Boksačka legenda

Željko Mavrović: Rijeka je moj drugi grad, lako sam mogao postati – Riječanin

Igor Duvnjak

Foto Marin Aničić

Foto Marin Aničić

Da su se okolnosti drugačije posložile, da život nije išao ovako kako je išao, moguće je da bih i ostao Riječanin - kaže 50-godišnji Mavrović, nekadašnji boksač Rijeke



SELCE – Premijerni boksački kamp u Selcu Marija Šivolije, omišaljskog asa Rijeke, osvajača sjajnih europskih i svjetskih odličja, začinjen je dolaskom zvijezde – Željka Mavrovića.


Dok je hrvatska boksačka legenda u ringu polaznicima demonstrirala zorno neke od tajni »plemenite vještine«, misli su neumitno poletjele desetljećima unatrag dok je tadašnji dječak gledao atraktivne nastupe Muhammada Alija, koji su ga toliko zadivili da su ga privukli u »magični četverokut« iz kojega je konačno izašao ovjenčan slavom poslije brojnih uspješnih međunarodnih nastupa. U cijeloj priči dosta često, ciklički spominje upravo Rijeku.


– Bio sam klinac, bilo je to negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća – sjetio se Željko tih davnih dana. Osvrćući se na to pun je hvale za sport kojem je dao svoju mladost, ali mu je pružio nebrojena zadovoljstva. – Boks mi je donio sve. Dao mi je jedan kompletan spektar ljudskog iskustva.




Bilo je tu mnogo kockica u ovom mozaiku ulaska u jedan novi svijet, jedan od njih je vezan uz naš grad pod Učkom, bitnu postaju na dugom Mavrovićevom sportskom putom.


– Recimo, još kada sam bio u Rijeci, sjećam se svojih prvih odlazaka kod liječnika na preglede i na razgovore s nutricionistima. Počeo sam učiti od tih prvih ozbiljnih ljudi oko sebe, shvatio sam da mi boks, slava ili eventualno novac može donijeti puno nekih novih informacija o tome kako se postaviti u životu, što činiti. Odgovoriti mi što je bolje za mene, lakše je nešto odabrati kada imaš nekakvu informaciju da nešto postoji.


Recimo, tamo je bio jedan liječnik koji je dugo radio sa sportašima. Sam sam sebi kazao izlazeći iz njegova ureda: Pa nitko me još nije pregledao na ovakav način. Nitko mi, naime, nije do tada dao sugestije što bih trebao činiti, što poboljšati, ukazao mi na to, gdje su moje kvalitete, gdje su mi minusi, pokazatelje na to što mi je genetika dala, što nije. Rijeka je baš bila moje prvo otkriće u tom smjeru, zaključio sam da je to sjajno.


Bio sam skoro pa dijete, imao sam 17 godina, a ipak sam poimao da mi je kao dobrom, vrhunskom sportašu, pružena prilika razgovarati s nekim ljudima, u ovom slučaju s liječnikom koji se posvetio baš meni s puno više pažnje nego kao da sam došao kao obični pacijent.


Uz bijele


Željko se sjajno ambijentirao u Rijeci, kako u istoimenom klubu u koji je stigao iz zagrebačkog Metalca, tako i u gradu. U ringu je uskoro postao važan u sakupljanju prvoligaških bodova u tadašnjoj državi, ali je bio rado viđen i na riječkim ulicama. Postao je privrženi navijač nogometaša Rijeke, na Kantridi je »ispod sata« srčano navijao s ostalim pripadnicima Armade.



– I danas imam puno rodbine u Rijeci. Meni je Rijeka stvarno drugi grad u životu. Da su se okolnosti drugačije posložile, da život nije išao ovako kako je išao, moguće je da bih i ostao Riječanin.


Mavrović je od prvih ulazaka u ring kao mladić nasuprot drugim iskusnim »teškašima« najavljivao veliki talent koji se razbuktao u brojne pobjede, prvo na amaterskom, a onda i u profesionalnom svijetu boksa gdje je bio prvak Europe s čak sedam obrana naslova, da bi se borio za titulu prvaka svijeta s Lennoxom Lewisom 1998. godine, izgubivši na bodove.


Dobio je »Zlatnu rukavicu« kao najveći trofej u povijesti hrvatskog boksa, u dva navrata je bio proglašen najboljim hrvatskim sportašem, dobitnik je nagrade »Franjo Bučar«. I on sam je imao velikih ambicija, vjerujući u sebe.


– Bit će možda bahato ako to kažem, ali vjerovao sam u ta dostignuća. U boksu, naime, nemaš što tražiti ako nemaš to samopouzdanje, samouvjerenje da ćeš uspjeti, da ćeš biti među najboljima. U boksu praktički oni drugoplasirani te recimo treći ili peti, kao da ne postoje.


Ni sebi ni onim oko njih ne mogu donijeti ništa. Recimo Alijeva knjiga »Ali, ja najveći« me inspirirala. Neke rečenice sam učio napamet, tu je rečeno »Ili si prvak svijeta ili bolje da te nema, da nisi u tom sportu«.


Genetske vrijednosti


Sada na boks gleda s druge strane, izvan konopaca među kojima je boravio toliko godina.


– Boksa je bilo više u onoj bivšoj državi. Bili smo veća država, bilo je veće tržište, ekonomija je bila jača. Ona je mogla pratiti te manje, individualne sportove. Danas naša država ne samo da nema novaca da bi pratila samo boks, nego i druge sportove tipa gimnastika, veslanje, plivanje.



To su sportovi iz amaterskog, olimpijskog ozračja i tu je teško zaraditi novac od naplate karata ili preko sponzora te si riješiti egzistenciju. S druge strane u tim sportovima, da bi netko bio vrhunski, mora trenirati tako moćno i jako da ne može u životu raditi ništa drugo nego se baviti time želi li se rezultat.


Sada je u nas boks niskoprofitabilna profesija. Uloži li se negdje drugdje taj trud koji se uloži u boksačkoj dvorani, zaradit će se više i proći će se sigurnije.


Unatoč »klimavim ekonomskim nogama« u tim spomenutima i nekim drugim manje eksponiranim sportovima hrvatske sportašice i sportaši postižu godinama velike međunarodne uspjehe.


– To je lijepo, ti dosezi govore da u ovim krajevima još ima podosta genetskih vrijednosti. Što se rezultata tiče, oni nažalost dolaze uz individualni pristup te pojedinci iz pojedinih sportova tu i tamo ostvare rezultat. Te dosege ja, nažalost, ne mogu vidjeti kao proizvod sustava, koji ih vodi ka tim uspjesima nego više kao plod stremljenja pojedinih roditelja ili samih sportaša..


Željko Mavrović se ne odvaja od boksa, ljubiteljima ovog sporta je draga činjenica da je on sada u ulozi direktora hrvatske boksačke reprezentacije. U međuvremenu dolazi na razna boksačka okupljanja kao sada u Selce prijatelju Mariju Šivoliji, svagdje je rado viđen gost, pun znanja i iskustva, nasmiješen i komunikativan.


– Kao što ste me vidjeli u Selcu, dolazim na skupove gdje mladi ljudi žele nešto čuti i probati boks. Trudim se naći najbolja rješenja za svakoga od njih u njihovim nastojanjima da se realiziraju kroz ovaj sport. Neki od njih su natjecatelji i s takvima mi je najlakše, najednostavnije. Neki su rekreativci, hoće shvatiti boks da im i on pomogne u životu. I tu ću se snaći. Volim, naime, razgovarati s ljudima i pomoći im u tome.


Pejiću i Kingu čestitke


I Mavrović je zamijetio uspjeh Matea Pejića iz riječkog Kinga, koji je postao kadetski viceprvak Europe u kategoriji do 76 kilograma.


– To što je ostvario je sjajno, odlično. Ovaj dečko u tim godinama sada ispred sebe ima dugi put da se sve ovo do sada kapitalizira na bilo koji način. Da sam mu blizu, ukazao bih mu na neke stvari. U tim ranim godinama je već postigao nešto što je svjetskog karaktera.


Prošao je već i nekakva putovanja, negdje je bio viđen i poštovan na razini sportaša koji ostvaruje ovakve rezultate. To su iskustva koja ti daju prednost pred generacijom s kojom rasteš i s kojom se školuješ.


Nije, međutim, dovoljno imati tu prednost, treba je znati i htjeti iskoristiti. Upravo tu je iduća začkoljica, hoće li oni jednog dana biti sportaši, boksači i jednog dana svjetski prvaci ili će tu svoju snalažljivost i iskustvo iskoristiti u nekoj drugoj profesiji. Uglavnom, imaju priliku, ovog trenutka imaju tu prednost. Lijepo je na koncu vidjeti da netko od njih kasnije uspije u životu kao čovjek – kaže Mavrović.