Nagrađena riječka novinarka

IVA ČRNJAR IVANČAN ‘Nisam otišla u Zagreb zato što sam veliki lokalpatriot. Ovo je moj kraj’

Edi Prodan

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Puno je razloga zašto nisam otišla u Zagreb. No prvi i najvažniji i onaj koji ću vam izdvojiti – veliki sam lokalpatriot. Vezana sam u ovaj naš kraj, uz priče koje su njegove, ljude koji ga čine. To je ono što mene najviše veseli u ovome poslu



Da, takvi smo. Najčešće čekamo neki »službeni povod« da bismo se nekom temeljitije posvetili. Novinarka Radio Rijeke Iva Črnjar Ivančan dugo je poznati glas s Radio Rijeke, nešto kraće i jednak takav lik koji za potrebe HTV-a izvještava iz riječkog studija. Bolje rečeno s terena jer nema mjesta ni događaja na Kvarneru ili u Gorskom kotaru s kojeg se Iva neće javiti.


Ali ne, ta njezina dinamika, ta njezina energija i posvećenost temi nisu nam bili dovoljni, da bi »ušla u novine« trebala je dobiti – nagradu. Istina nagrada je sjajna, jedna od najznačajnijih koje dodjeljuje struka, Hrvatsko novinarsko društvo. »Marija Jurić Zagorka« za radijsko novinarstvo i to za emisiju Klasa optimist iz studenoga 2018. godine u kojoj je gost bio Mauro Barak, dječak koji boluje od rijetke bolesti čije liječenje hrvatski zdravstveni sustav ne želi plaćati. Ono što je također važno, nagrada joj je uručena 3. svibnja, na Svjetski dan slobode medija, i to na svečanosti u Novinarskom domu, u sjedištu HND-a.


Iva Črnjar Ivančan je u radijskom novinarstvu već skoro puno desetljeće, njezin je rad bio zapažen još unutar studentske emisije Sova, a tom se pozivu u cijelosti posvetila nakon što je na riječkom Filozofskom fakultetu prije šest godina diplomirala kroatistiku.




Uz čestitke na uistinu značajnoj nagradi, i ponešto čuđenja – jedna ste od rijetkih novinara i novinarki koji su ovakvo priznanje zaslužili u – honorarnom statusu. Jer, jedno je biti »slobodni novinar«, sasvim nešto drugo – honorarac.


– Ako vam kažem da se i ja čudim, hoćete li mi vjerovati? Čudim se zato što je to veliko priznanje pripalo upravo – meni. No utoliko sam još više počašćena. I prije svega ponosna, zahvalna Hrvatskom novinarskom društvu na nagradi, no ono što me najviše u ovoj cijeloj priči veseli je to što je priča o malom Mauru Baraku, hrabrom dječaku iz Sušačke Drage kojeg je sustav iznevjerio, odbacio i proglasio neisplativim, postala priča o kojoj govore svi, a samo tako, kada imamo taj fokus javnosti, možemo ostvariti ono što meni predstavlja smisao ovoga posla – pokretati promjene.


Čast mi je što sam dobila nagradu koja nosi ime žene čije sam ime upamtila s nepunih 9 godina i već sam tada znala da je ona ono što ja želim biti. Glas. Onih kojih se ne čuje ili ne želi čuti. Upravo to je Klasa optimist koju vodimo moja draga kolegica Iva Pavletić Crnić i ja – u današnje vrijeme crnila i ogromnih društvenih nepravdi, ova emisija daje glas onima koji se s time svakodnevno bore, koji pomiču granice, a opet – nakon što ih poslušamo, imamo osmijeh na licu i pomislimo – mogu, želim i hoću.


Podrška kolega


Novinarstvo sve više stari. Kad je Radio Rijeka u pitanju, ipak ima i novih glasova. Iako, čini nam se da s odlaskom nekih kolega u mirovinu, pojedini sektori ostaju – zaboravljeni?


– Radio Sova, studentski program Radio Rijeke, u posljednjih nešto više od 9 godina otkad postoji, u radijski eter donijela je neke nove, mlade snage. No, nažalost, godinama nema pravog pomlađivanja kadra – nema zapošljavanja. Mnogi od njih su s vremenom sreću potražili u drugim gradovima ili na drugim poslovima. Uvijek kažem da je u svakome poslu jako važan omjer iskustva i mladosti, no taj bi omjer trebao biti barem približan. Na koju god od te dvije strane da pretegne, nije dovoljno produktivno. Zahvalna sam što imam priliku svakodnevno učiti od kolega koji ovaj posao rade po 20 ili 30 godina, koji su veliki profesionalci. Smatram da je to neprocjenjivo, poštujem njihovo iskustvo i zasigurno ne postoji bolji način da mlada, neiskusna osoba uđe u ovaj posao. S druge strane, smatram da mladi unose novu energiju, neka druga, svoja znanja i onaj polet, entuzijazam i dinamiku, koji su toliko potrebni u našem poslu.



Iako je novinarstvo u pravilu strast i cjelodnevna opsjednutost, postoji li nešto što ne želite propustiti? Volite li nogomet? Putovanja? Ples, primijetili smo da vam nije strano zapjevati?


– Istina je to – novinarstvo cjelodnevna opsjednutost, i zapravo jako malo priustvujem događajima koji nisu vezani uz posao. Iskreno, u slobodno vrijeme najviše volim okružiti se svojim mačkama i uzeti knjigu u ruke. Ili provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima, što me najviše ispunjava. Nogomet pratim kada igra reprezentacija, a utakmice Rijeke redovito pratim, ali slušam ih isključivo na radiju. Putovanja su moj najveći gušt – trudimo se muž i ja što više putovati, jer to je jedini način za širenje obzora – učiti o drugim kulturama i različitostima. Plešem samo doma dok kuham ili čistim, a pjevam u autu i pod tušem. Kad sam sama, i to jako, jako glasno.



Jedan mi je zagrebački kolega elaborirao kako je Rijeka nepresušni izvor talentiranih novinara, posebno kad je televizija u pitanju. Uz nabrajanje onih koji su prešli u Zagreb, bili ste kao »sveprisutna« istaknuti i vi. Kako uopće pomirujete radio i televiziju?


– S vašim ću se zagrebačkim kolegom iskreno složiti. Da, riječki HRT centar je zaista mjesto koje okuplja sjajne novinare, profesionalce, i daje priliku mladima koji imaju gdje početi i učiti. Dobila sam je i ja, na Radio Sovi, na audiciji koju su držali Alen Čemeljić i Antonela Galić, i koji su očito u meni prepoznali potencijal i dali mi priliku, na čemu sam im zahvalna. U televizijsko novinarstvo ušla sam zahvaljujući kolegici Ivani Bilen Perić koja me predložila za javljanja u emisiju Dobro jutro, Hrvatska.


Važno je da imate tu podršku kolega koji prepoznaju vaše kvalitete, stoga sam i njoj veoma zahvalna jer mi je to otvorilo nova vrata i probudilo novu ljubav. A s tom ljubavlju često počinjem dan – javljanje uživo u kojem gledateljima s nekom zanimljivom pričom poželimo dobro jutro, nakon toga radijska šihta, rad na terenu ili rad na portalu. Svaki je dan drukčiji i nema pravila. I često je jako dug. Ali volim to, s velikim guštom radim, pristupam svakoj temi osobno, svakom sugovorniku otvoreno.



Nešto ste duže od dvije godine u braku. Suprug Tihomir Ivančan je već afirmirani slikar, svojedobno ste pisali i prikaze njegovih radova. Kako se slažu dvije naglašene individualnosti: novinari i slikari su u pravilu ljudi koji ni najmanje nisu imuni na – taštinu?


– Moj suprug i ja zajedno smo 12 godina, od toga dvije i pol godine u braku. Ako je za vjerovati horoskopima, lavica i škorpion ili nikako ne idu zajedno ili su zajedno zauvijek. E pa mi smo ovo drugo. Tihomir je prvenstveno divan muškarac, na kakve se danas rijetko nailazi. Ja kažem – jedan na sto tisuća, osoba koja poklanja nevjerojatnu emociju, voli najviše na svijetu i svakim danom sve više. Umjetnik! A takva sam i ja.


Jako se vežem za »svoje« ljude, obitelj mi je najvažnija: moja mama, tata, sestra, moji nećaci Filip i Fran… Osoba sam na duge staze, moja prijateljstva traju od početka osnovne škole, znači više od dvadeset godina, i jako su mi važni ti odnosi, u njih ulažem zaista puno. A upravo to radimo Tihomir i ja, i to je ono što naš odnos čini čvrstim – ulažemo jedan u drugoga, međusobno se podupiremo, jedan drugome dajemo vjetar u leđa, podižemo kada je teško. I zaista nema taštine, upravo suprotno. Njega krasi divna, danas tako rijetka osobina – skromnost, iako radi slikarska čuda. Kako bi on rekao, trudimo se ostati djeca u duši, ne dopustiti svijetu da nas iskvari.



Svi naši kolege koji su otišli stalno ističu kako im Rijeka jako nedostaje, ali i to da je u njoj, posebno kad je televizijsko novinarstvo u pitanju, nemoguće napredovati. Kad ćete vi za Zagreb? Tim više što ste permentno – honorarka. Koliko nam je poznato neke od nacionalnih televizija ističu kako im neodstaje dobrih novnara?


– Pitate me kada ću otići, kao da se to podrazumijeva i kao da je to samo pitanje vremena. Puno je razloga zašto nisam otišla u Zagreb. No prvi i najvažniji i onaj koji ću vam izdvojiti – ja sam veliki lokalpatriot. Vezana sam u ovaj naš kraj, uz priče koje su njegove, ljude koji ga čine. To je ono što mene najviše veseli u ovome poslu. Ne zato što želim raditi samo i isključivo u Rijeci i iz Rijeke – već o Rijeci. I ne samo Rijeci, nego cijeloj našoj županiji. Mislim da je ovo moj teren, ovdje znaš o čemu i o kome treba pričati, poznaješ i one lijepe i one manje lijepe strane, u ovoj si zajednici i znaš kako ona diše. Ja želim dati medijski prostor malom Mauru iz Sušačke Drage, radniku iz 3. maja koji mjesecima nije dobio plaću ili djelatniku Čistoće iz Kastva koji se od ponosa rasplače u emisiji. Imala sam situaciju kada me usred javljanja uživo s Riječkog karnevala zvončar doslovno dignuo u zrak, ili snimanje s barkajolkom s Raba s kojom sam prošla kroz najljepše morske uvale koje postoje i obje smo se skoro rasplakale, veseli me kada me u Glistu nazove sretna nonica čije sam jedino društvo to zapolne ili kad se s Goraninom nasmijem do suza jer je visina snijega doslovno duplo veća od mene. Osjećam da su oni moji, a ja njihova. Tu smo, zajedno. Volimo ovaj kraj i želimo mu dobro. Što će budućnost donijeti i hoće li i mene čari metropole privući, ne znam.


»Opismeni me«


Nakon studija bili ste aktivni i unutar stručnih udruga kroatista, pokrenuli ste i jedan proces »opismenjavanja nacije«?


– Za vrijeme studija sam pokrenula i osnovala Udrugu studenata kroatistike Idiom. Okupila sam istomišljenike, registrirala udrugu, napisali smo nekoliko projekata, dobili sredstva i tako je krenulo. Imali smo divnu podršku svih profesora koji su nam izašli u susret i zaista bili oduševljeni idejom osnivanja prve takve udruge. Taj projekt »Opismeni me« bio je prvi projekt Udruge Idiom, izrazito uspješan. Još uvijek je Idiom nešto na što sam ponosna – iz jedne ideje, kave s kolegama studentima, rodila se danas najbrojnija i najaktivnija udruga riječkog Filozofskog fakulteta.


Kakvom doživljavate kvalitetu tekstova u današnjim medijima?


– Uff… osjetljiva sam na jezik. Kako se ono kaže – »grammar nazi«? Ne volim površnost, brzopletost, nepismenost. Žalosti me čak koliko malo važnosti pridajemo jeziku, koliko olako njime baratamo, odnosno ne znamo baratati. Ja pismenost poistovjećujem s vjerodostojnošću. Ako vidim da je tekst pun pravopisnih ili gramatičkih pogrešaka i tipfelera, neću ga shvatiti ozbiljno. Imala sam svojedobno emisiju Jezikom po jeziku, u programu Radio Sove, također smo kolega Moreno Mušković i ja »opismenjavali« slušateljstvo, ali na zabavan i duhovit način. Baš sam voljela raditi tu emisiju, a voljeli su je i slušatelji, prema reakcijama koje smo nakon nje dobivali. Možda bih mogla opet o njoj razmisliti, dobro ste me podsjetili!


Biti svoja


S obzirom na vašu mladost, u kojem će se smjeru razvijati novinarstvo. Kako primjerice doživljavate copy/paste web novinarstvo, ili pak pravu poplavu nepotpisanih tekstova na »portalima«?


– Imala sam i takvih »izleta«, u potrazi za poslom isprobavala sam različite oblike tog copy/paste novinarstva, ali ne pronalazim se u tome. Zapravo, ne doživljam to novinarstvom i uvijek sam protiv kvantitete nauštrb kvalitete. Ono što sam naučila od kolega na Radio Rijeci je – biti svoj. Biti autor. I to je ono što želim – raditi svoje, autorske priče.


U riječkom HRT centru radim na tri medija – radiju, televiziji i portalu Radio Rijeke. Radijsko novinarstvo ima tu ljepotu autorskog rada i trenutka, nema tu puno mjesta za copy/paste. Uz radio sam odrasla, volim tu njegovu neposrednost i bliskost s ljudima, taj direktan kontakt. Vidim se i u televizijskom novinarstvu jer volim biti na terenu, volim slikom prikazati ono što je ponekad riječima teško opisati. Volim rad uživo, adrenalin koji ide uz to. Ali volim i pisati, ali i na tekst se potpisati.


Imamo tu sreću da ne ovisimo o klikovima pa na portalu Radio Rijeke nećete naići na »klikbejtove«, površne teme, a čini mi se da praksa ipak pokazuje, koliko god se često želi prikazati drukčije, da ljudi vjeruju osobi s imenom i prezimenom koja stoji iza onoga o čemu čitaju.