Crikvenički Amarcord

Cijeli život vezani ljubavlju prema NK Crikvenici i lopti

Igor Duvnjak

Marijan Briški/Foto Arhiva NL

Marijan Briški/Foto Arhiva NL



CRIKVENICA Nogometni klub Crikvenica, jedan od sportskih ponosa našeg kraja, proslavio je stoti rođendan, činjenica je to koja sama za sebe govori o njegovoj dugoj, bogatoj povijesti. Pisala su je nebrojena imena tolikih generacija, svjedoka onoga »što je bilo nekada davno« srećom još ima, mogu svjedočiti o onim davnim danima loptačke romantike kada su baš oni na terenu stvarali povijest kluba stogodišnjaka. Bilo ih je i na svečanoj Skupštini Crikvenice povodom stote godišnjice, ti senatori crikveničkog nogometa, Marijan Briški, Josip Ornik, Emerik Car i Ivica Katnić, svaki su iz svog kuta dali kratku, simpatičnu skicu ovog crikveničkog nogometnog Amarcorda, koji će svakako još dugo biti tema prepričavanja, a njima je u sjećanju cijeloga života.


– Počeo sam igrati sa 16 godina, još i nisam imao pravo nastupa – kaže Marijan Briški, svjedok starih dana o svom ulasku u seniorsku momčad. – Delali su mi legitimaciju za nastup ti ljudi koji su svi redom već pokojni. Nemojte me bolje ni pitati kada je to bilo, to je bila sezona 1957./58. To su one stare generacije kluba, riječ je o igračima kojih više nema. Naigrao sam se nogometa, igrao sam punih dvadeset godina u našoj prvoj momčadi. Prekinuo sam samo, naravno, kada sam služio vojni rok. Ali, bio sam vjeran klubu, to je najvažnije. Nisam nikamo išao, a imao sam priliku. Čak sam mogao ići van, u Švicarsku, također i u Kanadu. Što se tiče moje uloge u momčadi, igrao sam praktički sve, i beka i spojku. Počeo sam kao spojka, Bilo je u svemu tome razdoblju lijepih dana, lijepih utakmica. Primjerice u riječko-pulskoj zoni početkom sedamdesetih kada smo osvojili prvo mjesto te ušli u Hrvatsku ligu. Smatralo se da smo tada imali jednu od najboljih ekipa u povijesti kluba. Igrali smo tada prvu utakmicu ovdje u Crikvenici s Varteksom, pobijedili smo 1:0. Bilo je lijepih trenutaka te, naravno kao i u svakom sportu i onih ružnih uspomena, no to je sve u sklopu života. Lijepo je sada slaviti stotu obljetnicu, a ja sam ipak dao dvadeset godina za klub., Uz to sam bio i trener, Vladimir Lukarić je vodio prvu momčad, bio sam mu pomoćnik i uz to rezervni igrač, uskakao sam ako treba. Sve se radilo za klub, za našu Crikvenicu.


I Josip Ornik je od onih koji je prije više od šest desetljeća odjenuo dres voljenog kluba.




– U juniorima Crikvenice sam počeo igrati 1954. godine, igrao samo negdje do 1969. godine. U početku sam igrao desnoga beka, kasnije centarhalfa. Rotirali su me prema potrebi – prisjeća se Ornik. Bili su to neki danas malo teže zamislivi trenuci, današnje generacije teško bi mogle zamisliti uvjete u kojima su igrali i trenirali ondašnji mladići.


– Uvjeti nisu bili nikakvi, ali je bila volje i želje za nogometom. Nosili smo stare kopačke, sami smo ih doma krpali. Lopte su bile one teške, sa žnirancem. Kada bi te pogodila u čelo, zgulila bi ti kožu. Što se pak putovanja tiče, putovalo se svakako, i kamionom i na razne načine. Najmanje se išlo autobusom. Recimo, u Hreljin i neka mjesta tu išli smo kamionom, otraga su bile klupe i na njima bismo sjedili, ali je bilo dobro. Kako pritom ne bih pamtio lijepe utakmice i velike uspjehe. Recimo, onda kada smo igrali kvalifikacije za viši rang, u Rovinju smo izgubili 4:1, ovdje smo pobijedili 4:0. U toj drugoj utakmici sam pao, razbio glavu na stativu, no tada nije bilo zamjene, morali smo igrati do kraja, ne kao sada. Krv je tekla, zamotali su mi glavu, no igrao sam do kraja. Pobijedili smo i ušli u viši rang. I bila je fešta.


OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU