Bivši kapetan Rijeke

ANAS SHARBINI OTVORIO DUŠU ‘Znam što bih danas učinio da mogu vratiti vrijeme…’

Marko Cvijanović

Anas Sharbini, Foto: M. GRACIN

Anas Sharbini, Foto: M. GRACIN

Možda je moglo biti drukčije, možda... Samo... To sada više nije ni bitno. Normalno da mi je drago što je »Rijeka« osvojila naslov prvaka. »Rijeka« je uvijek bila i bit će moj klub, kaže Anas Sharbini



Dva kapetana Rijeke. Svaki u svoje vrijeme. Dva velika nogometna talenta. I dva Grobničana. Jedan iz Podkilavca, drugi iz Dražica. Dva velika prijatelja. Oduvijek. Anas Sharbini i Sandro Klić. U četvrtak je pao dogovor. Našli su se u tri popodne. Gdje drugdje, nego u »Maxu«. Onda jedan dio puta automobilom. Kroz Podkilavac, vijugavim cesticama još dalje od zadnje stanice »dvanaestice«. Preko malog mostića i Sušice. Petstotinjak metera dalje već je pucao pogled prema vrhu »Grobničkih Alpi«.


A što je to prema Hahliću vuklo Anasa i Sandra? Anas je zagrizao za »trail« utrke prirodom, nedavno osvojio srebrnu medalju na 12 kilometara dugoj ruti kojoj se minuloga četvrtka posvetio uglavnom nešto slabijim ritmom trčanja i hodanjem. A Sandro?


– Sandro je odnedavno moj privatni trener – otkriva Anas svojevrsnu ekskluzivu.




Trener koji je vrlo ozbiljno shvatio novi posao. Do te mjere da je toga dana zbog Anasova treninga zanemario svoje obaveze prvotimca Boćarskog kluba »Sloga« iz Čavli. A to se događa doista rijetko.


– Anas je danas dobio neke posebne naputke s obzirom da je ujutro odradio trening snage u gymu. Ne smije se preforsirati, čekaju ga nove utrke. Uostalom, prijelazni rok je blizu.


Ma kakav nogomet


Anasovi prijelazni rokovi već su neko vrijeme za zaborav… Oni nogometni, dakako.


– Ma kakav nogomet, ne pričam ja o nogometu. Anas ima ozbiljne ponude nekih zagrebačkih klubova da trči za njih na Sljemenu i na Risnjaku. Dobar je, napredovao je puno. Evo, osvojio je drugo mjesto, a mogao je biti i prvi. Prijatelju, ’oćemo mu reć’? Ma, ‘oćemo jel’ tako? Anas bi bio prvi da nije zalutao… – kaže Sandro.



Čeka me novi život, za otprilike četiri mjeseca, ako Bog da, postat ću tata. Supruga Romana je trudna, čekamo curicu i baš se veselimo tome. Da, mogla bi mala biti dobra sportašica ako povuče naše gene, jer je i Romana pravi sportski tip. Ma, samo da bude živa i zdrava, lako ćemo za drugo.



– Istina je, na jednom račvanju sam skrenuo desno, umjesto lijevo. Nisam obratio pažnju na putokaze. Tu sam sigurno izgubio minutu, dvije, ali… Slovenac Simon Strnad je ionako bio predobar, znao sam odmah da će me pobijediti. Bio je puno lakši od mene, nije imao više od trideset kila, ha, ha, ha… Dok sam se ja probio kroz onu gužvu na startu, Simon je već odjurio. Ja sam ulovio svoj ritam, stigao neke trkače i pitao ih koje pozicije drže. Ispalo je da sam sustigao drugoplasiranoga i trećeplasiranoga… Njih sam prestigao, oni me više nisu mogli pratiti. Zadovoljan sam, za prvi put je bilo super.


Marko Cvijanović, Anas Sharbini i Sandro Klić, Foto: M. GRACIN


Marko Cvijanović, Anas Sharbini i Sandro Klić, Foto: M. GRACIN



Trener dijeli Anasovo mišljenje.


– Ma, Anas je čudo. Maher je čega god se ulovi. Mogli ste ga odmah slikati s boćama, jer će za dva mjeseca i u boćanju eksplodirati. Vidjet ćete…


Trčanje i boćanje očito su Anasova budućnost, jer… Nogomet je već neko vrijeme »past tense«. O jednoj, nekad velikoj nogometnoj karijeri, koja je mogla i morala biti puno bogatija, svjedoče tek donji dio bijeloga dresa s grbom »Rijeke« i plavom »desetkom«, odnosno moćna crvena BMW »četvorka« prepoznatljivih registarskih oznaka RI – 0010 SH. Sve ostalo je nostalgični amarcord o grobničkom nogometnom dragulju koji se pogubio putem od trnja do zvijezda i natrag… Jer, u razdoblju kad je cijela Rijeka još uvijek bila opijena slavljem uslijed povijesnog naslova prvaka Hrvatske, Anas je slavio svoje prvo trkačko srebro na Hahliću. Tako je htjela sudbina…


»Rijeka« je moj klub


Sudbina o kojoj Anas danas ovako pripovijeda:


– Možda je moglo biti drukčije, možda… Samo… To sada više nije ni bitno. Normalno da mi je drago što je »Rijeka« osvojila naslov prvaka. »Rijeka« je uvijek bila i bit će moj klub. Čestitao sam igračima s kojima sam ostao u kontaktu, Vešoviću, Bradariću i Ristovskom. I treneru Keku. Bilo mu je drago. Napisao mi je u poruci: »Hvala, Anas. Naš je odnos uvijek bio poseban, ali nikad ružan«. I stvarno je tako bilo.



Ne bih se mogao zamisliti bez treninga, nikad ne prođu dva dana da ne odradim trening. Uvijek sam volio trenirati, baš uvijek. Što se ovog mog trčanja tiče, trebao sam nastupiti i lani. Čak sam se i prijavio sam za utrku, ali na kraju se nisam pojavio na startu. Ove godine sam rekao da moram, u treningu sam i odlučio sam probati. Inače, tu stazu jako dobro poznajem, redovito sam trčao te rute oko Hahlića. Zapravo, trčao sam cijelu mladost, u kadetskim i juniorskim danima najviše. Trčao bih dvaput ili triput tjedno, ovu stazu sam sigurno pretrčao preko sto puta. Iako, bilo je razdoblja kad sam pauzirao. Kad sam postao profesionalac, malo sam bio zapostavio tu moju tradiciju trčanja. Nisam imao toliko vremena. Sada opet trčim. Iz čistoga gušta. Takav sam, volim biti u treningu, a i ekipa s kojom trčim je super.



Je li sve moglo biti drukčije? Sigurno! Sada kada razmišljam o nekim stvarima, mislim da je ipak presudan bio onaj moj neodlazak u Osijek. Kako bih danas postupio? Otišao bih u Osijek, da mogu vratiti vrijeme, bio bih u tom autobusu. Međutim, nije da se sada zbog toga tučem po glavi. Bilo je kako je bilo, dogodilo se to što se dogodilo. Tako je ispalo. I stvarno nikome ne zamjeram. Sa svim ljudima u »Rijeci« ostao sam u dobrim odnosima, s Kekom, Manceom, Srećkom…


Vjerujem da je i njima danas krivo što je sve tako ispalo, vjerojatno i dijelu navijača koji su me voljeli. Međutim, glupo je sada o tome raspravljati. Uostalom, ja sam, sve u svemu, zadovoljan mojom karijerom. Mogla je biti i bolja, i gora. Krivo mi je jedino što sam prerano prestao igrati ozbiljan nogomet, moglo je sve to skupa malo duže trajati. Žao mi je, jer sam stao kad sam bio u naponu snage. Znam da sam još pet godina mogao igrati vrhunski nogomet. Tjerao sam neki svoj inat, malo su se inatili ljudi iz kluba i završilo je kako je završilo.


Da li mi nedostaje nogomet? Iskreno, baš i ne. Ne sjećam se da sam u posljednje vrijeme pogledao neku utakmicu, čak ni na televizoru. Jesam, lažem, gledao sam finale Lige prvaka između »Juventusa« i »Reala« i onaj zadnji El Clasico kad je »Barcelona« pobijedila »Reala« na Bernabeuu golom Messija u zadnjoj sekundi. Osim te dvije, stvarno ne pamtim kad sam zadnji put pogledao utakmicu. Jednostavno me više ne vuče kao prije… Gdje sam bio kad je »Rijeka« osvojila naslov prvaka? Kad je igrala onu utakmicu s »Cibalijom«, bio sam doma, a kad je igrala derbi protiv »Dinama« u zadnjem kolu bio sam negdje vani, u điru…


Nikad na Rujevicu


Je, žao mi je što u svoje vrijeme nisam postao prvak s »Rijekom«. Istina, osvojio sam dva Kupa, ali titula je titula. Ovoj generaciji se poklopilo, onoj našoj nije, a mislim da je ona naša momčad bila jača od ove danas. Samo… Onda je i »Dinamo« bio puno jači. Prijatelji me zafrkavaju da sam i ja osvojio titulu, jer sam službeno bio igrač »Rijeke« i još uvijek sam, ali to nije to. I ne može biti. Uostalom, nisam pogledao još nijednu utakmicu »Rijeke« na Rujevici. Zašto nisam? Glupo mi je doći na Rujevicu kad nisam dio momčadi. Ja sam takav. Osjećao bih se da ne pripadam tamo, bez obzira što sam u »Rijeci« proveo jako puno vremena.


Kako sada stvari stoje, odradit ću ugovor s »Rijekom« do kraja. Traje mi još cijelu iduću sezonu, a plaća je redovna, ha, ha, ha… Nemam više volje tražiti novi klub, a i dvije godine već ne igram. Bojim se da je za mene kasno, ali ključno je to što me više ne vuče… Nemam volje baciti ni na dva mala. Čak ni to. Teško se vratiti poslije dvije godine pauze. Ali… Ja se i ne želim vraćati, jer mi je sada jako lijepo. Uživam u svemu onome u čemu nisam mogao uživati dok sam bio profesionalac. Imam puno više vremena za neke stvari koje volim, za obitelj, za prijatelje, za druženja… Uživam na svom Grobniku. Ja, zapravo, nikad i nisam otišao s Grobnika. Ni onda kad sam igrao u »Hajduku«, u Saudijskoj Arabiji, u Turskoj…


Foto: M. GRACIN


Foto: M. GRACIN



Sandro vam je dobro rekao, ja se nikad nisam mogao maknuti dalje od Čavli. Dok sam bio u »Hajduku«, četiri ili pet puta tjedno sam dolazio kući. Nije mi bilo lako, pogotovo u Turskoj. Počela me loviti depresija, uopće nisam razmišljao o nogometu, samo sam gledao kako ću se vratiti doma. Da supruga nije bila samnom, vratio bih se još i prije. Ja znam da to mnogi ne mogu i nikad neće shvatiti, ali to je moj život. Ovdje na Grobniku se uvijek najbolje osjećam, to je moj kraj. I nikad mi ovdje nije dosadno, odem malo pogledati brata Ahmada, Lineta, Čakija i Pileta u »Grobničanu«, pogledam neke utakmice »Rječine« ili odem navijati za Sandra kada boća…


To je uvijek bio moj đir, nikad nisam bio dio elite, nisam ni pokušavao biti. Ponašao bih se isto i da sam pet godina igrao u »Realu«. Samo, ne bih ja mogao izdržati u Madridu toliko godina, ha, ha, ha… Neki će reći da je moj najveći grijeh to što nisam mogao zamisliti život bez Grobnika, ali to je ujedno i moja najveća sreća.



Kako kažete da se zove? Badbeat! Nisam znao kako se zove, ali kruže te njegove fotomontaže po društvenim mrežama i viber porukama. Često mi ljudi pošalju te njegove fore. Ne, ne ljuti me to, zašto bi me ljutilo? To je zafrkancija, ništa strašno. Bitno je da se svi zajedno dobro nasmijemo, ha, ha, ha…



Takvi smo mi Grobničani, nama je i subotnji izlazak u Rijeku predaleko… Zato je naš »Max« nama uvijek bio i ostao centar svijeta, centar svih zbivanja. A i mi smo svi isti. Ahmada, Line, Sandro, Mali Pile, ja… Kao da jedni druge kopiramo, ha, ha, ha…


Gradit ću stanove


Što ću kad mi istekne ugovor s »Rijekom«? Ništa, doći ću po cvijeće i to je to, ha, ha, ha… Možda ostanem u nogometu, tu se ipak najbolje snalazim. To je jedino što znam raditi, ali što ću kad me više ne vuče… Da budem menadžer? Ma, neeeee. Ali bio bih, recimo, dobar skaut, znam prepoznati igrača. Za trenera isto nisam, barem ne za prvoga trenera. Iako, Leško me nagovara da upišemo školu za trenere. Trebao bih prvo završiti srednju školu pa onda eventualno… Možda bih mogao biti pomoćni trener, postavljati čunjeve i to je to…


Dok se ne odlučim, malo ću se baviti graditeljstvom. Tu u blizini kupio sam zemljište, gradit ću stanove. Sve je već pripremljeno, gotovi su svi projekti, još malo i počinjemo… Što će biti sljedeće? Možda bih jednoga dana mogao napisati autobiografiju, vidim da je moj život jako zanimljiv ljudima. Svega bi bilo u toj knjizi, pogotovo ako bih iskreno opisivao sve što mi se sve događalo u životu. Mislim da bi to bio pun pogodak. Ako mi prifali novca, možda i pokušam, ha, ha, ha…


Tako je govorio Anas, pohod s kojim je od Maxa prema Hahliću i natrag bio doživljaj – »do jaja«. Tko zna, možda jednoga dana to bude dobra podloga za autobiografiju o kojoj Anas danas tek sramežljivo progovara. Autografiju o nogometnom osobenjaku iz Podkilavca i bogomdanom talentu kojega se ne bi postidjeli niti njegovi najveći nogometni suvremenici, ali i talentu koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Autobiografiju što će, ako ikad ugleda svjetlo dana, postati »bestseler«. Barem na Grobinštini.