RIJEKA Rukometna Rijeka je dugo čekala najavljivani dolazak dvojice kineskih reprezentativaca i dočekala ga je. Sve se to događa u višegodišnjoj pojavi odlaska mladih talenata s Kvarnera. Nije nemoguće da se to samo nastavi po završetku sezone jer »zagrebašima« rastu zazubice za riječkim talentima. Kada je Lino Červar nedavno pozvao crikveničkog pivota Kristijana Bećirija, sada igrača slovenskog »Celja«, na listu kandidata za Europsko prvenstvo ljubitelje rukometa na Kvarneru je podsjetio na lijepe dane, na uspjehe koje ciklički pravilno postiže nadarena rukometna mladost Rijeke i Hrvatskog primorja. Ona tek nastavlja tradiciju koju je započeo Alvaro Načinović još 1987. godine kada je na Trsatu postao svjetski juniorski prvak.

Spomenuti Bećiri, tada igrač »Kozale« je bio srebrni na Svjetskom prvenstvu U-19 uz klupske suigrače Marina Bunetu i Vladu Matanovića, te Luku Mrakovčića iz »Zameta«. Još dosta ranije, 2009. godine Zamećani Dario Černeka, Damir Vučko i Krešimir Kozina su bili svjetski juniorski prvaci, a zajedničko spomenutoj sedmorici je da danas osim Vučka niti jedan od njih ne nosi dres »Zameta«. Podsjetnika radi, sa Černekom se ovdašnji premijerligaš razišao na neslavan način, Kozina je otišao odavno, sada je u njemačkom »Fuchseu«, Vučko je po završetku studija prestao igrati i srećom vratio se rukometu. Mrakovčić je preko makedonskog »Metalurga« završio u »PPD Zagrebu«, Buneta je u »Dubravi«, a Matanović u »Umagu«. To što nisu u »Zametu« je sve drugo samo ne puka slučajnost.

Uhodani scenarij

Riječ je o fenomenu koji je stalna bolna rana riječkog rukometa što nikako ne zarasta jer su stalno otvaraju novi odlasci kao što ovih dana kruži priča o novom egzodusu najvećih talenata. »PPD Zagreb« je živo zainteresiran za najljepše pupoljke iz riječkog rukometnog vrta, htio bi iz Rijeke kod sebe »presaditi« kadetske reprezentativce Verona Načinovića, Frana Lučina, Patrika Martinovića i Matiju Starčevića. Uz to mu se dopada i nadareni pivot Ivan Majić, što je sve zajedno zbilja poduža zagrebačka lista želja.

Prvak iz Zagreba ne mijenja stil ponašanja, još iz davnih dana početkom »devedesetih« pa do danas je njegova alfa i omega Zoran Gobac dolazio na Kvarner po pojačanja, ovo sada nije nikakva novost. Razlika je samo u tome što su onda iz Rijeke put Zagreba kasnije trofejni reprezentativci Alvaro Načinović, Valter Matošević, Valner Franković, Mirza Džomba, Renato Sulić, čak i Robert Savković već bili afirmirana imena, isto kao i Nikola Blažičko, koji je prvo otišao u Split pa onda u Zagreb. Džomba se istina nije naigrao u prvoj ekipi Zamećana, ali se sjaj njegova talenta mogao uočiti s vrha Trsata čemu »zagrebaši« nisu mogli odoljeti. I Darko Franović, crikvenički reprezentativac, koji je u toj eri prešao u ondašnji vrlo snažan »Karlovac« je prije odlaska bio itekako afirmirani bek. Svi su ovi asovi već okončali sjajne karijere izuzev Sulića, koji zahvaljujući znanju i velikim odricanjima još igra u »Veszpremu« i to toliko dobro da čeka prelazak istekom sezone u poljsku »Wislu Plock« iako mu je 38 godina. Iz »Zameta« je isto tako, kao vrsni ligaški golman otišao i sadašnji reprezentativac Ivan Stevanović.

Cindrić promakao

Sada je trend toliko drugačiji da odlaze pupoljci koji se još nisu rascvjetali, taj stil je započet inozemnim transferom senjske zvijezde bjeloruskog »Meškova« Ivana Pešića, sadašnjeg reprezentativca, koji je iz »Zameta« pošao u »Veszprem« 2008. godine kada mu je bilo tek 19 godina. Tim putem je nastavio sadašnji reprezentativni bek, Halil Jaganjac, rođen 1998. godine, momak koji je iz »Kozale« s tek 17 godina već potpisao za slavni PSG iz čijih redova je otišao u makedonski »Metalurg«, a da »Zametu« nije bio ni blizu.

Među Zamećanima je, ali kratko tek jednu sezonu bio njegov kozalski suigrač Tin Lučin, potencijalni reprezentativac, riječka inačica Ivana Balića, godinu dana mlađi od Jaganjca, mladi majstor koji je nakon samo jedne zametske sezone otišao u »PPD Zagreb«. U Zagrebu je do sada igrao jako malo, a Riječanima bi u sezoni u kojoj se bore za ostanak vrijedio kao voda u pustinji, ali rasprava o tome je sada samo uzaludna kuknjava. Isto kao što u klubu mogu jedino uzdisati sjećajući se kako je ogulinska zvijezda reprezentacije Luka Cindrić do 2012. godine igrao u susjedstvu, za nižerazredni »Senj« i potom otišao u »Karlovac« a da ga očito iz »Zameta« nitko nije uočio.

Na ovu rukometnu »kartolinu sa Zameta«, obojenu sivim tonovima može se dodati i imena onih drugih što su otišli prošlog i pretprošlog ljeta značajno oslabivši momčad poput vrsnih golmana Marina Đurice (Maribor) i Dina Slavića (Umag), te krila Filipa Glavaša i pivota Jadranka Stojanovića, koji su prešli u »Varaždin« i beka Raula Valkovića, koji se odlučio za »Kozalu«. Osim toga sjajni pucač Petar Jelušić odlučio je okončati karijeru. Joško Hrvatin, barba ondašnjeg reprezentativca Matea Hrvatina, veliki zaljubljenik u »Zamet« i jedan od vodećih ljudi kluba iz prvoligaških dana bivše Jugoslavije već godinama prijateljima govori upozoravajući dobronamjerno:

Zloguki proroci

– Dobili smo dvoranu, a ostat ćemo bez ekipe…

Nitko ne želi biti zloguki prorok, ali kao da se neke njegove riječi obistinjuju u eri dok su se nad tabor »Zameta« nadvili tamni oblaci, kako radi borbe za ostanak tako i zbog mučenja muke da najveći talenti ostanu u klubu. Odu li, stvarno će se moći kazati da Zamećani imaju lijepu dvoranu, ali da nemaju adekvatnu ekipu koja bi u njoj igrala.

Sada se tek može konstatirati da toliki dugogodišnji odlasci i prijetnja novog egzodusa samo potvrđuju kako je ovdašnji rukomet itekako zapažen po pronalaženju talenata, ali nažalost isto tako po njihovom olakom gubljenju. Tako je godinama i bit će isto dok »Zamet«, inače desetljećima nositelj kvalitete rukometa u Rijeci, ne postane toliko relevantan klub da bi njegovoj djeci imponiralo igrati u njemu. Izgleda da svih ovih godina to uglavnom nije tako, te mladi brzo odlaze.

Uz to, sveukupnom stanju ne pogoduje ni klima u riječkom rukometu, u ovdašnjoj rukometnoj obitelji razjedinjenost je veća nego ona raznih političara u hrvatskom Saboru. U Rijeci ovaj sport ima bogatu tradiciju, iznjedrio je tolika slavna imena, svjetske prvake i olimpijske pobjednike, klupske prvake Europe, ali nije uspio stvoriti klub koji bi dugoročno bio stabilan i jak već je prepušten cikličkim usponima i padovima. Uz to nikada nije pronađen zajednički jezik među ovdašnjim brojnim rukometnim strujama, dok ga ne bude svima će u ovom kvarnerskom rukometu život biti još teži nego što bi to trebalo biti.