Besplatno ljetovanje

Djeca Srebrenice kod premijera; Miletić: Kakav bi to bio svijet, da brinemo samo za svoje?

Boris Pavelić

Snimio Darko JELINEK

Snimio Darko JELINEK

»Rekao mi je jednom jedan Riječanin da sve radimo krivo, jer dovedemo djecu ovamo, a onda ih poslije deset dana vratimo u tešku srebreničku svakodnevicu. Vjerujte, tri dana nisam spavao: 'Bože, zar stvarno griješimo?', priča vjeroučitelj Marin Miletić



Mali Osman iz Bratunca kod Srebrenice najesen će u osmi razred, ali mora ne bi vidio da nije već tradicionalnog projekta besplatnog ljetovanja srebreničke djece na Kvarneru, koji organizira Zdrug katoličkih skauta Riječke nadbiskupije uz osobnu potporu riječkog nadbiskupa i mitropolita mons. dr. Ivana Devčića.


»Prvi put sam na moru. Sve je ovdje lijepo«, rekao je novinarima vedri momčić Osman, u otmjenome ambijentu vladina konferencijskog salona, nakon što je njega i njegovih 37 prijatelja iz Srebrenice i okolice primio premijer Tihomir Orešković.


Slično su govorili i njegovi mali prijatelji, ponešto zbunjeni, ali ne i preplašeni kamerama, gužvom i neobičnim ambijentom kitnjastoga državnog salona. Lijepo im je, kažu, svašta su vidjeli, svi su prema njima ljubazni, a more, koje je većina upoznala samo zahvaljujući riječkom gostoprimstvu, predivno je za kupanje.




Djeca su to koja i danas žive u prognaničkim naseljima oko uništenog grada – »danas, 2016. godine!«, naglasio je vođa projekta Marin Miletić – i prisiljena su nositi se s ratnim traumama svojih obitelji i vlastite sredine. Zdrug katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, koji vodi starješina i vjeroučitelj Miletić, prije deset godina odvezao je humanitarnu pomoć o Bajramu u Srebrenicu, ali osjetili su da to nije dovoljno.


»Jednom godišnje se sjetimo naših bližnjih kojima treba pomoć, a onda na njih zaboravimo. Pitali smo se, možemo li kako trajno pomoći, rušiti barijere među ljudima«, ispričao je novinarima Miletić, nastavljajući kako je nadbiskup Devčić svesrdno podržao zamisao da srebrenička djeca svakoga ljeta provedu deset dana u Pastoralnom domu blaženoga Alojzija Stepinca u Driveniku, sjedištu Zdruga katoličkih skauta Hrvatske. I počelo je prije devet godina, s prvom skupinom djece islamske vjeroispovijesti, da s vremenom preraste u rijetko plemenit ekumenski projekt, u kojemu sudjeluju muslimanska, pravoslavna i katolička djeca iz Srebrenice i okolice. »Kakav bi to bio svijet, da brinemo samo za svoje?«, mudro se zapitao Marin Miletić u dojmljivome govoru pred premijerom Oreškovićem i djecom koju je ugostio.


»Želimo djeci pokazati da nitko nije mogao odabrati koje će nacionalnosti i vjere doći na svijet. Postoje uvjetovanosti, ali moramo pokušati živjeti jedni s drugima. Zahvalivši premijeru Oreškoviću na prijemu, Miletić je kazao kako bi volio da se sve vlasti na ovome svijetu više bave poslovima poput ovoga projekta.


Premijer Orešković djecu je srdačno primio, pozdravivši ih širenjem ruku i veselim usklikom: »Ooo, dobro došli!«, uz osobno rukovanje sa svima. Izrekao je prigodne riječi dobrodošlice, prijateljstva i međusobnog razumijevanja, te im poželio ugodan boravak u Hrvatskoj. Govorile su i Emina Slijepčević iz tuzlanskoga udruženja »Snaga žene«, koja razorenim srebreničkim obiteljima pomaže da pokušaju iznova sklopiti svoje živote, te Đudita Franko, ravnateljica Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci, koja s Riječkom nadbiskupijom sudjeluje u projektu »Srebrenica u Rijeci«. Emina Slijepčević, koja je s djecom doputovala iz srebreničko-tuzlanskoga kraja, govorila je o važnosti ovakve pomoći za poslijeratnu rehabilitaciju djece i njihovih obitelji, dok je Đudita Franko izrazila zadovoljstvo što gimnazija koju vodi, četristo godina stara institucija, sudjeluje u plemenitome i humanom događaju poput ovoga. Atmosfera prijema odisala je opuštenošću i entuzijastičnim zadovoljstvom neuobičajenim za državne institucije, a nakon službenoga dijela, u dvorištu vladine zgrade za male je goste pripremljena zakuska, na kojoj ih nisu smetale kamere.


Dublji smisao cijeloga projekta novinarima je objasnio Marin Miletić, koji se ne stidi vlastitog ganuća dječjom radošću. »Rekao mi je jednom jedan Riječanin da sve radimo krivo, jer dovedemo djecu ovamo, a onda ih poslije deset dana vratimo u tešku srebreničku svakodnevicu. Vjerujte, tri dana nisam spavao: ‘Bože, zar stvarno griješimo?’ Ali onda me nazvala majka malog Ahmeda, i rekla mi da dijete cijelo vrijeme pripovijeda kako mu je bilo, i da svaku noć sanja kako će mu se ostvariti želja da jednom i on dođe u takav veliki i lijepi grad. I da, to je to: dok djeci dajemo nadu i snove, dajemo im sve. Dok čovjek ima nadu da će biti dobro, ima i snagu da se za dobro bori«, kazao je pokretač i organizator plemenitog druženja, koje uči o razumijevanju, uzajamnom poštovanju, jedinstvu u ljudskosti, i bogatstvu u razlikama.