Izložba sadrenih modela kune u Arheološkom muzeju

Valentić o uvođenju kune: Htjeli smo šok-terapijom eliminirati inflaciju

P. N.

"Kroz ovih 20 godina moj je privatni stav uvijek bio da euro treba uvesti što hitnije, ali uz uvjet provedbe ekonomskih reformi", zaključio je bivši premijer, a danas gospodarstvenik Nikica Valentić



Svi sudionici natječaja, osim Koste Angelija Radovanija, predali su sadrene modele te je na izložbi prvi put izloženo svih 109 modela, kaže jedan od autora izložbe Miroslav Nađ.


Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica, na čijem je čelu bio akademik Dalibor Brozović, donijela je 25. veljače 1993. odluku o raspisivanju pozivnog natječaja.


Poziv za dostavu ponuda upućen je 31. ožujka, a umjetnicima je ostavljeno samo pet dana da dostave svoja rješenja. U pozivnom su natječaju precizno bili određeni okvirni uvjeti za likovna rješenja kovanoga novca, i to apoeni, dimenzije te motivi na licu i naličju.




Nađ ističe kako je to bio ‘ubitačno’ kratak rok, no ipak su svoje radove uz Kovačića dostavili i Kažimir Hraste, Želimir Janeš, Velibor Mačukatin, Damir Mataušić, Stipe Sikirica i Stjepan Divković, koji su išli zajedno.


Komisija se sastala već 13. travnja te je Kuzmu Kovačića proglasila pobjednikom. Drugoplasirani su bili Sikirica i Divković, a trećeplasirani Hraste.


Kronologija monetarnog osamostaljenja Hrvatske: od HRD-a do kune, kruna nikad uvedena


Odabir naziva suvremenoga hrvatskog novca početkom 90-ih pratile su mnoge kontroverze. Hrvatska je do 30. svibnja 1994. promijenila čak tri monetarne jedinice: dinar/para, hrvatski dinar i kruna/banica, koja službeno nikad nije izrađena niti uvedena.


Naime, spomenuta komisija koju je u kolovozu 1991. osnovao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman uz suglasnost tadašnjega premijera Franje Gregurića već je istog mjeseca donijela odluku da se trajni hrvatski novac zove hrvatska kruna, a njegov stoti dio banica.


To je pretočeno i u Zakon o Narodnoj banci Hrvatske pa je sve do ljeta 1993. za službenu monetu glasila hrvatska kruna, iako je u optjecaju bio prijelazni novac, doduše samo u papirnatom obliku – hrvatski dinar. Uveden je 23. prosinca 1991., a kreirao ga je poznati švedski dizajner hrvatskog podrijetla Zlatko Jakuš.


Prve nacrte i pokusne otiske za osam apoena novčanica hrvatskih kruna izradili su umjetnici Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak, a pošto je kuna 30. svibnja 1994. postala službeni novac, njih su dvojica načinili manje izmjene, to jest redizajnirali novčanice krune.


Nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Narodna banka Jugoslavije izbacila je Hrvatsku i Sloveniju iz monetarnog sustava. Hrvatska je kao prijelazno rješenje uzela hrvatski dinar prvotno skraćenog naziva CRD, a poslije HRD, potpisivao ga je ministar finacija, a ne, kao što je uobičajeno, guverner Narodne banke.


Politički i gospodarski prvaci toga vremena objašnjavali su da su se za prijelazni hrvatski dinar odlučili kako ne bi kompromitirali krunu ako se u tim tegobnim vremenima dogodi velika devalvacija. I tako se hrvatski dinar, koji je preživio sve do uvođenja kune, žrtvovao za hrvatsku krunu. Kruna nikada nije uvedena.


Naime, deset zastupnika Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora u svibnju 1993. predložilo je izmjenu Zakona o Narodnoj banci Hrvatske i da se naziv hrvatska kruna zamijeni kunom uz objašnjenje da treba poštovati tradiciju te da nazivi kruna i banica nikako ne odgovaraju mladoj republici. Nakon burnih rasprava na više saborskih sjednica, u srpnju te godine prihvaćena je kuna i to sa 70 glasova za, 21 protiv i 10 suzdržanih.


Javne polemike za i protiv kune


Od samoga spomena da bi, umjesto krune, službena hrvatska valuta trebala postati kuna počele su rasprave i kritike da za kunu još nije vrijeme. I Županijski dom Hrvatskoga sabora na čijem je čelu bio Josip Manolić u srpnju 1993. odgodio je donošenje odluke o nazivu kuna. Bilo je to doba kad su se Josip Manolić i Stjepan Mesić spremali napustiti HDZ i osnovati novu stranku.


Mate Meštrović, tada zastupnik HSLS-a u Županijskome domu, također je bio za odgodu s objašnjenjem da bi “uvođenje kune izazvalo štetne posljedice u samoj Hrvatskoj, ali i na međunarodnome planu jer će to Hrvatsku povezati s NDH”. Svi zastupnici HSLS-a zauzeli su se za krunu, a pridružio im se i HDZ-ovac Ivan Aralica tvrdeći da kuna nikada u hrvatskoj povijesti nije bila novac. Vinko Nikolić (HDZ) bio je za kunu te se zapitao “zašto se Hrvati stalno obaziru na to što kažu Amerikanci, Englezi i drugi”. Zdravko Tomac, koji je tada bio u SDP-u, zatražio je da se ne prihvati naziv novca koji će izazvati nove podjele među Hrvatima, nego rješenje koje će ih ujediniti.


Za i protiv kune i nakon uvođenja, uključili su se mnogi intelektualci, medijski komentatori, javne osobe, povjesničari. Tako je redatelj i pisac Slobodan Šnajder u svojoj kolumni “Opasne veze” u “Novome listu”, pozivajući se na teoretičara masovnih medija Marshala McLuhana po kojem je novac masovni medij, među ostalim napisao: “… na kunu morat ćemo misliti dnevno, a kako novca nikada nije dovoljno, morat ćemo je i sanjati. A to nije arbitrarni znak, već je to do sada najpodlija odluka protiv svih onih što žele živjeti u onim znacima hrvatske tradicije koji su znaci slobode.”


Povjesničar Ivo Banac u tjedniku “Globusu” također je kritizirao odluku o uvođenju kune i u kontekstu teze “… s neugodnim iskustvima s ‘Bespućima’…” upitao hoće li se predsjednik Tuđman uskoro ispričati zbog kune.


Nasuprot tome, zagovaratelji kune isticali su da je ona u Hrvatskoj još u doba narodnih vladara bila poseban oblik poreza, da je u 11. stoljeću postala sredstvo naturalnog plaćanja i da je mnogo starija od NDH. U toj javnoj raspravi otkrilo se da su i partizanske vlasti od 1941. do 1945. izdale 35 novčanica na kojima je vrijednost bila izražena u kunama i dinarima.


Za vrijeme NDH izdano je 14 novčanica, a petnaesta skupocjena od 500 kuna s datumom 1. rujna 1943. nikada nije puštena u promet. Ni nakon uvođenja kune rasprave nisu prestale. Novu frontu otvorili su jezikoslovci dvojbom o tome je li na kovanici od pet kuna smeđi ili mrki medved. Jedni su tvrdili da je smeđi hrvatska riječ i ispravna, a da je mrki srpska riječ. Varaždinci su se bunili jer su na novčanici od pet kuna obrisi njihovih gradskih kula nakrivljeni, a bilo je i onih kojih su se pitali zašto na novčanicama nema Zadra.


Kuna je uvedena za Dan državnosti 30. svibnja 2004., a zamjena hrvatskih dinara u kune provedena je bez ikakvih teškoća i izgreda iako se zbog visoke stope inflacije 1000 hrvatskih dinara mijenjalo za jednu kunu. Sedam kuna tada je bilo potrebno za jednu njemačku marku.


Nikica Valentić: Bili smo svjesni da tiskanje novca vodi zemlju u neizvjesnost


Ondašnjih prilika prisjetio se u razgovoru za Hinu tadašnji hrvatski premijer Nikica Valentić, koji je podsjetio da su te godine bile godine rata, bitke za ekonomsku stabilizaciju zemlje, vrijeme uvođenja konvertibilne hrvatske valute, briga o 650.000 izbjeglica i prognanika te ključna bitka za fiskalnu stabilizaciju zemlje.


“Bili smo svjesni da tiskanje novca vodi zemlju u ekonomsku i političku neizvjesnost”, rekao je Valentić, ističući da je “prva zadaća vlade nakon uvođenja kune bila da jednom oštrom, tzv. šok-terapijom eliminiramo inflaciju” koja je prijetila da premeši 100 posto na mjesec te da se pretvori u tzv. argentinski sindrom, kada se cijene u trgovinama i restoranima mijenjaju nekoliko puta na dan.


Cilj svih ciljeva bila je priprema za oslobađanje zemlje, pri čemu je ekonomska stabilnost bila bitna pretpostavka za pripremu i opremu vojske i policije.


Na pitanje sjeća li se jesu li strani politički dužnosnici imali primjedaba na uvođenje kune, Valentić je odgovorio kako se ne sjeća da je itko od ozbiljnijih stranih čimbenika imao primjedaba na naziv nove valute. “Bitno je bilo da kuna bude stabilna, a bili smo sigurni da zbog povijesnih asocijacija neće biti bitnih političkih prigovora”, …. dodao je.


Valentić je ustvrdio kako će danas, 20 godina poslije uvođenja kune, sve objektivne ekonomske analize pokazati da je to bio jedan od najjačih ekonomskih poteza, što je bila pretpostavka za nastavak reformi u poslijeratnom razdoblju, posebice za restrukturiranje stare gospodarske strukture.


Koliko će vremena trebati, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, za uvođenje eura, ovisi o ekonomskim reformama i brzini kojom će sadašnja vlada i sljedeće vlade provesti reforme, posebice stukturne i fiskalne. “Kroz ovih 20 godina moj je privatni stav uvijek bio da euro treba uvesti što hitnije, ali uz uvjet provedbe ekonomskih reformi”, zaključio je bivši premijer, a danas gospodarstvenik Nikica Valentić.