Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
11. prosinca 2019.
Mario Aničić

Okrenuo sam novu stranicu, tenis je prošlost, ali drago mi je otići na turnire

Mario Aničić/Foto PIXSEL
Mario Aničić/Foto PIXSEL
Autor:
Objavljeno: 17. rujan 2019. u 9:32 2019-09-17T09:32:13+02:00

Mislim da smo tada Ivan Ljubičić i ja imali veliku šansu. Bili smo preneiskusni. Ta brončana medalja nam je dala zamah, ali da smo prije toga nešto napravili, vjerujem da bismo osvojili zlato - kaže Ančić

ZAGREB Mario Ančić, najmlađi od četiri mušketira s Firula, odlično se snašao poslije karijere, prerano prekinute u 27. godini poslije problema s leđima i mononukleoze. Tenisač koji je hrvatskoj donio povijesni, treći bod za osvajanje Davis Cupa u Bratislavi, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Splitu, magistrirao i doktorirao pravo na prestižnoj Columbiji i završio na Manhattanu. Nakon ureda NBA lige i investicijskog bankarstva za Credit Suisse, sada je jedan od partnera u tvrtki »One Equity Partners«.

- Baziran sam u New Yorku i radim kao partner u fondu veličine oko dvije milijarde dolara. Ulažemo uglavnom u SAD-u i Europi u različitim sektorima, ali generalno pokušavamo ulaganjem i stvaranjem dodatnih vrijednosti putem daljnjih akvizicija povećati vrijednost kompanije.

Znači, Mario Ančić je osvojio Manhattan?

- Ne bih tako rekao. No, rekao bih da uživam u tome što radim. Jako je zanimljivo i ima jako puno poveznica sa sportom. Naime, tržište je kompetitivno, velika je konkurencija i ako ne rasteš - padaš. Uvijek se moraš truditi biti bolji, biti kreativan. Osim toga, čak i u našem fondu ima sportaša. Naš predsjednik je bivši olimpijac, a od nas 30 šest je olimpijaca. Među njima je i naš veslač Ante Kušurin. Dakle, ne bih rekao da sam nešto osvojio niti nešto pokorio, već sam se nakon sporta našao u nečem što mi je drago i u čemu uživam.

Uvijek sportaš

Ima li vremena za rekreativni tenis?

- Jednom sportaš, uvijek sportaš. Nema dana kada ne treniram. I kada imam sastanak u osam sati ujutro, znam trčati dva sata ranije. Ne mogu bez treninga, to mi je u krvi. Tenis igram jednom tjedno. Imam jednu ekipu u New Yorku, uglavnom su to sve tenisači koji nisu bili profesionalci, ali su igrali na koledžu. Dobra ekipa, dobri prijatelji. Odradimo trening i kasnije otiđemo na ručak pa to potraje tri, četiri sata. Više je to nešto socijalno, ali je i kvalitetno.

Njujorško ljeto završava s US Openom. Je li bilo nekog žala što više ne igrate ili je to završena priča?

- Prošlo vrijeme. Naravno, vrijeme čini svoje. Okrenuo sam stranicu, ušao u nešto novo, što je dovoljno intenzivno da me dovoljno okupira što se tiče posla i putovanja. Nekog mog žala nema, život ide dalje. Sretan sam i ponosan na to što sam postigao, sve to do 23. ili 24. godine. S druge strane, da se to nije dogodilo, nikad ne bih uspio napraviti ovo što sam sada uspio. Otvorile su mi se neke prilike, otišao sam u inozemstvo. Živiš u velikom gradu, boriš se sam. Tenis je prošlost, ali drago mi je otići na turnire. Bio sam cijeli drugi tjedan u Wimbledonu. Fora mi je što ne samo da igra moja generacija, ima još i starijih. Feliciano Lopez je četiri godine stariji od mene i još igra. Nicolas Mahut, s kojim sam igrao finale Wimbledona, od mene je stariji dvije godine i još igra jako kvalitetno. Ta dobna granica se dramatično dignula. Zafrkavao sam se s Ivanom Dodigom, s kojim sam najviše igrao parove, da se vratim i odigram koji turnir kada njegov partner Polašek ne igra... Bila bi fora, za gušt. I sada kada otiđem na turnire, svratim do svlačionice, sretnem nekadašnje suparnike koji i dalje igraju.

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU
Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.