RIJEKA  Hrvatska vaterpolska reprezentacija je ugodno iznenadila i oduševila ovdašnje simpatizere broj kojih je rastao kako je odmicalo Svjetsko prvenstvo u Budimpešti i sve tako do finala kada je u duelu s velikanom Mađarskom  osvojena zlatna medalja. Momčad je maestralno vodio izbornik Ivica Tucak, a u vodi je glavni bio kapetan Sandro Sukno, momak koji je svoje raskošni talenat sasvim stavio u službu kolektiva i često bio uteg koji je jezičac na vagi gurao na hrvatsku stranu.

Sport često priča svoje posebne priče, tako je i ova u kojoj je as iz Cavtata, svojevremeno adut »Primorja Erste banke« iz trofejnih dana riječkog kluba ozlijeđen nervozno čekao hoće li uopće nastupiti u Budimpešti. Srećom je ozljeda arhivirana na vrijeme te je Sukno stao na čelo momčadi svjetskih prvaka i sjajnim igrama pokazao da je trenutno najbolji vaterpolist na svijetu.

– Da, stvarno je bilo neizvjesno hoću li zaigrati, ali sam se srećom uspio oporaviti – kaže Sandro Sukno koji je na pripremama u SAD-u ozlijedio prst na ruci da bi veći dio priprema odrađivao samo »suhe« treninge čekajući »zeleni signal« za put na Svjetsko prvenstvo, koji se pojavio neposredno prije odlaska u Budimpeštu. Na koncu je  obiteljskoj kolekciji pridodao još jedan trofej, uvećao je zbirku koju je započeo njegov otac Goran, olimpijski pobjednik još 1984. godine. Sandro obilato puni riznicu u koju je osim svjetskog, priložio i europsko te olimpijsko zlato.

Najteži ždrijeb

– Na kraju, tijekom turnira nisam imao nikakvih zdravstvenih problema. Pazio sam da ne dođe do neke nove ozljede, što bi bio veliki rizik. Srećom, sve je dobro išlo, a mi smo uspjeli ostati svi zdravi i osvojiti naslov svjetskih prvaka.

 Silni trud  kroz treninge tijekom sezone, kao i strepnje zbog ozljede su ispale samo kao nešto nužno da bi vaterpolo uzvratio velikom rezultatskom zadovoljštinom.

– Ispada da dobiješ zlato za sve ono što uložiš te zadovoljan i sretan možeš krenuti na odmor te »puniti baterije« za ono što te očekuje u sezoni.

U reprezentaciji je jedan od igrača s najdužim stažem, na velikim natjecanjima je debitirao još 2008. godine zaigravši na Europskom prvenstvu. Od tada je bio u raznim generacijama kroz koje su prošla brojna imena da bi postao kapetan momčadi, kompaktne i vrlo disciplinirane grupe ljudi u bazenu i izvan njega, za koju ima samo riječi hvale.

–  U reprezentaciji je stvarno bilo sve na najvišoj razini, a niti do sada nije s te strane bilo nikakvog problema. Od prvog dana priprema smo svi stvarno bili željni, puni volje i energije za napraviti novi uspjeh na ulasku u novi olimpijski ciklus.  Obično se u tom razdoblju dogodi pad zbog promjena igrača, ali mi smo ostali u vrhu, ovog puta smo osvojili zlato. To nije lako. Mi smo i inače stalno u vrhu, a tolike male sitnice, nijanse utječu na to koje će boje biti medalja. Sada smo tijekom turnira uspjeli pokazati najbolju igru i zasluženo smo postali svjetski prvaci. Svi zajedno možemo samo biti sretni.

Put Hrvatske do vrha je bio posut izazovnim zamkama, počev od nokaut utakmice četvrtfinala s Talijanima pa preko duela s favoritom Srbijom do finala  s mađarskim domaćinima.

– Imali smo najteži ždrijeb, ali smo se dizali iz utakmice u utakmicu i zasluženo pobjeđivali.

Sukno i prijatelji su i posljednje retke ove priče ispisali sigurnom rukom, granitnom obranom sa tek šest primljenih golova, sve u ambijentu za pamćenje pred oko 8000 mađarskih navijača, koji su vidjeli poraz svojih ljubimaca.

Podrška naroda

– U  finalu je stvarno sve bilo super. Riječ je o posebnoj situaciji, bilo bi nam jako teško da nakon što smo uspjeli pobijediti Srbiju, ne završimo posao do kraja. U finale smo ušli pobijedivši do tada najbolju momčad svijeta, aktualne pobjednike svih najvećih turnira, a pred sobom smo imali iznimno teškog suparnika, koji je igrao na domaćem terenu. Ali mi smo uspjeli izdržati, koncentrirati se. Imali smo još snage jer smo bili iznimno spremni. Izvrsno smo otvorili finale, onda nam se dogodila ta mala rupa, što je i normalno na tako dugom turniru, ali i to smo prevladali.

Kapetan i njegova momčad su digli na noge navijače koji su slavili pobjede, a na koncu su ih razdragano dočekivali od Zagreba, preko Rijeke sve do Dubrovnika.

– Sve je bilo super na tim feštama. Podršku naroda smo osjetili već tijekom turnira te smo tako dali od sebe još nešto više, a ti navijači su nam dali snage te smo uspjeli u svemu. S itekakvim smo zadovoljstvom došli na ove dočeke i uživali smo radovati se s ljudima.

Uspjeh poput ovog budimpeštanskog je svakako odličan poticaj pred iduća velika natjecanja za izbornika Ivicu Tucaka, kapetana Sandra Sukna i ostale reprezentativce.