Afera svih afera

Državu je u godini za nama zatresao slom Todorićevog carstva. No bilo zakonito ili ne – Agrokor je spašen

Jagoda Marić

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Ostaje pitanje na koje premijer Plenković nije odgovorio: ako je u Agrokoru sve bilo zakonito zašto je Martina Dalić morala otići. Nije to prvi put da premijer nema želju rasvijetliti stvari do kraja



Kad su krajem ožujka 2017. godine jedna za drugom stizale vijesti o blokadi računa Agrokorovih tvrtki čak je i onima koji su vjerovali da je gazda svih gazda Ivica Todorić neuništiv i da će se nekim manevrom izvući iz kraha koji se valjao prethodnih pola godine, bilo je jasno da u hrvatskom gospodarstvu slijede najveće vlasničke promjene od samostalnosti.


U desetak dana koji su uslijedili iza toga u poslovnom i političkom životu Hrvatske stisnulo toliko događaja i obrata da je bilo jasno da će kriza u Agrokoru obilježiti tu godinu, ali moguće i cijeli premijerski mandat Andreja Plenkovića. Sudbinu svoje Vlade Plenković je vezao za sudbinu Agrokora, za uspjeh ili neuspjeh postupka izvanredne uprave.


Zapletena poslovno-politička mreža oko Agrokora nije se mogla rasplesti u jednoj godini i taj je koncern i na političkoj i gospodarskoj sceni dominirao i u 2018. godini. Vjerojatno su jednako kao i vjerovnici i dobavljači i vladajući političari iščekivali hoće li se i kada dogoditi nagodba u najvećoj hrvatskoj kompaniji, koja svoje poslove ima i u susjednim zemljama, nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije.


Vjerovnici postali dioničari




Nagodba vjerovnika koja je konačno, s 80 posto glasova, sklopljena 4. srpnja, nakon toga i odluka Visokog trgovačkog suda da odbaci sve žabe na tu nagodbu i time je pravomoćno potvrdi, odredila je okvire za budućnost te kompanije. Preuzimaju je oni koji su je godinama financirali.


Agrokor, Snimio Denis LOVROVIĆ


Agrokor, Snimio Denis LOVROVIĆ



Što je bilo i logično najveći dioničar postaje i najveći vjerovnik, ruska Sberbanka je na osnovu kredita ukupno vrijednih 1,1 milijardu eura dobila udio od 39,2 posto. Udio od 7,5 posto pripao je VTB banci pa dvije ruske državne banke imaju zajedno 46,7 posto udjela u Agrokoru i nisu daleko od toga da postanu većinski vlasnici. Oko 25 posto, odnosno četvrtinu vlasništva dobili su fondovi koji su kupovali Agrokorove obveznice, 15,3 posto banke koje su kreditirale kompaniju, poput Zagrebačke i Erste bake. Te tri skupine financijskih institucija na kraju postaju dominantni vlasnici Agrokora s ukupnim udjelom od gotovo 90 posto i takav rasplet malo koga može čuditi. Kao i u svakom insolvencijskom postupku tako i u ovom, tvrtku koja više nije u stanju podmirivati ili refinancirati svoj dug preuzeli su oni koji su joj taj dug odobrili.


Za budućnost Agrokora ključno je pitanje imaju li financijske institucije ikakvu želju baviti se kompanijom čije se tvrtke dominantno bave proizvodnjom hrane i maloprodajom, pa će odluke koje će novi vlasnici donositi biti sigurno zanimljive i u sljedećim godinama, a imat će utjecaj na cijelo hrvatsko gospodarstvo, iako napetost oko Agrokora više nikada neće biti tolika kakva je bila protekle dvije godine. Pitanje je hoće li netko, a to bi s najmanje truda i novca mogle napraviti ruske banke, odlučiti otkupiti udio od manjinskih vlasnika i postati većinski vlasnik ili će se vlasnici dogovoriti da nakon stabilizacije poslovanja ponude kompaniju na prodaju. Mogućnost je da se određeni postotak dionica prodao u inicijalnoj javnoj ponudi (IPO), ali i ona u kojoj se nakon restrukturiranja prodaju pojedine tvrtke iz koncerna Agrokor, poput, primjerice Konzuma, Jamnice, Leda, Zvijezde… Zainteresiranih kupaca sigurno bi bilo. Koju god opciju novi vlasnici izabrali ona će umnogome odrediti budućnost domaćeg gospodarstva, ne samo koncerna Agrokor i njegovih kompanija, nego i stotina dobavljača i poslovnih partnera. Svi oni još uvijek jako ovise o kompanijama iz sustava Agrokora i nisu našli neke druge, alternativne kanale za prodaju svoje robe. Ipak, kako Agrokor danas stoji i kako na rješenje koje je postignuto u nagodbi gleda tržište vidjet će se već kod refinanciranja kredita od 960 milijuna eura, takozvanog roll up kredita kojeg novi vlasnici nastoje zamijeniti dugoročnim zajmom s puno povoljnijom kamatom.


Nepotreban kredit


Pred Agrokorom je još nekoliko tranzicijskih mjeseci u kojima će se uspostavljati nova vlasnička struktura, nakon kojih će se početi slagati i odgovori na pitanja o njegovoj budućnosti, ali ostala su i brojna neodgovorena pitanja o onome što se događalo u protekle dvije godine. Hrvatska javnost tako se podijelila u dvije grupe, jednu koja je podržala vladinu intervenciju i donošenje lex Agrokora, te drugu koja se zalagala za to da se bankrot najveće domaće kompanije dogodi kroz uobičajeni stečajni postupak. Cijelu 2017. godinu i jedni i drugi su iznosili svoje argumente, često ne slušajući uopće što druga strana ima za reći. Vlada je sigurno mogla napraviti bolji zakon, onaj iza kojeg će se vući manje repova, ali činjenica je da je nagodba postignuta, da je dobavljačima plaćeno četiri milijarde kuna duga, da su mali dobavljači u potpunosti isplaćeni, što se po Stečajnom zakonu teško moglo dogoditi. Istovremeno je nejasno zašto je za pokrivanje tih dugova podignut kredit od 480 milijuna eura, kad Agrokor nije trebao toliko novca, tim više što je još toliko starog duga istih kreditora pretvoreno u novi dug, pa se sada Agrokor i muči s pokušajem da refinancira kredit od 960 milijuna eura na koji će od početka siječnja kamata biti deset posto. Činjenica je i da je Agrokor završio u rukama vjerovnika, što je bila jedina logična opcija i da je proveden klasičan stečaj, kojeg je Vlada izbjegavala uz opravdanje da stečajevi u Hrvatskoj predugo traju, pa se na kraju tvrtke raspadnu umjesto da se restrukturiraju.


Agrokor, snimio Darko JELINEK


Agrokor, snimio Darko JELINEK



Argument da stečajne procedure ne funkcioniraju svako je žalostan argument kojeg su Vlada i Sabor mogli iskoristiti za donošenje zakona. No, kako bi završio i kako bi se provodio stečaj u koncernu s osamdesetak kompanija, koji čini 15 posto domaćeg gospodarstva nikada nećemo doznati, pa i oni koji su se zalagali za njega imaju i dalje dobar argument, kao i oni koji smatraju da je poseban zakon bolja alternativa, jer su stečajni postupci u Hrvatskoj dugotrajni. Nevjerojatno je da nikome nije palo na pamet pokušati učiniti nešto po tom pitanju. U konačnici zakon su priznali i Ustavni sud, i sudovi u Londonu i Sjedinjenim američkim državama, a priznat je i kao dio insolvencijske regulative u Europskoj uniji, pa on kao takav više ne može biti upitan.


Zašto je Dalić morala otići?


No, raspravljat će se još dugo u Hrvatskoj o tome kako je on donesen i kako je provođen. O tome da su ljudi koji su pomagali Ministarstvu gospodarstva na njegovoj izradi kasnije postali savjetnici izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka, pa nakon dva tjedna i podizvođači glavnog savjetnika tvrtke AlixPartners napisane su tisuće tekstova u hrvatskim medijima, održane su brojne konferencije za novinare ali stvar još nije istjerana na čistac. Vlada je, namjerno ili pod pritiskom, napravila štetu u početku i nije izvijestila javnost o tome tko su autori zakona, čak ni kad su od nje to službeno tražili saborski zastupnici. Sve nakon toga za Andreja Plenkovića moglo je postajati samo lošija situacija, koja se za njega najgore rasplela kad je u javnost iscurilo da podizvođači dobivaju tjednu naknadu od 250 tisuća kuna. U veljači ove godine stvar nije mogla završiti drukčije nego ostavkom izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka, a tri mjeseca kasnije i potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Iako i danas ostaje pitanje na koje premijer nije odgovorio: ako je u slučaju Agrokor sve bilo zakonito i ispravno nije jasno zašto je Dalić morala otići. Nije to prvi put da premijer nema želju rasvijetliti stvari do kraja.


Martina Dalić, snimio Denis LOVROVIĆ


Martina Dalić, snimio Denis LOVROVIĆ



Na dan (10.travnja 2017.) kad je Ramljak u Banskim dvorima predstavljen novinarima, premijer Andrej Plenković je, odgovarajući na jedno od brojnih pitanja, ustvrdio da će postupak izvanredne uprave imati i transformacijski učinak za domaće gospodarstvo, da će se način poslovanja na kojem je Agrokor nastao, ali i zbog kojeg se urušio morati promijeniti. Čak i najvećim cinicima, koji baš ne »trzaju« na velike objave političara, činilo se da bi u toj najavi moralo biti nečega, jer kako bi drukčije gospodarstvo preživjelo ili se oporavilo od šoka kojeg je izazvao Agrokor, ako se ne počne ponašati drukčije nego što je činilo do tada. Odbijanje vladajuće većine predvođene HDZ-om, da se kroz saborsko povjerenstvo ozbiljno pokuša odgovoriti na pitanje kako se Hrvatskoj dogodio Agrokor, od toga kako je nastao, do toga da su stotine domaćih proizvođača njegovi zarobljenici, pokazalo je da baš i nema volje da se u tu transformaciju krene.


Teško da se nešto može popraviti, a da se prethodno ne vidi što se radilo krivo. Nije onda čudo da se nije dogodila ni ta premijerova najavljena transformacija, jer nitko, baš nitko od tih dobavljača nikada nije odgovorio na pitanje zašto je godinama, kad banke više nisu davale kredite Agrokoru, dovodio u opasnost svoje kompanije podižući kredite kako bi odobrio zajam Todorićevom koncernu. Nijedan od tih menadžera nije zbog toga pomislio na ostavku, niti ih je nadzorni odbor radi toga smijenio. Što se tiče domaćeg gospodarstva sve je ostalo isto osim što nema Todorića. Čini se da dvogodišnje traumatično iskustvo ni njega nije promijenilo. Gotovo svakodnevno se Todorić oglašava na svom svog bloga, ali još nijednom nije pokušao objasniti kako je u njegovom koncernu sve pošlo po zlu i je li slučajno i on nešto napravio krivo.