Nova uloga

Bojana Gregorić Vejzović: ‘Najbolje stvari u životu događale su mi se neplanirano’

Siniša Pavić

Najbolje stvari događale su mi se neplanirano. To ne znači da sam se prepustila slučaju, već sam ustrajno radila, konstantno, i znala prepoznati posebne prilike



Neki tekstovi traže poveći uvod, a za neke je dovoljno kazati kako se onaj s druge strane zove. Bojana Gregorić Vejzović! Povod novi RTL– ov projekt »Pogrešan čovjek«, serija što na mali ekran stiže 16. rujna u 21 sat, onaj u kojem igra ulogu razvedene odvjetnice Katarine Majdak. No, teme za razgovor i mnoge druge.


Stotinu je bilo znakova uz cestu koji su me vukli da kojekako započnem razgovor; od jumbo plakata na kojem reklamirate poznat brend naočala, do portala koji klikove vabe i vazda lijepim vašim fotografijama. Ma, onda sam ‘nabasao’ na ovo: »Na 13. Festivalu mediteranskog teatra Purgatorije koji se tijekom srpnja i kolovoza održavao u Tivtu, Bojana Gregorić Vejzović osvojila je Nagradu za glumačku bravuru za ulogu kraljice Margarete u predstavi »Kralj Rikard III.« Williama Shakespearea, u režiji Aleksandra Popovskog.


U obrazloženju stoji: »Bojana Gregorić Vejzović u teškom glumačkog zadatku igre iz »drugog plana« u predstavi gdje je sve podređeno velikom liku Rikarda III. uspjela je nenametljivo, ali efektno donijeti svu tragičnost nesretne heroine. Njene scene su pamtljive upravo po nevjerojatnoj glumačkoj spontanosti, njena gluma na trenutke prebacuje težište komada na lik Margarete te čini da ga, po završetku predstave, ne zaboravimo.« Priznanje vrijedno, obrazloženje žirija laska. Što nagrada ove vrste vama osobno znači i što vam nosi?




– Rekla bih da je svaka nagrada vjetar u leđa. Divno je biti prepoznat i u manjim ulogama. One ne dopuštaju pravo na pogrešku. Igrajući mnoge velike uloge, iz iskustva mogu tvrditi da uvijek možeš u narednoj sceni popraviti dojam, no trkači na »100 metara« imaju samo jednu šansu u kojoj moraju pokazati svu eksplozivnost i tim više mi ova nagrada znači.


Glumački gušt


Je li teatar ona prva ljubav glumačka? Odnosno, s obzirom i na više od dvadeset godina angažmana u kazalištu Gavella i sve vrijedne uloge, smeta li vas ikad što se, bar se meni čini, taj dio vašega posla mediji pomalo olako zaboravljaju, znatno manje spominju i vrednuje manje nego je zaslužio? Ili se tu jednostavno radi o drugačijem medijskom i društvenom tretmanu teatra i drugih glumačkih disciplina? 


– Da vam budem iskrena, već sam oguglala na tu spoznaju. Kad naniže neke divne kazališne suradnje, čovjek jednostavno nema potrebu dokazivati bilo što. Televizija je sveprisutna pomama svakog doma, pa je suludo očekivati drugačije. Divno je da publike ima, da nas žele gledati, jer bez publike mi ne postojimo, niti postoji naše zvanje.


Reče Marko Nikolić, vaš kolega iz RTL-ove serije »Pogrešan čovjek«, kako mu nije žao što ga pamte kao Gigu iz Boljeg života, ali mu jest malo žao što ga ne pamte po nekim kazališnim ulogama u kojima je glumio bolje. Koja je vaša kazališna uloga za koju bi ste voljeli da vas po njoj pamte, a koja je ona televizijska, filmska zbog koje vas kumice prepoznaju?


– Ljudi pamte ovisno o serijama koje vole gledati. U zadnje vrijeme mi prilaze jer vole gledati reprizu Horvatovih, koju je i meni bilo veselje snimati. A što se pamćenja tiče…. Voljela bih da me pamte po Barbari iz »Kolovoza u okrugu Osage«. To je uloga koja mi je u dva sata igranja pružila gušt igre od trezvene, snažne žene, do transformacije u potpuno puknuće koje graniči s tragičnim i komičnim. Pravi glumački gušt.


Jeste li ikada zbog nekog angažmana požalili, a je li vam za neke projekte žao što se nisu stigli razviti i u štogod više? Čitam da ste nakon završene akademije odbili par projekata žudeći za art filmom, da vam zatim nitko više ništa nije nudio. Što je bila prekretnica, kada ste shvatili da ima života i kad se krene mrvu mimo arta?  


– U 22 godine rada naravno da ima i razočaranja, ali gledajući sve sto sam imala prilike odigrati mislim da trebam biti vrlo sretna i zahvalna. Obzirom na svoje prvo zvanje baleta i odlaska iz istog zbog povrede, vrlo rano sam shvatila kako se neke stvari ne može planirati. Najbolje stvari događale su mi se neplanirano. To ne znači da sam se prepustila slučaju, već sam ustrajno radila, konstantno, i znala prepoznati posebne prilike. Primjerice, kada su me pozvali sa Splitskog ljeta na audiciju za ulogu Fedre kod talijanskog redatelja Saccialuge.


Svaka normalna žena rekla bi ne mogu; ljeto, mala beba… Ali, ja sam znala da je to jedna on onih jedinstvenih prilika kaje se ne događaju često. Nije bilo lako, no isplatilo se na najbolji mogući način; sjajnom predstavom, ulogom na koju sam ponosna i divnim ljetom u Splitu.


Sapunice, telenovela, odavno to više nije bauk već normalna pojava. Produkcije su sve raskošnije, scenariji ozbiljniji, Turci su to digli na razinu izvoznog proizvoda, gleda se. U mnogima ste glumili, taman da mi kažete koja su to vremena bila za sapunicu u nas zlatna, što se na radu na telenovelama promijenilo kroz godine, što je na koncu ono bitno za uspjeh telenovele?


– Bitna je dobra priča i glumci koji će igrati punim srcem, a ne s figom u džepu zato što je ta forma podcijenjena. Snimila sam ih tri i sve su bile ugodno iskustvo rada s odličnim ekipama. Nije se puno toga promijenilo, dobri standardi se drže, iako teže, ali se drže i lijepo je da ima posla. U današnje vrijeme kada svake godine izlazi preko 30 diplomiranih mladih glumaca s različitih akademija, odlična je stvar da ih što više ostane u branši i da se uistinu bave tim poslom.



Bilo vas je za karijere svuda, a ja se rado sjećam Živog zida, zabavne emisije HRT– a. Bio je to, po mom mišljenju, projekt možda najbliži nekoj RAI estetici na kojoj je priobalje odraslo. Ima li šanse, želje, da se takav neki voditeljski angažman dogodi opet?


– Jako sam voljela tu emisiju i ekipu s kojom sam radila. Kada bi mi ponudili tako nešto, uz autonomiju i pravo na odabir pitanja i gostiju, tko zna, možda i bih. Mislim da bi s puno manje stresa pristupala programu uživo nego tada. Bilo je to dobro iskustvo i vježba za improvizaciju koja je na sceni neophodna.



Radi se dobro i brzo


Došlo je i do vas u jednom trenu do zasićenja. Intervju Nacionalu, godina 2008. i vi kako velite: »Više neću snimati sapunice«. Spominjete li se što se dogodilo te 2008.? I što vas je vratilo natrag?


– To se dogodilo nakon sto sam snimila treću sapunicu za redom. Bila sam premorena i »gladna« kazališnih izazova te mirnijeg rada. Brzo sam nakon toga ostala trudna sa svojom kćeri i sve se nekako posložilo kako treba.


Rekli ste mi na premijeri »Pogrešnog čovjeka« kako nikada bolji cast niste imali, jer vam ‘sin’ što ga Igra Roko Sikavica ima isto usko lice kao i »roditelji« mu Dražen Čuček i vi. Zanimljiva ocjena.


– Pa zar nije istina!? Hahaha, kao da je moj ako gledamo konstituciju lica. Roko je sjajan glumac i vjerujem da će s tim talentom brzo zapeti za oko nekome od filmadžija.


Kakvo iskustvo imate s koprodukcijama? Ova se serija snima u Beogradu. Kako je raditi seriju za hrvatsko tržište u inozemstvu i uz regionalni cast?


– Ekipa je sjajna, radi se dobro i brzo, a u pauzama se odlično zabavljamo komentirajući predstave, filmove, knjige, strane serije i samo ponekad, vrlo rijetko, naučimo i tekst, hahaha. Time sam vam sve rekla.


Vremena se mijenjaju


U seriji igrate majku zaljubljenog srednjoškolca Vana. Vraća li vas taj scenaristički moment u vašu neku mladost? Koliko je ono neko ‘staro’ doba bilo nevinije od ovog današnjeg kad su roditelji u strahu od svega taman toliko da na djecu paze k’o kopci, umjesto da im damo disati? Može li se uopće disati punim plućima u današnje doba?  


– Nemojte da zvučimo kao moja pokojna baka, hahaha. Vremena se mijenjaju, nove generacije žive brže od nas i to je jednostavno evolucijski tijek .Kada su praznici po svojoj djeci vidim da su beskrajno samostalni, veseli i pametniji od nas u tom razdoblju. I da itekako znaju za igru bez »compa«.


P.S. Mnoge stvari ovise o nama roditeljima i kako ih možemo usmjeriti.



Portali vas vole, vole galerije s vašim fotografijama i nije im ni zamjeriti, jer ste uistinu zgodna žena. Jamačno je genetika kriva, no krijete kako svoje čini i, primjerice, samoprijegorno vježbanje i briga o vlastitom tijelu. Dojam je da ne krijete ništa, a opet uspijevate u dobroj mjeri sačuvati privatnost. Pa mi dođe da pitam; tko je Bojana Gregorić Vejzović, što je krasi, što voli i što od života, glumačkog i privatnog, žarko priželjkuje!?


– Hvala vam puno na lijepim riječima! Vezano za izgled, puno je tu genetike, ali i povremenog vježbanja. Kad intenzivno snimam malo se štedim teretane, ali doći će to opet na red. Rekla bih da me sada više vesele uspjesi moje djece, jer to smatram svojim, odnosno našim najvažnijim zadatkom. Priželjkujem obiteljsko putovanje. Obožavam kad se nas četvoro uputimo u istraživanje neke svjetske destinacije. Eto, štedimo za Barcelonu, jer nikada nismo bili u Španjolskoj.



Ima li straha od starenja. Ne onog fizičkog već glumačkog? Pišu li se uloge i za glumice u najboljim godinama, ili je sve podređeno diktatu mladosti? Imate li za tu mladost i kakav savjet za dugo i kvalitetno, lijepo glumačko odrastanje?


– Rekla bih da sto sam starija to su uloge kompleksnije i inspirativnije. Iako sam počela kao 23–godišnjakinja u Gavelli s Brezom, koja je također bila divna dramska rola, danas su to uloge koje nose breme iskustva i jednostavno nemaju konkurenciju među ulogama za mlade. Život nosi neku lijepu patinu koja obogaćuje scenski, a nadam se i privatno.


Enes Vejzović i vi. Supružnici iz iste branše, istog teatra. Poželite li ikad, makar na trena, da vam je suprug nešto posve drugačije, recimo inženjer kemije!?!


– Nikad! Baš obrnuto jer Enes mi je u nekim fazama rada na određenim predstavama pomogao divnim savjetima. Ne nosimo posao doma, pregršt je obaveza s klincima i dnevnih tema i onog najvažnijeg – međusobnog razumijevanja i veselje koje nas spaja.