Poznati zagrebački pjevač, kontrabasist i gitarist Stjepan Jimmy Stanić i u 89. godini redovito nastupa i uveseljava publiku svih generacija. I ovih blagdana očekuje ga koncert, a kako još osim uz glazbu, provodi aktivne umirovljeničke dane, doznajte u nastavku.

Što Božić predstavlja za vas?

– Nekad smo jako držali do Božića; kad sam bio jako mali, a i kasnije, bio je to jako važan blagdan. Peklo se kolače, dolazili su gosti, bilo je jako fino jer je bilo manje ljudi u Zagrebu i bio je mir pa je svuda vladalo božićno raspoloženje. Danas to ne vidim, čini mi se da je nekad to bilo prisutno u puno većem obliku. Polnoćke su isto bile jako važne, ljudi su se tamo družili, pjevali božićne pjesme… Bilo je jako lijepo raspoloženje.

Sad imate Advent u Zagrebu. Jesu li velike gužve u gradu zbog toga?

– Ne idem baš često u grad, ali da, gužve su velike. Na Jelačić placu su užasne gužve, sve je puno šatora i to izgleda kao nekakav sajam… Nije to Božić. Božić je vrijeme za mir, bez petardi… Svake godine ide na gore… Samo se troši, ide u trgovačke lance, kao da u ostatku godine ništa ne jedemo. Stalno je gužva, velika je gužva…

Zajedno kuhamo

Nastupate li ovih blagdana?

– Da, na Štefanje imam koncert u jazz klubu u Zagrebu gdje sviramo svašta. Nastupam s mojom Barbarom, sviramo domaće pjesme, pa malo jazza, uglavnom bude veselje. Samo se nadam da će mi zaštitnica pjevanja Aeda, rimska božica, sačuvati glas. Za sad je u redu. Pazim se, iz kuće izlazimo samo kad treba.

Početkom godine imali ste veliki koncert u Močvari… Jeste li nastupali puno ove godine?

– Da, početkom godine sam nastupio u Močvari, pa u Histrionima, pa u Koprivnici, Mariboru… Ti mali nastupi potrebni su da se čovjek miče, da bude aktivan. Inače smo sa zdravljem ok, za sad je sve u redu. Dobro jedemo, za Božić pripremamo crnu, domaću puricu. Imamo dobru vezu na selu, tamo kupimo najbolju puricu. Kad dođemo tamo, ponude nas svim i svačim. Dođemo trijezni, a za nazad idemo već pomalo veseli, ali ne smijemo puno popiti jer ja vozim pa moram paziti što radim (smijeh).

I vi i vaša supruga Barbara dobro kuhate. Tko više kuha?

– Zajedno kuhamo; jedan dan ona nešto pripremi, drugi dan ja, nadopunjujemo se. Ne jedemo previše, svaki dan malo (smijeh).

Vratimo se malo glazbi. Očito je da nemate namjeru prestati pjevati. Koliko vam je bitno da održavate kontinuitet u nastupima? Niste ih se zasitili?

– Nisam, dapače, ali ne idem baš na sve na što me pozovu. Neke stvari mi se ne sviđaju. Nije dobro kad od nastupa do nastupa imam mjesec dana pauzu jer tada izgubim nit, raspoloženje i onda se moram ponovo »upucavati«. Nastupi dvaput, triput mjesečno su u redu.

Na hrvatskoj ste glazbenoj sceni prisutni već jako dugo, više od 60 godina. Je li vam nekad došlo da kažete: Dosta mi je, gotovo je.

– Nije, nikad, jer živim jedino kad nastupam. A ove druge dane provodimo lagano. Imamo vikendicu izvan Zagreba, tamo uvijek nešto čeprkamo, kopamo, ja stalno nešto farbam, zabijam čavle… Nije mi dosta glazbe, volim to, glazba me drži, a i ljudi to vole. Kad nas zovu da održimo koncert, znači da nas vole i žele čuti. Trudimo se, damo sve od sebe. Barbara i ja nastupamo zajedno, malo pričamo viceve, imamo i svoj prateći bend s kojim dugo radim. Sve je u redu.

Savjet mladima

Kao netko tko je u glazbi uspješan toliki niz godina, imate li savjet za mlade pjevače, glazbenike koji počinju karijeru? Što biste im iz iskustva mogli preporučiti, a što vama to na početku vaše karijere nitko nije rekao?

– Ja sam kao mali počeo pjevati. I tata, mama, brat su pjevali… Uvijek se sviralo u našoj kući, violinu, mandolinu, a mama je pjevala u crkvenom zboru… Rodio sam se u glazbenoj obitelji. Što se savjeta tiče, nije dobro dijeliti savjete… Danas je glazba drugačija nego u vrijeme kada sam ja počinjao, druge su melodije, drukčiji tekstovi koji meni ne pašu. Ali tako je danas, ja to ne mogu kritizirati. Ako ih publika prima, neka pjevaju.

Meni se, recimo, ne sviđa kada debitanti nastupaju na televiziji. Kada smo mi počinjali na radiju, nismo odmah tamo došli i odmah snimali. Prvo smo dolazili na audiciju i tamo su nam rekli jesmo li dobri ili moramo još vježbati. Danas debitantice i debitanti, mlade pjevačice i pjevači odmah snimaju, pjevaju… Netko ostane, netko ne uspije… Savjetovao bih im nek’ rade, neka pjevaju. Ako u sebi imaju talent koji im je Bog dao, to treba izaći iz njih.

Iza vas su nebrojeni nastupali. Koncerte ste održali na različitim mjestima. Pamtite li neki koncert koji vam je ostao u posebnom sjećanju?

– Puno je toga. Godine 1964. u Studentskom centru u Zagrebu gostovao je veliki američki big band orkestar, orkestar trubača Dizzyja Gillespieja. Ja sam došao slušati koncert, sjeo sam u publiku i čekao da počne, a onda je došao voditelj programa i pitao: Jimmy, hoćeš li svirati s ovim dečkima? Rekao sam mu: Ti si lud, kako da sviram s njima!? Ja sam inače kontrabasist, znate.

Bilo je tamo puno drugih glazbenika i nitko se nije usudio svirati s njima i onda sam rekao: Dobro, onda ja idem! Ja sam u to vrijeme dosta slušao jazz, svirali smo neke od skladbi koje je taj bend odsvirao tu večer. Došao sam kod Dizzyja u garderobu, dao mi je neke papiriće s notama i tako sam se pripremio… Kao što sam rekao, dosta sam tih stvari već znao, a imam i apsolutni sluh tako da mi nije bilo teško…

Mama mi je uvijek govorila da je njezina praprabaka bila ciganka, a one imaju strašan sluh, pa sam ja to naslijedio od nje. Ne znam je l’ to istina, ali sluh imam. Na početku karijere dvije sam godine svirao u Bosni, šef orkestra je bio Rom iz Rumunjske, tu sam puno naučio.

Svirali smo svu vrstu glazbe i tamo sam dobro ispekao zanat. To u kombinaciji s mojim apsolutnim sluhom znači da mogu svirati bilo gdje… Ako znam pjesmu, ne trebaju mi note, mogu je pratiti na basu. Inače, kontrabas sad rijetko sviram, uglavnom sam za mikrofonom. Eto, to vam je to. Jeste li me htjeli još nešto pitati?

Jesam. Na vašim koncertima publika se uvijek dobro zabavlja. Poznati ste kao vrstan zabavljač pa – možete li nam za kraj ispričati jedan vic?

– Imam jedan kratki, ne znam hoće li ga svi razumjeti. Ali nije ni bitno, nek’ razmišljaju. Evo ga: Orao doleti u svoje gnijezdo u kojem su bili mali orlići i njegova ženka. I veli orao: Ah, što sam danas strašno umoran, a niti sam kopao, niti orao. Je li dobar? Jeste li shvatili (smijeh)?