Profesor na Fakultetu političkih znanosti

Dejan Jović: Europska unija dovela se u poziciju taoca Turske

Tihomir Ponoš

Snimio: Davor KOVAČEVIĆ

Snimio: Davor KOVAČEVIĆ

Oslabljena Unija je ojačala poziciju Turske i Rusije i jedno od ključnih pitanja nakon pokušaja udara je možemo li očekivati strategijski zaokret u te dvije zemlje, i to na način da se one približe i time stave Europu u kliješta



U tjednu za nama Turska je bila u fokusu interesa, isprva zbog pokušaja vojnog udara, a potom zbog reakcije predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na udar. Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti i predstojnik Odsjeka za međunarodnu politiku i diplomaciju dobar je poznavatelj prilika u Turskoj, a u nedavno objavljenom zborniku »Bliski istok: politika i povijest« napisao je pogavlje o Turskoj.


Vojni udar u Turskoj vrlo brzo je skršen, ali čini se da slijedi udar na institucije i liberalnu demokraciju. Erdogan je udario na vojsku, policiju, sudstvo, vjerojatno će i državna administracija biti na udaru. Je li to udar nakon udara?


– Mislim da se to može reći. Čitao sam neke analize koje govore i o tome da je bio udar prije udara, odnosno da je Erdogan već ranije pokušavao promijeniti prirodu političkog sistema i to ne uvijek na način koji je u skladu s demokratskim standardima. U prethodnim akcijama protiv vojske i sigurnosnih snaga uhapsio je oko 360 oficira, a nakon dugotrajnih suđenja njih 260 je oslobođeno, ali su izgubili utjecaj u vojsci.




Mislite na operaciju »Malj« iz 2010. godine, u vrijeme kada je Erdogan bio premijer?


– Tako je. Drugo je njegov pokušaj prebacivanja središta moći s premijera na predsjednika koji je očigledno izazvao nezadovoljstvo i kod njegovih bliskih suradnika poput Ahmeta Davutoglua.



Zoran Milanović je govoreći o Narodnoj koaliciji više puta rekao da je okupio stranke od ljevice do desnog centra. – Taj pokušaj koalicije izgleda kao odgovor na situaciju u kojoj je HDZ u teškim problemima i pokušaj SDP-a da se s Narodnom koalicijom proširi koliko može i stvori neku vrstu centrističkog lijevog HDZ-a. Originalni HDZ je krenuo od ideje da ima ljevicu, centar i desnicu u okviru jedne »zajednice«, a sada Narodna koalicija pokušava zahvatiti gotovo sve kako bi na margine istisla HDZ.


Za Erdoganovu je vlast od početka karakteristična želja za ozbiljnom promjenom prirode političkog sistema i to tako da selektivno revidira neke glavne karakteristike kemalizma – ne sve. Radi se o dubinskom pokušaju promjene za koji je do sada samo djelomično imao mogućnosti. Sada mu se možda stvorila šansa da to dovede do kraja – ili je takvu šansu stvorio sam, to tek treba vidjeti.


Može li EU biti prepreka tom Erdoganovu pokušaju? Posljednjih mjeseci Turskoj su se ponovo otvorila vrata Unije zbog izbjegličke krize što je rezultiralo popuštanjem Unije i njenih članica prema Turskoj, a ono što Erdogan najavljuje, od ponovnog uvođenja smrtne kazne nadalje, nikako ne odgovaraju EU. Može li EU biti kočničar Erdoganovih namjera ili je, s druge strane, Erdogan odlučio da će, bez obzira na promjene u odnosima s Unijom posljednjih mjeseci, on ipak raditi po svom?


– EU je samu sebe stavila u poziciju da bude talac volje Turske i Erdogana, zato što paničari oko izbjeglica, ali i zato što je prošla kroz financijsku krizu, terorističke napade, obnovu nacionalizma, a sada i Brexit.


Oslabljena Unija je ojačala poziciju Turske i Rusije i jedno od ključnih pitanja nakon pokušaja udara je možemo li očekivati strategijski zaokret u te dvije zemlje, i to na način da se one približe i time stave Europu u kliješta. Kad se radi o Turskoj, vidimo neke naznake udaljavanja ne samo od EU, nego i od Zapada. Odnosi između SAD-a i Turske su hladni: Turska optužuje SAD da je bio involviran u državni udar. Pitanje je da li je Turska spremna zaokrenuti se prema Rusiji i Kini i još se više udaljiti od kemalističkog modela koji je Tursku isključivo pozicionirao kao saveznicu Zapada. Ako se to dogodi Europa neće imati velikog utjecaja na Tursku. Europa je s Turskom igrala igru toplo-hladno. S jedne strane ona tu zemlju drži u čekaonici već 50 godina, a s druge joj u zadnje vrijeme povlađuje i tamo gdje ne treba. Primjerice, Angela Merkel se ispričava zbog satire u njemačkim medijima, a i način na koji je Erdogan bio dočekan u Hrvatskoj je bio na tom tragu. Sjetimo se samo izjava da je Turska ključna zemlja za stabilnost Europe, a time i Hrvatske, i da u Bosni i Hercegovini s njom imamo iste interese. I štoviše, da je važna za unutarnju stabilnost Hrvatske. No, za mene, centralno je pitanje što će se događati u odnosima između Rusije i Turske. Vidim da je najavljen novi susret Putina i Erdogana za početak kolovoza.


Samostalna sila


Vanjskopolitička promjena Turske vidljiva je posljednjih tjedana. Ostvarena su dva bitna poboljšanJa u odnosima s Rusijom i Izraelom. Oba poboljšanja dogodila su se nakon što je Erdogan smjenio Davutoglua, donedavno premijera kojega mnogi smatraju ideologom današnje Turske.



Most zauzima poziciju sličnu onoj prije prošlojesenskih izbora, ali s jače isukanom oštricom prema SDP-u. – I istovremeno se nadaju da će rasti na slabostima HDZ-a i razočaranju njegovih birača. Most je bio opozicija u vlasti i pitanje je hoće li ih građani više vidjeti kao opoziciju ili kao vlast. Ako ih više vide kao opoziciju i ako uspiju pokazati da su oni srušili Karamarka i da SDP nikad ne bi srušio Karamarka onda će dobiti veći broj glasova. Bude li SDP uvjerljiviji u tvrdnji da je Most doveo na vlast HDZ, Most će potonuti i više nego HDZ.


– To je drugi veliki Erdoganov zaokret. Prvi je bio uoči zahlađenja odnosa s Rusijom, kada su on i Putin 2014. godine govorili o zajedničkim velikim energetskim projektima. To je izgledalo iznenađujuće i na neki način je bio odgovor na politiku EU prema Južnom toku, kao i na odnos prema ukrajinskom pitanju. Potom su ti odnosi iznimno zahladili zbog Sirije. Ti zaokreti postaju neka vrsta prakse za Erdogana. Ali, smjer kojim ide je u biti obilježen njegovom ambicijom da vodi Tursku najmanje do stogodišnjice turske republike 2023., i da je dotad učini samostalnom silom, koja nije više privjesak SAD-a u tom dijelu svijeta.


Erdoganova vladavina i ne izgleda tako stabilno i moćno. Sjetimo se operacije »Malj«, demonstracija na Taksimu, na jednim parlamentarnim izborima njegova AKP je loše prošla, pa su hitno nakon neuspjeha u sastavljanju vlade organizirani novi izbori, ima problema s ustavom kojim bi Tursku redefinirao od parlamentarne republike u polupredsjedničku, obnovio je građanski rat s Kurdima na jugoistoku zemlje, a Turska je česta meta terorističkih napada.


– Podjele su prevelike za njegove ambicije i dosadašnje stvarne mogućnosti. Ograničen je ustavom, ustavnim sistemom i strukturom. On je nakon 14 godina vlasti i velikih intervencija koje je proveo u pravosuđu i dalje nezadovoljan njime. Nezadovoljan je medijima, ukinuo je imunitet parlamentarnim zastupnicima. Radi stvari koje nikako nisu u skladu s europskim liberalno-demokratskim standardima. Njegove ambicije su daleko veće od stvarnih mogućnosti s obzirom na podjele u Turskoj. Ne treba zaboraviti da se obnovom tradicionalističke priče kroz neoosmanizam obnavljaju i duboke historijske razlike u turskom društvu. Erdogan nije čovjek ujedinjenja nego podjela i sadašnja situacija, iako je Erdogan brzo zaustavio vojni udar, ima potencijal da se razvija možda prema ozbiljnijem društvenom sukobu, u kasnijoj fazi čak možda i prema građanskom ratu. Jedna od tih podjela je i afirmacija neoosmanizma nasuprot kemalizmu. No, čini se da neoosmanizam i kemalizam imaju snažnu zajedničku točku, a to je prezir prema liberalnoj demokraciji. – Zanimljivo je vidjeti kako se Erdogan i drugi dužnosnici ovih dana trude govoriti ispred slika Kemala Ataturka, da pokažu da nije točno da odbacuju kemalizam. Ali ga interpretiraju na nov način – možda onako kako se kod nas na različite načine interpretiraju iste osobe iz nedavne prošlosti: recimo, Franjo Tuđman. Atatürk je bio revolucionar i modernizator, ali i čovjek koji je vladao u jednopartijskom sistemu kojeg je sam stvorio. Nije bio pluralist. Stvarao je Tursku također koristeći nasilje, ignorirao je manjine ili ih je istjerao iz zemlje – ili, u slučaju Armenaca, i gore od toga. Njegovi nasljednici su tek poslije njegove smrti, 1946. dopustili višepartijski sistem, i to vrlo kontroliran. Na zamolbu SAD-a.

– Točno. Iako, SAD su spremno prihvaćale suspenzije demokracije kroz vojne udare, kad god im je to odgovaralo. A vojni udari su se događali iz dva razloga: kad je zaprijetilo skretanje zemlje prema islamizmu, i kad se ona udaljavala od SAD-a prema drugim potencijalnim partnerima. No, to je bilo ipak u jednom drugom, hladnoratovskom, kontekstu.


Nerazuman strah


Koliko su EU i NATO spremni progledati u ovom trenutku Erdoganu kroz prste. U europskim se medijima spominje mogućnost novog izbjegličkog vala iz Turske. SAD smatraju tu zemlju jednom od najvažnijih članica NATO koja je važna i zbog svog zemljopisnog položaja pa su možda spremni dopustiti Turskoj i ono što drugima nisu.


– U Europi postoji velik i nerazuman strah od izbjeglica što je dijelom izraz povratka europskih naroda nacionalizmu i zatvorenosti za druge. Kada se pogledaju brojke jasno je da je manje izbjeglica u Europi nego u Turskoj. Naravno da Turska to vidi kao slabost Europe i da se tako i ponaša. Vidi i da je Europa oslabljena Brexitom, i da se u nizu drugih zemalja pojavljuju političari koji više sliče na Putina i Erdogana nego na liberalne demokrate. Možda je iz toga zaključila da joj ulazak u EU više nije ozbiljan cilj.

Nedavno su otvorili nekoliko pregovaračkih poglavlja.


– Točno, ali istodobno raste neraspoloženje prema širenju EU, posebno na Tursku. Izgleda mi da su šanse za njen ulazak sad vrlo male – posebno nakon ovog što Erdogan radi nakon pokušaja vojnog udara. Armensko pitanje predstavlja nepremostivu prepreku u odnosima s Francuskom. Ciparsko pitanje je prepreka, kao i javno mnijenje u mnogim zemljama-članicama – npr. u Grčkoj. To bi značilo da ucjenjivački potencijal Europe slabi u odnosu na Tursku, jer što EU može ako Turska kaže da ide svojim putem.


Kakva je Turska uloga na jugoistoku Europe? Regija je posljednjih godina ponovno podložna snažnim utjecajima, od ruskog, kineskog, pa arapskog, interese imaju SAD što se vidi i kroz prizmu ulaska Crne Gore u NATO, EU ima svoje interese, a interese ima i Turska. Da li ova nova pozicija Erdogana slabi poziciju Turske koja je snažno vezana za Bošnjake, a Bakir Izetbegović je snažno povezan s Erdoganom.


– Mislim da je više nego ikada važno da EU, ako je ozbiljna, ubrza proširenje na zapadni Balkan kako bi spriječila negativne i nepovoljne antieuropske utjecaje, prije svega Rusije i Turske. Ako bi Unija iz Brexita zaključila da neuspjeh može kompenzirati samo uspjehom, a gubitak jedne zemlje ulaskom drugih koje to žele, to bi za Uniju bilo dobro i korisno. Međutim, pretpostavljam da će se Unija usmjeriti na »bezbolni razvod« s Britanijom, a potom na unutrašnju konsolidaciju. Tek nakon toga, eventualno, na proširenje. U tim okolnostima zapadni Balkan ostaje izložen i za utjecaje Rusije i Turske. Pitanje je kako će se razvijati rusko-turski odnosi, ako dođe do približavanja to bi moglo imati pozitivnog efekta i u regiji. Ali, ako se ti odnosi zaoštre onda će se to reflektirati na Bosnu i Hercegovinu i drugdje. Javno mnijenje u BiH je iznimno podijeljeno, prije svega etnički, oko Erdogana, tako da je on osoba koja dijeli ne samo u Turskoj nego i u Bosni i Hercegovini.


Hrvatska bez moći


Razgovaramo nekoliko sati uoči očekivanog otvaranja poglavlja 23 i 24 u pregovorima Srbije za članstvo u EU. Kako gledate na dinamiku hrvatsko-srpskih odnosa zadnjih nekoliko mjeseci? Postojala su trvenja oko poglavlja 23 koja će biti nastavljena. S druge strane, prije mjesec dana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik vlade Srbije Aleksandar Vučić potpisali su Deklaraciju u Subotici.


– Deklaracija je pozitivan korak, iako sam skeptičan prema tome što se može implementirati i to iz dva razloga. Vučić je u tom trenutku bio, a i još je uvijek, samo mandatar iako to ne znači mnogo za njegovu stvarnu moć. On stvarno može isporučiti stvari koje želi isporučiti jer ima punu kontrolu nad državom. Ali, ipak – s mandatarom se ozbiljni dogovori rade samo ako ste neozbiljni. S druge strane, predsjednica Hrvatske nema ovlasti za provedbu Deklaracije, a nema ni vladu iza sebe. Nema nikakve izvjesnosti o tome tko će formirati vladu najesen. Stoga bi se moglo dogoditi da Srbija uskoro pokaže da je ispunila ono što je obećala na tom sastanku, a Hrvatska neće imati što pokazati sa svoje strane. To će dodatno oslabiti hrvatsku poziciju, koja je već slaba jer je Hrvatska dvaput neuspješno pokušala blokirati otvaranje poglavlja 23 i 24 sa Srbijom. Pokazalo se da Hrvatska nema toliko moći da bi mogla ići nasuprot 27 članica.


Taj proces nije bitno usporen. Govorilo se da će poglavlje 23 biti otvoreno krajem lipnja, a ono se otvara tri tjedna kasnije.


– To pokazuje da se Srbija prilično konsolidirala i da je uspjela steći neke prijatelje u Europi, a rekao bih i izvan nje – npr. u SAD-u, s čijim se državnim tajnikom premijer Vučić nedavno sreo. Izbjeglička kriza smanjila je razliku u važnosti između zemalja članica i kandidatkinja. Vidjeli smo i analizu koju je objavio Politico o moći pojedinih zemalja, a prema toj analizi Srbija ima više moći od Hrvatske koja je članica. Teško je imati manje moći od Hrvatske s ovakvom vladom koja ne funkcionira mjesecima.


Bude li, međutim, bilo koja druga zemlja zainteresirana da blokira Srbiju uz Hrvatsku, ili se počne mijenjati raspoloženje u EU kako bi se usporilo ili zaustavilo širenje EU-a, hrvatska će politika – pa i eventualna nova blokada – biti mnogo efikasnija.


Ministar Miro Kovač govori da je u zajedničku pregovaračku poziciju EU ugrađeno sve što je Hrvatska tražila. Najviše trvenja izaziva zakon Srbije o univerzalnoj, odnosno regionalnoj jurisdikciji za suđenja za ratne zločine počinjene na teritoriju SFRJ, a bivša vlada Zorana Milanovića po tom pitanju imala je isti stav kao i sadašnja, odnosno kao ministar Kovač.


– Ne razumijem do kraja političku logiku takvog uvjetovanja. Mislim da ratne zločince treba procesuirati gdje god to bilo, bez obzira na njihovo državljanstvo. Jedan broj zemalja EU ima takav ili sličan zakon kojim se proglašava nadležnim za procesuiranje ratnih zločina bilo gdje. Kao zahtjev se spominje i pitanje pristupa pravdi, odštete žrtvama – i to podržavam: na tome Documenta inzistira već godinama u samoj Hrvatskoj, ali bez nekog velikog uspjeha. Sjetimo se njihove kampanje »Žrtve su predugo čekale«.


Sličan zahtjev postoji i u pregovaračkoj poziciji EU prema Crnoj Gori kada je riječ o žrtvama rata i pristupu pravdi.


– Za to sam da žrtve imaju pristup pravdi, ali nisam siguran da je i Hrvatska napravila dovoljno po tom pitanju. Trebala bi postojati zajednička odgovornost svih zemalja da poštuju i kompenziraju žrtve gdje god ih mogu kompenzirati. Sljedeće pitanje su manjine. Apsolutno sam za to da manjine imaju veću zaštitu i to ne samo kroz zakone nego i u stvarnosti. Svoditi sve na zakone nije dovoljno – treba analizirati stvarni život. Postoji sporazum iz 2004. kojim se jamči zastupljenost Hrvata u parlamentu.

– Evo, to je tipičan primjer dobrog »rješenja« ali na papiru. Takvih sporazuma, odluka i zakona ima mnogo i u Hrvatskoj – npr. onaj koji jamči pravo na isticanje ploča na ćirilici u Vukovaru i drugdje. Hrvatska bi bila daleko vjerodostojnija da je u stanju – i da ima želju – provesti vlastite zakone kad se radi o manjinama. Recimo, kad bi mogla pokazati da u Vukovaru ima više ploča na dva pisma ili jezika nego u Vojvodini – a to nije sada nije slučaj. Umjesto toga, imamo jednu jedinu jasnu izjavu tehničkog premijera Oreškovića u cijelom njegovom mandatu: a to je da za ćirilicu u Vukovaru još nije vrijeme. Pri čemu nikad nije rekao – kad će doći vrijeme da i Hrvatska provede svoje zakone. Naravno da to slabi vjerodostojnost Hrvatske kad postavlja pitanje položaja manjina u drugim zemljama.


Plenkoviću sve najbolje


Iza nas je dinamičan politički vikend u Hrvatskoj. HDZ je izabrao novog predsjednika, sklopljena je i formalno Narodna koalicija. Što se može očekivati od novog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića?


– Drago mi je da je on postao predsjednik HDZ-a. Kažem »postao« jer tu stvarno nije bilo izbora. Pitanje je – bi li bio izabran da je imao protukandidata, jer on, zapravo, ne predstavlja one dubinske, prave, tvrde hadezeovce zbog kojih ta stranka ima 20 posto glasova bez obzira tko ju vodi. To jezgro se uglavnom uspijevalo mobilizirati na nacionalističkim temama i mitovima, a također i na klijentelizmu. Iz tih stupova je HDZ crpio svoju snagu. No, propast Karamarkove politike praktički je onemogućio nastavljanje tog modela. Tek treba vidjeti na čemu će novi predsjednik HDZ-a mobilizirati svoje birače. Gospodin Plenković je u teškoj poziciji: mnogima izgleda kao »padobranac« u toj partiji, na starom modelu ne želi ili ne može mobilizirati birače, a u svakoj razumnoj zemlji bi se stranka koja je proizvela toliko nereda u zadnjih šest mjeseci – pa i u zadnjih 25 godina – borila za prelazak izbornog praga.


Centralno pitanje je hoće li na izborima HDZ dobiti svojih 20 posto. Uspiju li, opstat će kao velika politička snaga i u tom će se slučaju politička podjela na SDP i HDZ manje-više nastaviti. No, prvi put je sad moguće i da HDZ više neće moći obnoviti svoju biračku bazu jer sa starim temama ne može, a novih nema. Teško je zamisliti novog predsjednika HDZ-a kao vatrenog nacionalistu, a to je bila bit HDZ-ova programa dosad.


U svom inauguralnom govoru to je i naznačio. Izgleda da ga više zanimaju rasprave o ekonomiji, iseljavanju, obrazovanju.


– Meni je drago da to njega zanima, ali ne znam da li to zanima njegove birače. Što je HDZ bez nacionalizma? Zasad ništa. Tek treba napraviti takav HDZ, ako je uopće moguće. To je veoma velik posao za nekoga tko ima samo dva mjeseca do izbora, i za koga ne znamo da li ga njegova partija želi – jer nije imao protukandidata. Da mu se pojavio bilo koji protukandidat, vidjeli bismo želi li njegova stranka poći putem kojim je on vodi ili ne. Želim mu, međutim, sve najbolje.