Pregled tjedna

Kauč perspektiva Siniše Pavića: Velikani

Siniša Pavić

Velikani na HRT-u

Velikani na HRT-u

Nije samo Knjazov uradak pokazao kamo bi to trebao stremiti javni servis. U ponedjeljak tako u udarnom terminu i dokumentarni film »Apsurdistan: Gdje si bio 2017?« valjda prvi u nas koji progovara o Slavoniji, našoj žitnici iz koje se u svijet odlazi



U trenutku kada se sjelo pisati ovaj tekst, na portalu Novog lista slika i vijest – preminuo je Fabrizio Frizzi. Samo ime potpisniku ovog teksta nije govorilo puno. Slika je zato govorila itekako. Lice znanog voditelja RAI-a prizvalo je u sjećanje štošta, spomen na dane kada je svaka pojava TV signala s onu stranu Jadrana bila veselje. Danas je, dakako, sve drugačije, danas je kanala koliko vam srce hoće, taman toliko da od pustog ‘šaltanje’ na koncu ne stigne čovjek ne vidjeti ništa. No, i dan danas taj susret s talijanskim javnim servisom nekako daje na veselje i nekako te u čas uvjeri da postoje neke sretne zemlje u kojima se puno brblja dok se puno razmišlja o užitku prije svega. Frizzi je preminuo sa samo 60. »S Fabrizijom odlazi jedan dio nas, naše povijesti, naše svakodnevice«, priopćili su između ostalog s RAI-a. Dodali su da je otišao čovjek spektakla, znan po osmijehu. I to je, na žalost, globalna istina. Spektakla, onog televizijskog, zapravo više i nema, ima samo uradaka koji nas tjeraju da naopako vjerujemo kako je to što nude spektakularno.


VREMENA su takva kakva jesu. I prijenos dodjele diskografske nagrade Porin bio je mlačan, kakvo nam je i vrijeme i kojem živimo. Stvari su dotjerale dotle da kritičari dobrim drže što se nije ni pokušalo odjezditi išta dalje od srednjostrujaškog scenarija. Zato je bilo lijepo još jednom na pozornici vidjeti majstora Olivera Mlakara, a onda i one na kojima bi i onaj spomenuti RAI jamačno gradio svoju budućnost, Danielu Trbović i Duška Ćurlića. Ima generalno neki problem sa svim tim prijenosima dodjela svakojakih nagrada, kako onih svjetskih tako i ovih domaćih. Vani to spasi raskoš toaleta, ovdje to sve onako prođe da bi prošlo.


No, zato se na mali ekran vratio majstor pametne zabave, Robert Knjaz. Vratili se Hrvatski velikani i to u velikom stilu. Sitni vez je ono što se pamti, bilo ono kad Knjaz na hrvatskom po Beču pita gdje je studij za kipare tek da se vidi kako je to velikanu moralo onomad biti teško, bilo da za kraj mjeri koliko je to stupnjeva u zraku u vrelim Otavicama, kiparovom rodnom mjestu. No, bolje od svake hvale valjanost Knjazova uratka ilustrira ova konverzacija.




– Šta se starci radi? – pita sin.


– Gledamo ovu emisiju o Meštroviću. Jesi li znao da je bio nizak, malo iznad 150 centimetara. Prvi glas! – na to će važno preko telefona ‘starci’.


Pitanje je doduše kako bi Knjaz u ovom konkretnom slučaju prošao da je radni dan i da mu je u kontru »Istanbulska nevjesta«, ali ovu bitku protiv BB-a i TLZP-a, barem u ovom stanu, Velikani su glatko i s pravom dobili. A još da je svjetskih uvjeta, tko zna gdje bi autoru bio kraj. Uostalom, koliko je tu potpora naručitelja važna svjedoči i po poprilično loša zamijećenost Knjazova serijala »I to je Hrvatska«, makar bi se te zgodne vinjete o najljepšim mjestima Lijepe naše mogla »ladno« puštati umjesto propagandnog programa i makar bi ih se trebalo nasnimiti još i još. I nije samo Knjazov uradak pokazao kamo bi to trebao stremiti javni servis. U ponedjeljak tako u udarnom terminu i dokumentarni film »Apsurdistan: Gdje si bio 2017?«, scenaristice Nataše Kraljević Kolbas i redatelja Tomislava Mršića, valjda prvi u nas koji progovara o Slavoniji, našoj žitnici iz koje se u svijet odlazi. Progovaraju Slavonci, ljudi koji – još – otišli nisu. Govore o apatiji, o krivnji države, o mladosti koju stari nisu naučili raditi, o poljoprivredi koja je takva kakva jest. Govori onaj majstor tetoviranja kojem je brate dosta slušati same negativnosti jer su dotjerale dotle da se kipovi Gospe iz crkava kradu. Nije, dakako, to zabava k’o ono Knjazovo, ali je stoput informativnije nego li svi ti Dnevnici i jalova studijska prepucavanja političara.


ZEMLJA se, eto, voljeti može i dokumentarcem dobrim. Šteta je samo što su vremena takva da u čas sve u zaborav tjera živa presica premijera, čišćenje kadra u najjačih oporbenjaka, ili minute i minute potrošenog vremena na Istanbulsku konvenciju. I dok se neki još uvijek muče s brojem nazočnih na Trgu bana Jelačića, jedina posve zadovoljna svojom misijom može biti Marija Lukačin. Gostovanje na Hrvatskom radiju, pa tiskovna konferencija pred hrpom novinara, pa vatreni govor na Trgu za kojeg je zazivala premijerovu ostavku. Tako to nekako u nas ide. Čeka se gostovanje u »Otvorenom« i »Temi dana«, da »Dobar dan, Hrvatska« i ne spominjemo.


Nego, Uskrs samo što nije. Knjaz pjeva o Svetom Lepoldu Mandiću. I veli, dobra je to i poticajna priča. Onako, Uskrsna.