Uljuljka se nekad čovjek, preda se rutini i naivnom vjerovanju da sve zna ionako. Ljudski je to. Ma onda, taman kad se čini da se više i nema što, eto ti iznenađenja. Elem, daljinski upravljač, šaltaju se programi, ljeto je i sve se čini isto u taj neki sat. Kad tamo, na HRT4 Vijesti, one što idu na puni sat. Čita ih voditeljica, urednica ugodna glasa i lijepe vanjštine.

„Kako li se samo zove i otkad je tu“, pita se onaj koji je do maloprije vjerovao da novog ničega nema. Pa saznaš da se zove Maja Tanasovski. Pa guglaš i vidiš da uopće nije nezanimljiva života u nje. Pa shvatiš da je nikada nismo imali u „Petkom“. I tako to krene…. Meni nema druge nego biti iskren; gledao sam televiziju, okrenuo igrom slučaja na HRT4, vidio zgodno čeljade kako vodi vijesti i pomislio kako bi bilo dobro učinit intervju.

I evo me, s onom koju običan neki gledatelj može naći na Četvorci kako vodi Vijesti. – Tako je. Ima već godinu dana, od prošloga ljeta. Godinu dana, a tempo tri dana jutarnja smjena, tri popodnevna… – Nema pravila. Kombinira se, ujutro i popodne, četiri dana, ponekad i pet, šihte i po 10 sati, vijesti svakih sat vremena, do nedavno i svakih pola sata. Ujutro idu i na Prvom programu uz Dobro jutro, Hrvatska. Sad će na HRT-u poludjeti jer će ispast da pojma nemam o rasporedu na Četvorci, a nije taj HRT 4 od jučer.

Ma, ajmo ovako; novinarka ste, teren vam, je drag, a evo vas u studiju. Pitate li se kadikad čemu i zašto i kud to vodi!? Na koncu vijesti se sporo kroz dan mijenjaju, nekad se čini da se iz sat u sat čita isto.

– Pitam se ja uvijek, ponekad i previše. Mozak se buni sam od sebe kod ponavljanja, to je istina. Nekad vijesti više i ne čitam već ih sama sebi prepričavam u glavi. Ima takvih, sporijih dana. Ali, ima dana kad je svaki sat neka nova informacija, nova izjava, nova slika. Ponekad, ima izvanrednih vijesti koje saznam dok sam u studiju, u programu uživo.

Nama laicima sve to djeluje lako, ali čini se da i nije.

– Nije. Zato je tu i back urednik i realizator, montažer, novinari… Jako teško, ponekad nemoguće ih je samostalno odradit. Iako, kad sam počela prošlo ljeto raditi na vijestima, bilo je situacija kad sam bila i sama back. Na dan Todorićeva povratka čak i bez realizatora, ali čovjek se snađe, jer mora. Tako da danas malo više sebi dajem prava da nešto i kreiram, haha.

Prije dvije godine HRT je promovirao veliku grupu vas mladih nada. S HRT-a su poručivali tada da ćemo zbog vas programe gledati. Svi ste manje više prošli školu HRT 4.

– Nismo svi, ali većina je. Neki kolege su otišli na druge televizije, medije, mnogi mi i nedostaju. Moja je škola, na HRT-u, pak počela na terenu, kroz Zagrebačku panoramu, pa Dnevnik 1, 2, 3, Vijesti iz svijeta, Hrvatska uživo, Prizma, Studio 4. Novinarka i reporterka, duge forme, kratke, gospodarstvo, politika, kultura, zdravstvo… Zapravo ne, moja priča na HRT-u je počela u režiji, iza ekrana, van terena. Bila sam ta koja je, između ostalog, ponekad voditeljima vrtjela blesimetar, onaj s kojeg sada čitam u studiju haha.

Danas radite posao koji se čini statične naravi, ali to je zato što s druge strane znam da ste sa svojih 33 već dobar dio svijeta proputovala. Evo dok razgovaramo iza vas je fotografija na kojoj trčite pijeskom Sahare.

– Istina, terenac sam i prašinar, uličar da tako kažem. Navučena sam na dinamiku, na adrenalin, na to da sam u centru događanja, blizu njegove srži. A ovdje sam, istina, ta koja čita ono što drugi proživljavaju. Zašto sam to prihvatila?

Radi novog izazova, iskustva, da ispeglam još jednu vještinu.

A zapravo sanjate karijeru dopisnika, čovjeka u vanjskoj politici.

– Ne bih, možda sada, željela biti dopisnik jer on je na jednom mjestu. Ali vanjska politika, to da. Neredi u Hong Kongu, ja želim biti tamo, bombaški napadi u Šri Lanki, želim biti tamo. Kaos u Venezueli, želim tamo. Želim vidjeti svojim očima. Takav je zapravo bio moj prvi pravi početak. Kao freelancer s putopisima i reportažama iz Afrike.

Bili ste na fakultetu Političkih znanosti, privodili ga kraju, kad ono Afrika i to na duži rok. Zašto Afrika?

– Meni je Afrika oduvijek bila na bucket listi. Znači imate je, tu listu onog što za života valja obaviti pa kako god? – Imam. U glavi. Ne, na papiru. Jer pametan piše, a glup pamti haha.

I uvijek Afrika!?

– Ne uvijek, ali najčešće. Valjda je to nešto što mi je još u djetinjstvu bilo najmističnije, najdalje, najdivljije, nešto gdje je sve počelo, nešto najnepoznatije. Možda zato. A s nekim razlogom s obzirom da me je život tamo i odveo, više puta. Malo ju sad romantiziram, kako bi izbjegla; dark side of everything. Ne mogu opisati sebe kakva sam tamo, mogu reći samo – ja maksimalno! U toj divljini, u tom kaosu.

Znači, najbolje bi bilo da pođem s vama u Afriku i gledam kakvi ste kad ste tamo!?

– Da! Haha. To bi bila dobra priča. Kakva je Maja u Africi. Kao u onim slikovnicama „Maja u vrtiću“, „Maja u balonu“, „Maja u Africi“..

Ma, mogu razumjeti želju za putem, ali boravak dug više od godinu dana…

– Ljudi idu kroz život uglavnom po PS-u; završe faks, nađu posao, zarade neke novce pa odu putovati. Ja sam uvijek bila ta koja kad je prilika, iskoristim ju. Bez, čekaj, budem, prvo moram ovo, pa ću onda, pa treba, pa.. Život je prekratak i jedan je. Godinu i pol sam bila u Africi kad se sve zbroji, vidjela 20-tak zemlja. Putovala sam dosta po Aziji; Indokina, Daleki Istok… Sada to ne bih mogla uz ovaj posao, na taj način. To nije samo bilo putovanje, nego i rad i projekt. Ja sam i magistrirala na temi geopolitike Afrike: Afrika kontinent u geostrateškoj sjeni ili potencijalna geopolitička interesna sfera? Gdje je bio najbolje, gdje najgore? – Sve je najbolje! Bilo je i opasnih situacija; vojni puč u Burkini Faso, drugi val revolucije u Egiptu, nestabilan i represivan Sudan, pucnjava u Nairobiju pred izbore…

Foto Davor Kovačević

Koliko ste zadovoljni sa svojim novinarskim radom iz Afrike? Pisali ste za razne tiskovine.

– Nedovoljno. Jer dosta toga nije vidjelo svjetlo dana, ali to je neka druga priča zašto. To mi je praktički bio prvi samostalni angažman-putopisi. Mada sam se oduvijek amaterski bavila fotografijom, prvi put sam išla ciljano i fotografirati i snimati. I od tada sam narasla, bar se nadam. To mi je bilo nevjerojatno i neponovljivo iskustvo. Zlata vrijedno. Tako sam postavila neke temelje i od tada, sada nadograđujem, brusim.

Čitam neke vaše intervjue i priznanje kako ste kao klinka jedva čekali vidjeti Yassera Arafata na televiziji. Odakle taj interes za politikom!?

– Možda zbog viška testosterona, haha!

Viška testosterona!?

– Šalim se. Glupo mi je raditi podjelu između muških i ženskih interesa. Interes je zapravo uvijek bio za širim kontekstom, političkim, povijesnim. Za istinom gdje god se nalazila i koliko god bila daleko. Nikada me nije zadovoljavalo nešto na prvu, nego krije li se i što iza.

Zašto onda vanjska politika a ne unutarnja, kojoj u pravilu novinari rado hrle?

– Ova domaća mi je prebliska.

Vi ste, čini se meni, neka avanturistica!

– Ja jesam avanturistica! Možda imam neki megalomanski poremećaj haha. Ili sam se još davno navukla na kaos, pa sam ovisna. Ili mi je samo previše stalo do ljudi koji pate u takvim situacijama: ratova, nemira, kriza, revolucija – i samo želim pokušati pomoći na neki način. Da ih se čuje, ispričati njihove priče i da onda još nekome bude stalo. Iako, nisam sigurna koliko to išta može promijeniti. Moram misliti da može. Ma, previše toga me zanima, još uvijek sam izgleda veliko dijete koje se želi igrati, a jedno igralište brzo dosadi.

E onda imate problem.

– Imam ih puno haha.

Problem s HRT-om, odnosno svim televizijama u nas je taj da vanjsku politiku sve manje prate. Gdje ćete onda svoj interes ispoljiti?

– Vanjska politika je jedan od onih segmenata gdje je HRT bio i još uvijek može biti najjači. HRT za to ima pogon, resurse, mogućnosti, daleko najveće. Šteta je da rijetki putuju.

Znači, da vam poželim da se opet putuje, neko svjetsko trusno žarište.

– I ja to želim. Kad god bih razmišljala što ću ja to u životu biti, vidjela bih sebe u nekoj prašini s nekom pancirkom, u vojničkim čizmama i naravno mikrofonom, a sada me evo s tri sloja šminke, u sakou u studiju s klimom. Život je takav, ima svoje planove. No, mislim da svatko na kraju dobije priliku, ako ustraje, dođe do toga što želi. A možda se na tom putu ispostavi da je to sasvim nešto drugo nego s početka priče. Kad sam prihvatila ovaj posao znala sam da to nije nešto konačno. Htjela sam naučiti vještinu vođenja, i još je učim jer nisam došla do razine koja me zadovoljava. Kad do nje dođem nadam se da ću moći otići dalje.

Na teren!

– Na teren!

Nema u vas strahova, družite se s poglavicama, vračevima. Fascinantno je to biti bez strahova u ovo doba u kojem živimo.

– Široko rasprostranjene strahove, nemam. Hm, gle, ne želim prerano umrijeti, ali izabirem ne imati strah jer ne želim da me išta koči ili sprječava u bilo čemu. Imam strah od prolaznosti, od besmisla. Plaši me predaja. Plaši me da se možda neću samoostvariti, do kraja.