Zaštita lika i djela

CELOFAN ZA NEPOGREŠIVOG Nitko iz careve pratnje ne smije ništa drugo nego se – diviti spomeniku

Tihomir Ponoš

Foto Davor Puklavec / PIXSELL

Foto Davor Puklavec / PIXSELL

Ima dosta Zagrepčana koji smatraju da Franjo Tuđman u Zagrebu nije zavrijedio spomenik zbog svog skučenog shvaćanja demokracije i izbora, nepriznavanja izbornog poraza 1995. godine, svođenja onih koji nisu glasali za HDZ i kandidate HDZ-a na stoku sitnog zuba



Konačno se i to dogodilo, konačno je i Zagreb, kako je njegovim stanovnicima i stanovnicama poručeno, dobio spomenik Franji Tuđmanu, a to »dobio« novčano se izražava u ekvivalentu od više od četiri milijuna kuna koliko je spomenik sa svim pripadajućim radovima koštao. Otkrivanje spomenika bila je jedinstvena prilika za aktualnu vlast, sve redom članovi ili zamrznute članice Hrvatske demokratske zajednice, političke organizacije koju je osnovao Franjo Tuđman, da iskažu svoju ritualnu vjernost prvom predsjedniku države i stranke, da dokažu da su pravi pioniri koji ne skreću s Tuđmanovog puta, a bila je to krasna prilika i za izgovoriti kojekakve nesuvislosti.


Prije nego što se pozabavimo nesuvislostima valja primijetiti da su se organizatori ceremonije sasvim pristojno sprdali s pokojnim Tuđmanom, baš kao što se s njime već godinama sprdaju i kipari.


Morbidna proslava


Spomenik je otkriven na obljetnicu njegove smrti, a ako je već toliko zadužio hrvatski narod koliko su govornici tvrdili da jest, ne bi li bilo priličnije spomenik voljenom pokojniku otkriti na datum njegova rođenja ili neki važan datum iz njegove političke biografije. Otkrivanjem spomenika na obljetnicu smrti sve je dobilo morbidno-karikaturalnu primjesu, organiziranog slavljenja Tuđmanove smrti jer to što je umro jest nešto što u konačnici zaslužuje da se slavi, to što nas je konačno lišio svoje egzistencije, i to uz prisustvo cijelog državnog političkog vrha, baš kao da je trenutak smrti bio ništa drugo nego trenutak golemog nacionalnog olakšanja. Drugi ironičan moment je izvedba, kako je navedeno, domoljubnog evergreena »Tvoja zemlja«. Manje-više je uredno navedeno da je to pjesma čiji su autori Alfi Kabiljo i Drago Britvić, a mnogo manje uredno navedeno jest to da je tu pjesmu proslavio Vice Vukov, čovjek koji je bio toliko daleko od političkog istomišljenika Franje Tuđmana da je u Saboru bio zastupnik SDP-a. Usput, ta pjesma poziva da se ostane na toj zemlji i da se u njoj sagradi dom pa je sve to zvučalo kao kritika sadašnje vlasti i sve snažnijeg i brojnijeg iseljavanja u tuđe zemlje.




Valja nam se pozabaviti i onime što je izgovoreno na svečanosti. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović konstatirala je da 10. prosinca već 19 godina ima osobito značenje za cijeli hrvatski narod »i upravo toliko godina Zagrepčanke i Zagrepčani, ali i cijeli hrvatski narod, čekaju trenutak kada će mu se i u glavnome gradu Zagrebu podići spomenik«. Potpisnik ovih redaka sve to vrijeme, svih tih 19 godina, proživio je u Zagrebu i ne sjeća se nikoga, pa čak ni člana HDZ-a, koji su čekali postavljanje spomenika Tuđmanu. Jest, ima nekih iz HDZ-a koji su to priželjkivali, ali ima i dosta Zagrepčana koji smatraju da Franjo Tuđman u Zagrebu nije zavrijedio spomenik zbog svog skučenog shvaćanja demokracije i izbora, nepriznavanja izbornog poraza 1995. godine, svođenja onih koji nisu glasali za HDZ i kandidate HDZ-a na stoku sitnog zuba. U HDZ-u bi rekli – pomirba.


Zaštita lika i djela 


Nije to bilo sve. Predsjednica Republike zna biti nezaustavljiva u svojim osebujnim tumačenjima demokratskog poretka pa je tako ustvrdila »naša je dužnost iskazivati čast njegovoj uspomeni«. Zašto bi to bilo kome bila dužnost nije objasnila, znači li to da svi hitno moraju postati članovi HDZ-a, znači li to da treba na oku držati one koji ne iskazuju čast njegovoj uspomeni i ne izvršavaju dužnost koju bi predsjednica Republike odredila pučanstvu i znači li to, u konačnici, da u HDZ-u (i među privremeno bivšim članovima stranke kakva je po slovu Ustava Kolinda Grabar-Kitarović dok je na dužnosti predsjednice Republike) smatraju da bi bilo dobro po uzoru na neumrlog Tita usvojiti Zakon o zaštiti lika i djela Franje Tuđmana?


Nakon što je prije gotovo pola stoljeća Miroslav Krleža navodno rekao »Tuđmanu ne pakovati«, danas se Tuđmana nastoji upakirati u celofan nepogrešivog tvorca države i biološkog očuvatelja nacije (da, čak i toga jer je Grabar-Kitarović kazala da se povijesni trenutak kojega je Tuđman prepoznao nije smio propustiti jer bi značio i biološki nestanak hrvatskoga naroda s povijesne scene). I inače mnogo staloženijeg Andreja Plenkovića svečanost je ponijela, a stajanje pred spomenikom svestvoritelja uzbudilo, pa je govorio o višestoljetnoj težnji o slobodnoj, demokratskoj, neovisnoj i međunarodno priznatoj Hrvatskoj. Ta priča o višestoljetnosti je, i to Plenković jako dobro zna, obična tlapnja iskovana za nacionalističke potrebe i kreiranje hrvatske povijesti na temelju teleologije, odnosno samostalnosti kao konačne svrhe kojoj se teži još otkako je krajem 11. stoljeća umro Dmitar Zvonimir. Usput, s obzirom da je Tuđman tako teleološki postavio hrvatsku povijest, a HDZ to prihvatio, sve nakon stvaranja suverene i samostalne države povijesno gledano nema smisla, nastupio je kraj hrvatske povijesti.


Nije njegov tata 


Bilo bi doista zgodno znati tko je to u stoljeću 15. sanjao o primjerice demokratskoj Hrvatskoj, a kada bismo doznali ime toga bilo bi lijepo znati i je li sanjao o demokratskoj Hrvatskoj u prirodnim i povijesnim granicama ili su mu one koje su tada bile, kakve god da bile, bile baš po mjeri. Svoj je dio ritualne zakletve odradio i predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković. Za njega spomenik Kuzme Kovačića odražava na pravi način život i djelo Tuđmana, taj Kovačićev korak prema naprijed kod Tuđmana odražava to što je uvijek bio ispred drugih. Ne bi bilo zgorega da nam Jandroković protumači i spomenik Tuđmanu istog autora iz Velikog Trgovišća, jer na prvi pogled, likovno nevještom oku, taj Tuđman izgleda kao čovjek kojemu se ukočio vrat.


Mrtvome Tuđmanu svi su se iz vlasti divili, a svi iz vlasti divili su se i spomeniku. To divljenje spomeniku nije bilo ništa drugo nego divljenje carevom novom ruhu. Nitko iz careve pratnje, niti jedan paž, ma koliko je dugo car mrtav, ne smije ništa drugo nego se diviti spomeniku i autoru jer ako se ne bi divio spomeniku i autoru moglo bi se posumnjati u njegovu pravovjernost, u odanost mrtvom voljenom pokojniku. U takvim okolnostima nije preostalo nikome drugome nego sinu Franje Tuđmana Stjepanu da kaže »pa to uopće nije moj tata«. I nije, spomenik je.