Krivotvorenim njemačkim markama, za koje su znali da su lažne, kupili su stoku, ukupno osam grla: četiri vola, dva teleta, kravu i junicu. Suština je to optužbi zbog kojih su na godinu dana zatvora, kaznu što im je odmah zamijenjena radom za opće dobro (po formuli: dan zatvora – dva sata rada), osuđeni Zdravko Šimunić, 46-godišnjak iz Ozlja i 44-godišnji Mile Ivanišević iz Karlovca. Presudu je donijelo vijeće Općinskog suda u Gospiću, a postane li ona i pravomoćna, dvojica okrivljenih – za koje se navodi da su sada poljoprivrednici – bit će dužna platiti oko 9.000 kuna na ime imovinsko-pravnih zahtjeva prevarenih prodavača stoke. Gospićki sud odlučio je i da se nakon pravomoćnosti presude ima uništiti zaplijenjenih lažnih 20.500 DEM. Presuda je donesena na ponovljenom suđenju, nakon što je ukinuta ranija, također osuđujuća, presuda.

Novac pod stolom

Radi se o slučaju trgovine lažnom njemačkom valutom što datira još iz 1999. godine. Šimunić je oglašen krivim zbog toga što je u srpnju te godine u Zagrebu od nepoznate osobe za 4.000 pravih DEM kupio 21.000 krivotvorenih maraka. O tome je upoznao Ivaniševića, pa su zajedno 20. srpnja 1999. godine došli u Mogorić, mjesto u sastavu grada Gospića, te od jednog čovjeka kupili tele za 600 lažnih DEM. Trinaest dana kasnije u Brinju su od jednog prodavača kupili kravu za 1.700 DEM, a od drugog seljaka dva vola za 4.800 DEM. U Žutoj Lokvi su pak tog dana dali 1.100 lažnih DEM za junicu. Posljednja inkriminirana trgovina dogodila se dan kasnije, 3. kolovoza, u Donjem Kosinju, gdje je tandem kupaca lažnim novcem platio jednom seljaku 3.700 DEM za dva vola i tele.

Obrana prvookrivljenog Šimunića počela je s priznanjem inkriminacija na prvom saslušanju, da bi tijekom suđenja rekao kako zapravo ne zna jesu li marke bile krivotvorene, a na kraju procesa ustvrdio da se ne osjeća krivim i odabrao obranu šutnjom. Ublažavanje krivnje, vlastite i prvooptuženog, iako u blažem obliku, kretalo se otprilike tako i kod drugooptuženog Ivaniševića. Na prvom ispitivanju pred istražnim sucem Šimunić je ispričao da su u to vrijeme on i Ivanišević zajedno trgovali stokom, a da je lažne marke, 21.000, u Zagrebu kupio od čovjeka kojeg poznaje samo iz viđenja. To je obavljeno u trgovačkom centru Prečko, novac su si međusobno ostavili na stolu, pod stolnjakom. Šimunić je pred istražnim sucem ustvrdio da su na kamionu, kojim su vozili stoku, on i njegov kompanjon zajedno mijenjali tablice, kako bi prikrili trag o tome tko je kupio stoku. Dobar dio te stoke kasnije su prodali. Tada je Šimunić kazao sucu i da je Ivanišević znao da su marke krivotvorene, da mu je to rekao. No, na suđenju je Šimunić »reterirao« s priznanjima, branio je i Ivaniševića, rekavši da je on tek u policiji saznao da je riječ o falsificiranom novcu.

Ivanišević je pak otpočetka tvrdio da nije znao da je novac lažan, da nije pitao odakle Šimuniću te marke, ali da je vidio kako je na kamionu, u vlasništvu njegove punice, tablice mijenjao Šimunić. Ivanišević je na suđenju tvrdio da ne zna ni čitati ni pisati, a slabo i računa. Poslije je ustvrdio da brojiti zna do sto, a računati ne zna. U trgovanju s ljudima nije mu bilo sumnjivo da bi se radilo o krivotvorenom novcu. Na kraju se odlučio na obranu šutnjom.

Nedvojbeno dokazano

No, sud je zaključio kako je dokazano da su dvojica počinila kazneno djelo za koje se terete, prihvativši iskaze svjedoka koji su potvrdili da su dvojici prodavali stoku, a za nju dobili lažne marke. Trojica prodavača stoke prepoznali su dvojicu okrivljenika, jedan nije, ali je za potonjeg konstatirano da je tada u »dobroj mjeri alkoholiziran«. Nitko od saslušanih prodavača stoke nije prilikom same kupoprodaje i isplate zapazio da se radi o lažnom novcu, već se to dogodilo kasnije. Vještačenje je pokazalo da je svih 167 novčanica dostavljeno na ekspertizu lažno, a neke su imale i iste serijske brojeve. Sud nije prihvatio obranu optuženika, zaključivši nedvojbenim da su zajedno trgovali stokom, da je kamion bio vlasništvo Ivaniševića koji nije imao vozačku dozvolu, pa je vozio Šimunić, te da su zajedno davali prodavačima krivotvorene marke. Zaključeno je da su kazneno djelo počinili s izravnom namjerom. Nije prihvaćena Ivaniševića obrana da je samo vagao i tovario stoku, da ne zna pisati, čitati i da slabo računa, jer mu je poznato za koliko su novca kupili stoku i da mu je kompanjon za njegov angažman isplatio 4.000 kuna.