društava, europskim integracijama, migracijama i drugo.


U austrijskom dnevniku »Der Standard« komentirali ste nedavno mađarski plan gradnje četiri metra visoke ograde na granici sa Srbijom kao poraz europske politike ophođenja s izbjeglicama. Zbog čega je, po vašem mišljenju, došlo do tog poraza?




– Već duži niz godina Europa zatvara oči pred globalnim problemom izbjeglica. Broj izbjeglih i protjeranih lica iz godine u godinu rastu, i poslije raspada javnog reda i rata u Siriji, nakon propalih nada Arapskog proljeća, rijeka izbjeglica traži put ka obećanoj zemlji, Europi. Europska unija se, u isto vrijeme, nalazi u jednom od najizazovnijih i najtežih trenutaka u svojoj povijesti. Ekonomska kriza i kriza eura uzdrmali su do tada gotovo linearni rast i jačanje Unije. Unutarnje dileme, koje se zadnjih dana pokazuju i na primjeru Grčke, geopolitički konflikt s Rusijom koji se zapalio oko Ukrajine, novi autoritarizmi kao upravo ovaj u Mađarskoj pod Orbanom, i ekstremno desni populizmi u mnogim zemljama Europe, sve to sužava prostor djelovanja EU, povećava brisani prostor na kojem kontroverze i konfliktne pozicije, umjesto konsenzusa, i povratak uskogrudnim nacionalnim politikama koče Uniju i smanjuju njenu učinkovitost. Globalni problemi kao ovaj izbjeglički u zajednicama zasnovanim na principu konsenzusa i barem teorijske solidarnosti između članica, zahtijevaju zajednička i brza rješenja. Partikularno i usko-nacionalno trenutno  potiskuje zajedničko, zbog toga Europa nije sposobna  iznaći rješenje za ophođenje s izbjeglicama. Zbog toga Mađarska ili neke druge zemlje kreću s radikalnim potezima. Suma takvih partikularnih odgovora znači poraz europske ideje zajedništva.


Humano lice Europe


Rješenje tog problema vi vidite u jednom konsenzusu, zajedničkoj europskoj formuli, kada je riječ o pitanju raspodjele izbjeglica?


– Svakako, samo zajednički europski odgovor može biti adekvatan. Dublin 2 ne nudi odgovor na problem izbjeglica. Potreban je novi konsenzus, i to ne Dublin 3 već – metaforički govoreno – minimalno Dublin 4. Dakle, potreban je skok u kvalitetu i oficijentnost u ophođenju s izbjeglicama. To ne uključuje samo novi ključ za raspodjelu izbjeglica i njihovu skrb, već i novo promišljanje koncepata za unapređenje razvojnih pomoći i nacionalnih razvojnih agencija. Što je veći broj izbjeglica koji živote završavaju u Mediteranu, u očajničkoj potrazi za novim životom u Europi, što su veći simbolički i realni zidovi koji se dižu u Europi, to je jača slika učahurene i skučene zajednice, koja nije dorasla izazovima globalnog doba. A učahurena i skučena zajednica doista ne odgovora idealu tvoraca EU, i svih onih koji i danas vjeruju da upravo u funkcionalnoj, demokratskoj, solidarnoj EU leži nukleus jednog modela društvenog razvoja koji treba imati globalni apel. Europa je na prekretnici, i upravo trenutni akutni problemi, čije rješenje se ne može dugo odlagati, mogu i moraju dovesti do novog skoka u njenoj integraciji. Mnogi bi kazali da je izlaz iz trenutne dileme zatvaranje u uži krug zemalja koje su i u prošlosti činile srž EU, manje integracije i fokus na ono što oprobano funkcionira. Ali bez odvažnosti do sada nije bilo ni jednog koraka u EU integracijama. EU je do sada rasla upravo kroz krize, kroz angažman, kroz spremnost da se gradi zajednica koja će transcendirati nacionalizme i stvoriti od Europe istinski kontinent mira. Bez takvog pristupa ni Hrvatska nikada ne bi postala članica EU, ne bi mogla prebroditi sve poteškoće tranzicije. Ono što zastupa siva eminencija europske filozofije, Jürgen Habermas, dakle jačanje političke Unije danas, po meni je najizgledniji put ka revitalizaciji Europe. U suprotnome, ostanak u nacionalnim partikularizmima neminovno bi značio kraj EU onakve kakvu smo je poznavali od Mastrichta do danas.

Što uništava humano lice Europe, tehnokratizacija, kapitalizam i njemu srodna uskogrudnost, zasićenost bavljenjem problemima »gubitnika« i tihi prelazak na stranu pobjednika današnjice, ili nešto treće?


– Humano lice Europe je još uvijek tu, pokazuje se svakodnevno na  mnogim primjerima. Naravno, i to uskogrudno i prestrašeno lice Europe, često gnjevno i sebično, postoji, i danas nam se čini u mnogim situacijama prevladava. Zasigurno, izbjeglička kriza je jedan od primjera gdje tehnokratsko-birokratska indolentnost pokazuje svoje hladno lice. Ali izbjeglička kriza pokazuje i veliki, duboko humani angažman mnogih u Europi, javnog mnijenja, nevladinih udruga, grupa građana, pojedinaca. Upravo je to ta kontingentnost Europe, činjenica da je Europa, kao doduše i svaka ljudska zajednica, uvijek u zavisnosti od situacije i okolnosti, mogla biti i brutalno hladna i majčinski topla. Obećanje Europe od 1990. godine na ovamo je bilo pozitivno, toplo – obećanje ekonomskog i socijalnog mira, ljudskih prava i demokracije, humanih vrijednosti. Proširenje EU 2004. i 2007. godine, pa na kraju i 2013. godine za Hrvatsku, bili su mogući upravo na tom tragu. Zadnjih desetak godina određeni parametri su se promijenili. Demokracija se susreće s izazovima novog globalnog para, kapitalizma i autoritarizma, koji personificiraju zemlje kao što su Kina, Singapur, sve više i Rusija. I u samom srcu demokracije, Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi, sve češće govorimo o krizi demokracije, post-demokratskim trendovima. Ekonomska mantra permanentnog i nezaustavljivog rasta je doživjela prvi veliki slom u financijskoj krizi od 2008. godine. Neoliberalni kod doveo je do sve većeg jaza između onih koji imaju sve više, i onih koji imaju sve manje, nejednakosti u društvu su postale nova normalnost koja provocira i vrijeđa gubitnike. Nova globalna polarizacija između Islama i Kršćanstva je također novi – negativni – kvalitet globalnog poretka. U svemu tome Europa ne može ostati pošteđena.


Bez političkih lidera


Kakav je vaš trenutni uvid u jačanje desničarskog populizma i nacionalizma u EU, postoje li zemlje koje se uspijevaju ophrvati ovim trendovima? Prema vašem dojmu i onome što pišete Europa kao demokratsko vrijednosna zajednica ozbiljno je ugrožena?


– Desničarski populizam i nacionalizam su fenomeni koji bilježe veliki porast u EU zadnjih nekoliko godina. Naravno, tavkih trendova je bilo i prije, sjetite se samo Jörg Haidera u Austriji ili Geerta Wildersa u Holandiji. Ali financijska kriza je jedan od katalizatora za porast desnice. Populizam je kategorija koja je inherentna svim demokratskim sustavima. Narod, »populus«, je osnovni subjekt svih demokratskih sustava, i treba sudjelovati u svim odlukama. U reprezentativnim demokracijama bi ta zastupljenost narodnog glasa trebala biti osigurana. U današnje doba vidimo limite reprezentativne demokracije – elite igraju centralnu odluku, partije su postale mjesta netransparentnog odlučivanja, ekonomski interesi su u neoliberalnom kontekstu u većini slučajeva jači od interesa prosječnih građana, mediji kao mjesta slobodnog izjašnjavanja građana su pod sve većim pritiskom. U takvoj situaciji populizam se čini kao strategija koja obećava uspjeh, koja politiku vraća narodu. Problem je što upravo desničarski populizam ima jake korijene u nacionalnistickim resentimanima, u uskogrudno nacionalnom okviru. On se svjesno igra sa strahovima i projicira imaginarne neprijatelje, kojih naravno u današnje vrijeme ima više nego dovoljno.


Danas su to imigranti, sutra muslimani, prekosutra homoseksualci, i tako u nedogled. Dihotomije između »nas« i »njih«, crnog i bijelog, sugeriraju jednostavna rješenja, a to je ono sto lakše prolazi nego mukotrpna demokratska debata, nego trud i vrijeme koje se mora uložiti da bi se razumjeli kompleksni politički i društveni tokovi. U tim procesima su naravno i demokratske vrijednosti nešto što je relativno. Ako je jednostavno rješenje lakše i ako su poigravanja s razlikama i dihotomije svrsishodnije, onda uobičajeni institucionalni i drugi kanali za dijalog i komunikaciju u demokratskim društvima gube značaj. A upravo stabilne institucije, vladavina prava i otvorena javna rasprava kao jedan svojevrsni sistem balansiranja garantiraju stabilnost demokratskih vrijednosti i same demokracije.Naravno, postoje zemlje koje su imunije na ove izazove. Pogledajte Njemačku recimo, gdje još uvijek desno-populističke snage čine veliku manjinu. Ili skandinavska društva, gdje je desnica sve jača, ali daleko od toga da može ugroziti demokratski konsenzus u društvu. Ključ je dakle u jakim institucijama, vladavini prava i otvorenom javnom prostoru. I upravo u tim domenama imamo suštinske defekte u našoj regiji.

I u EU i u zemljama Balkana potrebne su teške i dugotrajne reforme, koje, kako kažete, zahtijevaju požrtvovne političare, koji manje govore a više rade. Vidite li takve ljude na političkoj sceni tih prostora danas, koje biste mogli istaknuti kao pozitivne primjere?


– Na žalost, na političkim scenama zemalja Balkana, ne vidim trenutno – barem na u vodećim pozicijama u državama – političke lidere koji su spremni politiku shvatiti onako kako ju je nekoć Hannah Arendt definirala, kao službu narodu. Za većinu je politika služenje samom sebi i uskom krugu vlastite klijentele koja im je potrebna za političko preživljavanje. Kod nekih od njih su ego i sujeta veći od njih samih. Neki drugi se vide kao nacionalni lideri i žive u 19. vijeku, gdje se vlastita percepcija podudara sa slikom oca, ili rjeđe, majke nacije. Treći su pronašli novu mantru u nekoj vrsti neoliberalnog pragmatizma popraćenog poprilično praznom demokratskom i EU retorikom. A kod nekih pak vidimo da su duboko zagazili u polukriminalne vode, iz kojih nema puta van, već kao strategija preživljavanja preostaje samo spirala eskalacije. Kod gotovo svih vidim veliku kognitivnu disonancu – svjesni su vlastitih kontradiktornosti, nedorečenosti, nedoraslosti momentu, ali se drže za slatku slamku vlasti i samo površno pokušavaju eliminirati tu kognitivnu disonancu.


Ono što me najviše zabrinjava je činjenica da veliki dio političkih sustava i lidera na Balkanu sve više i jasnije pokazuje autoritarne crte. Je li to Vučić koji baca drvlje i kamenje po slobodnom mediju BIRN, i kontrolira sve sfere vlasti, ili Gruevski koji riskira sve da bi ostao na vlasti, ili pak lideri u BiH koji iz dana u dan potvrđuju da je glavni izvor moći etnopolitika tradicionalno-patrijarhalnog kova, u kojoj se svako drugačije mišljenje negira, osuđuje ili napada, kao što je to slučaj s mnogima koji su protestirali na ulicama BiH gradova u veljači 2014. godine, i postali žrtve otvorene ili takozvane soft represije, slika je slična. Lideri su sve, institucije samo marginalne, javnost nepotrebna, a politički protivnici i neistomišljenici tu da ih kontroliramo, i po potrebi, uplašimo.



Kako vidite posjet Srebrenici srpskog premijera Vučića, i općenito, odnos srpske politike prema genocidu koji se je ondje dogodio?– Dosta je ovih dana rečeno o posjeti Vučića Srebrenici. Uzburkale su se strasti, digla se ogromna prašina i ništa dobro nije učinjeno za proces pomirenja među zemljama Balkana. Naravno, užasno je da se desilo kamenovanje premijera Vučića 11. srpnja. Užasno je da je urušen pijetet žrtava, da su one gurnute u drugi plan. I užasno je da na svim stranama ostaje samo gorak ukus u ustima, koji će otežati toliko potreban proces pomirenja u regiji. Gledajući efekte tog događaja, možda je na kraju najviše profitirao Vučić, koji je u trenutku kada mu pada podrška u srpskoj javnosti, i kada je suočen s mnoštvom problema u samoj Srbiji, još jednom mobilizirao veiki dio srpske javnosti za nacionalnu stvar Srba. Promatrajući sve korake koje je on sam povukao prije puta u Srebrenicu – od borbe protiv britanske rezolucije u Vijeću sigurnosti, preko ultimativnog uzurpiranja sudstva kroz javno citiranje navodnih zločina Nasera Orića, do zabrane okupljanja 7000 ljudi u Beogradu neposredno pred put u Srebrenicu – ne razumijem zasto je išao u Srebrenicu? Negirajući svakim korakom ono što se tamo dogodilo i odlazeći tamo u isto vrijeme može se samo označiti kao licemjerno, nepošteno, nedosljedno. Ono što je zabrinjavajuće u srpskoj politici danas, a to je personaliziranje Srbije, svih srpskih problema i dilema, u osobi premijera Vučića, to mi se čini kao Vučićeva svjesna taktika. Rezultat je sužavanje javnog prostora, onemogućavanje slobodnog i za jedan demokratski sustav prijeko potrebnog pluraliteta glasova i politickih pozicija, fokusiranje vlasti u rukama jednog čovjeka, što je na kraju čini nepredvidljivom i neuračunjivom. U tom kontekstu mi se i često apostrofirani novi pragmatizam premijera Vučića doima više kao sistem za hranjenje osobnih sujeta i ega. Dok god se ne vide jasni konkretni rezultati, i dok god ego bilo kojeg od političkih lidera u Srbiji, a naravno i u regiji, bude veći od količine reformi i urađenog posla za dobrobit njihovih zemalja, ne mogu vjerovati Vučiću i drugim balkanskim Vučićima, i ne mogu u tom pragmatizmu vidjeti ništa drugo nego jedan obični marketinški trik za očuvanje vlasti.


Kormilo EU


Posao na zapadnom Balkanu je, kako glasi naslov jedne knjige koju ste uredili, nezavršen, od strane međunarodne zajednice. Što bi ona trebala poduzeti da taj posao privede kraju, ukoliko bi uopće pokazala interes i volju da to učini?


– Internacionalna zajednica je zadnjih godina sve više i više postala metafora za EU, koja je generalno uzela kormilo u zemljama Balkana. Veliki angažman USA, kao poslije rata u BiH ili na Kosovu, danas ne postoji. USA su tu, ali glavninu posla prepuštaju Europljanima. A oni imaju jednu ključnu polugu za djelovanje, naime proces EU integracija i obećanje članstva u EU. I tu leži i srž problema. EU trenutno ima jako dugačku listu političkih prioriteta na kojoj je, nazalost, proširenje EU daleko od vrha. Pa i sam Juncker je rekao da slijedećih pet godina neće biti proširenja EU. Dakle EU je sama umorna od proširenja i mora se suočiti s mnoštvom drugih internih dilema koje je blokiraju. Umjesto jakog i energičnog angažmana, imamo prilično tehnokratski, reaktivni pristup proširenju. U isto vrijeme princip kondicionalnosti kao osnovni alat za provođenje reformi u regiji ne pokazuje željene rezultate.


Tamo gdje imamo otvorena krupna pitanja suverniteta i duboke konflikte, kondicionalnost jednostavno ima velike limite. Političke elite nisu spremne žrtvovati njihov ustaljen način bavljenja politikom, gdje nacionalna pitanja i instrumentaliziranje političkih konflikta iz prošlosti predstavljaju sina qua non njihovog sustava vlasti. Za njih EU ne nudi gotovo ništa, osim izgleda da bi u jednom transparentnom sustavu, gdje je vladavina prava, a ne vladavina vožda centralni politički princip, završili na optuženičkoj klupi. Zbog toga zemlje kao Makedonija, BiH ili Kosovo zadnjih godina stagniraju. I u tom vakumu između umorne EU i političara i elita velikim dijelom nezainteresiranih za EU reforme, prolongiraju se konflikti, tinjaju i dalje se proizvode uvijek nove političke krize. Tu se onda može desiti i Kumanovo i nasilje na ulicama i nedavni događaji u Srebrenici, i drugo. EU mora shvatiti da posao na Balkanu nije završen, i da ne može biti završen bez novog, odlučnijeg, odvažnijeg i konzekventnijeg pristupa EU regiji.