Foto I. Lacković / Cropix
Mate Rimac (ili Rimak kao je većina začuđenih novinara izgovarala njegovo prezime) na svojoj je press konferenciji 1. ožujka u 15 sati i 15 minuta, uzeo mikrofon u ruke i u svega nekoliko rečenica i minuta uspio predstaviti sebe, svoju zemlji, svoj proizvodni program i svoja dva nova automobila
Tjedan za nama donio je dva vrlo zanimljiva odraza u zrcalu kad je komparacija politike i gospodarstva u pitanju. Iako je prošlo stotinjak dana od parlamentarnih izbora, cjelovitu Vladu još uvijek nemamo. Timov se tim tako više doima kao epizoda iz Alan Forda kad je Bob Rock dobio braću: po zvukovima koje je čuo njihov pijani otac dok je Bob padao po stepenicama, nazvani su bili Tim, Tom i Tumb. I dok znamo tko je Tim, trebat će nam barem još stotinjak dana dok saznamo rezultate pregovora o tome tko je u Vladi Tom, a tko – Tumb.
Vrlo se slična priča može ispričati i po pitanju dosega u gospodarskim mjerama u koje se zaklinjao premijer. Tom i Tumb su i tu u svađi. S druge strane imamo Matu Rimca koji je, kako smo prošle nedjelje pisali, izvjestio premijera o svojim nakanama, ali i dobrim »vezama« koje mu može ustupiti ne bi li krenuo u privlačenje investicija putem automobilske industrije te ga pozvao u svoje sjedište, općinu Sveta Nedjelja. Premijer se istina kurtoazno odazvao pozivu, no do Svete ga Nedjelje put još uvijek nije odveo. A riječ je, provjerili smo, o 16.09 kilometara zračne udaljenosti od Markova trga, odnosno 22.33 kilometra cestom. Točnije, čovjek prosječne kondicije taj bi put čak i pješke prevalio za nešto više od tri sata. Od pisma je, podsjećamo, prošlo dvadesetak dana.
Pucao od ponosa
A ono što je bila pobjeda pojedinca koji se ne obazire na zapreke kako bi ostvario svoju viziju u odnosu na kilavost hrvatske gospodarske politike, zadivilo je i samu Ženevu. Najpoznatiji sajam automobila na svijetu čije je prvo izdanje bilo 1905. – tada u drugačijem periodu od 29. travnja do 3. svibnja, ali iste godine i svega nekoliko dana nakon što su Švicarska i Italija povezane željezničkim tunelom ispod Alpa, poznatim Simplonom, te mjesec dana nakon što je umro vizionarski književnik Jules Verne – ove je 2016. godine doživio jednu od svojih zanimljivijih epizoda. Mladić imenom Mate Rimac (ili Rimak kao je većina začuđenih novinara izgovarala njegovo prezime) na svojoj je press konferenciji 1. ožujka u 15 sati i 15 minuta, uzeo mikrofon u ruke te na tečnom engleskom, u svega nekoliko rečenica i minuta uspio predstaviti sebe, svoju zemlji, svoj proizvodni program i svoja dva nova automobila. Potpuno električna, nevjerojatno snažna i brza. Malo je kome od okupljenog mnoštva na prostoru Rimac Automobila, smještenom između Volva i Rolls Roycea, bilo išta jasno. Jer »nepoznatim« je državama moguće biti jedino povoljnim proizvođačima za velike globalne brandove, nikako ne autorima novih automobila. Pa se onda tako uredno miješaju Slovenija i Slovačka. Pa pitanja: ali – zar vi na Zapadnom Balkanu uopće imate ikakvu industriju, kamo li visokosofisticiranu… to ipak mora da je neka greška.
Greška ili ne, ali na Rimca je nakon otkrivanja 1384 KS snažnog Concept S-a bila takva navala novinara, fotoreportera i njegovih kolega, menadžera iz drugih kompanija da ma koliko se osjećao »zgužvano«, istodobno je pucao od ponosa. Baš kao i njegova brojna, i vrlo mlada ekipa koja je posao svjetske promocije Rimac Automobila odradila besprijekorno.
Tek kap u moru
Istini za volju, ma koliko je u Ženevi djelovalo, pa čak i mlađim kolegama iz Hrvatske kako je Rimac prvi proizvođač automobila u njihovoj domovini, valja istaknuti kako ni mi nismo baš od jučer. I danas posluju dva uspješna sustava čiji temelji sežu skoro pola stoljeća unatrag. Jedan je splitski AD Plastik koji je nastao iz moćnog socijalističkog koncerna Jugoplastika. Oni rade grublje plastične dijelove za velik broj automobilskih marki, a tvornice im se nalaze u nizu europskih država. Drugi je Cimos iz Buzeta koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao strelovit napredak. Nastao najprije kao mali pogon u sustavu poznatog proizvođača motocikala Tomos iz Kopra, za svega je nekoliko godina za nekoliko puta povećao površinu, broj zaposlenih i kapacitet te počeo poslovati u sustavu Cimosa, odnosno francuskog Citroena. Prolazio je bezbrojne mijene, trpeći i sam probleme koji su pogađali globalnu automobilsku industriju, no povezivajući se s nizom uglednih automobilskih kuća, pa tako i s BMW-om, djeluje i dan danas s petstotinjak zaposlenih. Bilo je tu i još čitav niz manjih pogona koji proizvodnjom participiraju u automobilskoj industriji, tako da se procjenjuje kako u automobilskoj industriji danas u Hrvastkoj radi oko dvije tisuće radnika.
Ali – to je tek kap u moru jer globalna proizvodnja automobila premašuje 50 milijuna komada godišnje, a zapošljava na milijun radnika. Zemlje poput Slovačke koje nisu imale baš nikakva iskustva u proizvodnji automobila, danas na svom teritoriju premašuju produkciju veću od milijun komada godišnje i zapošljavaju na desetke tisuća radnika. U direktnom smislu, dok su indirektne koristi za još nekoliko puta veći broj radnika. Svi se naprosto »lome« da u svoje proizvodno dvorište dovedu automobilsku industriju, tako da je Hrvatska jedna od rijetkih, ponavljamo kao zemlja koja ima nemala iskustva u proizvodnji automobila, koja se potpuno indolentno drži sa strane. I to ne samo sada, za ove Vlade čija se pojedina ministarstva, odnosno ministri doimlju poput rijeka ponornica, nego i sve one prijašnje. Jer ma koliko imali stavove kako »lijeve« vlade imaju sluha za gospodarstvo, a »desne« za gospodare, istina je u Hrvatskoj jednaka – za gospodarstvo uglavnom ne mare ni jedni ni drugi. Uostalom danas aktualna »desna« Vlada Srbije ima odlične uspjehe u privlačenju stranog kapitala, pa tako i u automobilskoj industriji, tako da se tamo radna mjesta u poslu »s kotačima« otvaraju skoro svakodnevno.
Eutanazija države
Okrenemo li se prema drugom susjedu, Sloveniji, uočit ćemo kako ne samo da razvijaju posao s Renaultom, koji je njihov stari partner još od vremena Litostroja, nego tvornica u Novom Mestu danas u svom proizvodnom lancu ima i – Mercedes. Točnije proizvodi vozila Smart koja su dio sustava najpoznatije svjetske automobilske tvrtke.
Vratimo li se Ženevi, naša tuga, nemoć i ljutnja bili su iskristalizirani za razgovora s direktorom Opela i drugim čovjekom General Motorsa, dr. Karl-Thomasom Neumannom. Imali smo tu sreću biti u grupi od nekoliko novinara koji su s njim razgovarali u polusatnoj panel diskusiji, a ono što smo spoznali nije bilo ni najmanje ugodno.
– Da, zatvorili smo tvornicu u Sankt Petersburgu jer gospodarske prilike u Rusiji kao i naša prodaja tamo nisu ni najmanje profitabilni. Ali, u suradnji s Vladom Španjolske, uskoro otvaramo novi pogon u Zaragozi. Automobilska vam je industrija vrlo fleksibilna, ona ne čeka već stalno traži nove puteve uspjeha, istaknuo je tom prigodom Neumann.
Poručio je dakle da su bili u razgovorima s nekoliko država-ponuđača, a odlučili su se za Španjolsku jer im je ona dala najbolje uvjete. Kolega novinar koji je bio upravo iz Zaragoze pojasnio nam je kako je španjolska Vlada naprosto prisiljena na sve načine privlačiti kapital i otvarati radna mjesta jer ima mnogo nezaposlenih, a posebno je zabrinjavajuće što je od njih najveći broj – mladih. Kako nam je dakle objasnio, u suprotnom bi smislu uslijedio egzodus mladih, a kad se to dogodi na redu je – eutanazija države. Užas! Kako nam je to hrvatski zazvučalo! Ali za razliku od Hrvatske koja sa simpatijama prepričava zgodnu »caku« kako je u irskom Dublinu uzrečica »lega«, zbog tisuća mladih Osječana koji su u tom gradu pronašli zaposlenje i svoj nov dom, postala skoro sastavni dio irskog, odnosno engleskog jezika, Španjolska se dogovara s Opelom i u Zaragozi gradi novu tvornicu gdje će najveći dio radne snage biti mladi. Kao paralela – i prosjek godina u Fiatovoj kragujevačkoj tvornici je prigodom njezinog otvaranja bio ispod 30.
A Tim, Tom i Tumb traže ministre, njihove zamjenike, mijenjaju ravnatelja televizije, bave se kadriranjem, nerijetko vrlo neobičnih ljudi pa ksenofobične stavljaju u ministarstva koja bi morala biti maksimalno otvorena prema svim narodima i narodnostima, a na Rimčev poziv u kojem on nudi svoje »veze« i nemali globalni ugled u automobilskoj industriji u što smo se mogli, s nemalim ponosom jer smo mu »zemljaci«, u Ženevi uvjeriti, čelni čovjek Vlade kaže – sorry, no ne stižem, slažemo kadrovsku križaljku, ima vremena. Ne, nema vremena. Mada, kako smo mogli čuti od Neumanna, za dovođenje automobilske industrije uvijek ima vremena jer je to iznimno dinamičan proces. No mi kažemo – nema vremena. Osim ako ne mislimo na to da će mlade Hrvate Opel zapošljavati u – Irskoj.
