Željko Tomac

Oduševilo me da su u Hrvatskoj zbog mene navijali za Norvešku u finalu SP-a

Igor Duvnjak

Željko i Marta Tomac

Željko i Marta Tomac

Ovo je drugi puta zaredom da smo na Svjetskom prvenstvu bili u finalu. Šteta što nismo pobijedili. Inače, oba smo puta igrali s domaćinima, onda sa Francuskom, sada s Danskom. Baš mi je krivo radi ovog finala s Dancima. Mi imamo mladu ekipu, prosjek joj je 26 godina. Ti naši dečki mogu zbilja odigrati puno bolje to finale nego što su ga odigrali - kaže Tomac



RIJEKA Željko Tomac, ugledno riječko sportsko ime, još se jednom uvjerava u onu prastaru poruku »svagdje je lijepo, doma je ipak najljepše«. Tek je nedavno stigao s dalekog sjevera, iz hladnog norveškog Trondheima i odmah se ponovno uvjerava u čari voljenog Kvarnera, pogled na more i Učku okupanu suncem ga, kao i svakog Primorca, ne može ostaviti ravnodušnim.


– Kada sam ujutro krenuo na put iz Trondheima, tamo je padao snijeg – kaže Željko Tomac, čije se ime u rukometnom svijetu već desetljećima izgovara sa štovanjem. Jedan iz plejade poznatih dugogodišnjih igrača i trenera Zameta je na klupi Norveške, u stručnom stožeru reprezentacije koja je na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i Danskoj potvrdila kvalitetu, obranila je naslov viceprvaka svijeta. – Kada sam stigao u Oslo i malo se prošetao u večernjim satima, tamo je bilo jako hladno. Idućeg dana, oko 13 sati, sletio sam u Zagreb letom iz Kopenhagena, a onda je na putu od Zagreba do Rijeke jednostavno bilo predivno, sunce je bilo samo takvo. Valjda mozak odmah na sve to reagira, čovjek se odmah počne osjećati bolje. Mi ovdje ni sami ne znamo što imamo. Tu je vrijeme jednostavno divota jedna. Priroda je prekrasna, ono putovanje od Zagreba do Opatije je zbilja lijep doživljaj.



Tomac je za potrebe norveške reprezentacije posebno pratio utakmicu Njemačka – Hrvatska, a naravno da je pratio hrvatske igre i navijao za izabranike izbornika i prijatelja Lina Červara, koji su zauzeli šesto mjesto.




– Hrvatska kao Hrvatska. Mišljenja sam da oni uvijek na velikim natjecanjima odigraju dobro te da u svakoj utakmici, bez obzira na suparnika, prikažu lijep, kvalitetan rukomet. Gledao sam ih sa Njemačkom jer smo mi pripremali utakmicu s Nijemcima. Oni su odlično odigrali tu utakmicu. Splet okolnosti u posljednjih nekoliko minuta, kada je riječ o suđenju, nije im išao na ruku. Igrali su protiv domaćina. Hrvatska je igrala odličan rukomet, vidio sam i nekoliko novih igrača, koji su iskočili na Svjetskom prvenstvu. Sigurno će Hrvatska uvijek biti opasna za konkurenciju. Ono što me oduševljava je da, kao i obično, igraju kvalitetnu obranu s kvalitetnim golmanima. Na svakom velikom natjecanju izbace dobrog vratara. Sada je iskočio Šego, prije nekoliko godina Stevanović, još ranije Alilović. Nema straha za Hrvatsku, uvijek će biti u vrhu.



Slavni »Taske« je sa riječkog asfalta poletio u svjetske sportske visine. Brojne su Riječanke i Riječani, njegove prijateljice i prijatelji, koji se raduju njegovim uspjesima u što se ponovno uvjerio na jučerašnjoj kavici na Korzu dok je stalno primao čestitke. Znana nogometna imena Željko Turina i Ive Turčić, ono rukometno, Darko Dunato i razni drugi su mu sa zadovoljstvom stiskali desnicu, moglo se čuti »zbog tebe smo navijali za Norvešku«.



– Puno je lijepih susreta. Po dolasku u Opatiju sreo sam dosta prijatelja. Ono što je je oduševilo je da su mi svi rekli kako su navijali za Norvešku. Naravno, zato što sam ja tamo, to mi bilo jako drago čuti.


Čestitke


Čestitke su stizale s razlogom i to na pravu adresu, Norveška se od rukometnog hita pretvara u evergreen.


– Ovo je drugi puta zaredom da smo na Svjetskom prvenstvu bili u finalu. Šteta što nismo pobijedili. Inače, oba smo puta igrali s domaćinima, onda sa Francuskom, sada s Danskom. Baš mi je krivo radi ovog finala s Dancima. Mi imamo mladu ekipu, prosjek joj je 26 godina. Ti naši dečki mogu zbilja odigrati puno bolje to finale nego što su ga odigrali. Nadam se boljem na idućim velikim natjecanjima, hoće li to biti Europsko prvenstvo, koje je iduće godine u Austriji, Norveškoj i Švedskoj ili možda Olimpijske igre ili pak Svjetsko prvenstvo u Egiptu za dvije godine. Mislim da bismo se mogli popeti na vrh.


Početak njegova puta je daleko za nama, s kraćim prekidom, kada je bio izbornik hrvatskih rukometašica 2003. godine, ta dugotrajna Tomčeva norveška saga traje sve do danas.


– U Norvešku sam otišao 1986. godine, a u njihovom Savezu radim od 2003. godine. Stalni sam zaposlenik, od svih njihovih trenera sam najduže tamo. U stručnom stožeru Vikinga ima specifične funkcije u projektu u kojem sudjeluje devet godina, a selekcioniranje ove reprezentacije je započeto još 2012. godine. Davno su dani kada je s Norvežanima dolazio na pripreme u Hrvatsku, kada se treniralo s našim nadama u Crikvenici, a Norvežani su od ondašnjih »učenika abecede« itekako napredovali.


Željkove kćeri Marta i Teodora su krenule očevim stopama.


– Marta i Teodora igraju rukomet. Marta igra i za norvešku reprezentaciju. Osvojila je europsko i svjetsko zlato. Ona živi u Kristianstandu, igra za Vipers. Prvakinje su Norveške, igraju u Ligi prvakinja. Teodora je Byasenu iz Trondheima, odličnom klubu koji je puno puta bio norveški prvak. Prošle nedjelje je igrala prvu utakmicu nakon što je rodila curicu. Dobile su dvanaest razlike. Bio sam na utakmici, igrala je odlično – kaže Tomac.



– Ono što mi imamo u Norveškoj nazivaju trenerskim timom. Sadašnji treneri reprezentacije, izbornik Christian Berge i Berge Lund, bili su moji igrači. Normalno, s njima kao trenerima pričam o svemu. Prije nekoliko dana sam bio u Oslu na jednom takvom sastanku, dogovaramo tako što ćemo i kako ćemo raditi. U tijeku samog prvenstva ja im pripremam utakmice, načinim analizu suparnika s kojima igramo, kako igrati, pratim i analiziram naše treninge, kako se radi. O tome imamo zajedničke sastanke. Otprilike, savjetnik sam u reprezentaciji.


Skandinavka


Riječanin je koji može naširoko pričati o životu u Norveškoj, zadovoljan je ovom svojom »skandinavkom« nakon tolikih desetljeća od kada se pozdravio sa Zametom, koji mu je uvijek u srcu.


– Kada sam odlazio, bio sam najdugovječniji trener Zameta u jednom razdoblju, bilo je to od 1981. do te 1986. godine. Nitko u kontinuitetu nije toliko dugo vodio Zamećane, drugi su odlazili i vraćali se. Bilo je igrača raznih generacija, bio sam tako trener Dunatu, Matoševiću, Načinoviću, ova dvojica su kasnije bili olimpijski pobjednici.Kao i mnogi koji odu u inozemstvo, planirao je tek eventualno neku kraću epizodu, ispalo je nešto sasvim drugačije.

– U Norveškoj je tada bio naš suigrač Ivica Rimanić, on mi je 1986. godine našao klub. Mislio sam da ću tamo biti dvije godine, vidjeti kako je pa ću otići negdje drugdje. Drugačije je bilo kada sam nakon dvije godine vidio taj sustav života, kako sve to funkcionira u toj zemlji. Tada mi je životni cilj postao ostati živjeti u Norveškoj. U tom trenutku sam bio profesionalni trener u klubu. Živjeti i raditi u Norveškoj znači jednu veliku sigurnost. Sve je uređeno, možeš raditi ono što voliš, što želiš. Normalno, moraš se zalagati, mora se stvarati, treba se dokazivati, ali sve je sređeno.



Željkov brat Nikola je također poznato riječko sportsko ime, dugogodišnji je istaknuti vezist tada itekako kvalitetnog Orijenta, kasnije bio i direktor HNK Rijeka, sada je profesor na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Svojevremeno je i on bio u Norveškoj.


– Nikola je došao u Trondheim, gdje je doktorirao. Tamo je inače najveće sveučilište u Skandinaviji, kada je riječ o tehnici, imaju najveći institut. Doktorirao je i onda predavao na fakultetu. Budući da je nam je otac bio bolestan, Nikola vratio. Bio je direktor u HNK Rijeci, sada predaje na Pomorskom fakultetu. Doktorat iz strojarstva iz Trondheima je jako cijenjen, isto kao onaj u Bergenu za ekonomiju, te u Oslu za kulturu.



Sjetio se pritom kako nije bilo problema kada je trebao naći »mjesto pod krovom«.


– Nakon što sam tamo bio dvije godine, kupio sam stan. Išao sam u banku, uzeo kredit bez problema, a to je kod nas u ondašnjoj državi bilo nezamislivo. Morao si imati veze i vezice, poznavati nekoga. U Norveškoj je pak bio jedan normalan postupak, to me oduševilo. Ostao sam živjeti tamo, bilo je fenomenalno. Inače, i prije no što sam išao u Norvešku supruga Magda i ja smo bili zajedno, vjenčali smo se 1988. godine. Rođene su mi u Norveškoj i dvije kćeri, Marta i Teodora. U lipnju sam postao i djed, Teodora je dobila curicu. Supruga i ja živimo na relaciji Trondheim – Opatija. Sve više i više sam u Opatiji, ali neću nikada prekinuti s Norveškom jer su mi tamo djeca. U perspektivi su nam Trondheim i Opatija – predviđa Željko Tomac, za brojne prijateljice i prijatelje u Rijeci samo Taske.