Drago Diklić, poznati zagrebački pjevač, skladatelj, kantautor i jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske zabavne i jazz glazbe, nedavno je proslavio 80. rođendan. Vedra duha i pozitivne energije, itekako je aktivan, kako u glazbi, tako u bridžu, svojoj drugoj ljubavi.

Kako ste, pitamo ga na početku razgovora.

– Još malo pa savršeno.

Nedavno ste proslavili 80. rođendan. Kako ste ga obilježili?

– Šezdeseti (smijeh).

Da, 60. rođendan, ispričavam se.

– Šezdeset je isto kao i 80, bar mi se tak’ čini, ne pravim razliku između toga, a to što godine statistički rastu, nema veze. Ja ih računam na svoj način. Imam blizu 60 i to je taman (smijeh).

Kažete da ste mladi u glavi. To je najbitnije…

– Da, tu pomaže glazba, a pomaže i bridž. To je izvanredan trening, nakon stranih jezika, najbolja vježba za mozak. Kažu da bridžisti žive sedam godina duže od ostalih. To je posebna igra. Igram ga barem dvaput tjedno u mojem klubu.

Hitovi za hititi

I glazba vas održava mladim. Koliko često nastupate?

– Kad mi se svira, sviram. Kad mi se pjeva, pjevam. Imam svoj klub u sklopu Društva Zagrepčana i obično tamo petkom sviramo glazbu koja se više nigdje ne može čuti, ni u Zagrebu ni drugdje. To je glazba za srednje generacije iako dolazi i puno mladih koji to vole. Sviramo glazbu koja nas veseli. Postoje i koncerti, manifestacije na kojima nastupam s velikim orkestrom… Aktivan sam. Ali radije igram bridž.

Zašto mladi dolaze na te vaše nastupe?

– Zbog dobre glazbe. To je glazba koja je bila popularna 50-ih, 60-ih, 70-ih, a sluša se i dalje. Ja uvijek velim – to su pravi hitovi, pjesme koje traju desetljećima, a ne ovi hitovi danas za koje velim da su za hititi.

Biste li rekli da je popularna glazba nekad bila kvalitetnija?

– Je, bila je, apsolutno. Mi smo to nekad drugačije shvaćali. Glazba u svijetu je i danas kvalitetna, samo kod nas odlazi ne znam kamo, rekao bih, preko Drine. Bolje rečeno, sve više dolazi s one strane, a to mi se ne dopada. Meni se više sviđa glazba s ove strane Drine.

Dugi ste niz godina bili direktor Zagrebačkog festivala. Pratite li što se danas s njime događa?

– Festivali danas više nisu što su nekad bili. Više nisu odskočna daska za pjevače, već revija, priredba kao i sve druge.

Nekad su festivali bili odskočna daska mladima?

– Da, pomagalo se dobrim pjevačima, ali i skladateljima. Zagrebački festival počeo je kao festival skladatelja, a ne pjevača. Recimo, pobijedio je skladatelj Ljubo Kuntarić s pjesmom »Ta tvoja ruka mala«, a ne pjevač Ivo Robić. Danas je sve naglavce, više se promoviraju pjevači, a bez dobre glazbe tj, skladatelja nema ni pjevača ni pjesme.

Od Švedske do Maroka

Jeste li među mladim pjevačima ili skladateljima zapazili nekog koji vam se sviđa?

– Skladatelje manje, ali pjevače jesam, ima jako dobrih mladih pjevača. Nekoliko puta sam nastupio u emisiji »A-strana«, tamo ima puno mladih pjevača koji izvanredno pjevaju, samo ne znam što s njima dalje jer kod nas na TV-u nema zabavnih emisija u kojima bi mogli konstantno nastupati, a sve drugo je komercijalizirano. Mislim da nemaju puno mogućnosti, ali treba se truditi. Svako vrijeme nosi svoje.

Kada ste vi započinjali karijeru, bili ste čest gost u našim krajevima.

– Da, počeo sam 1956. na terasi hotela Kvarner u Opatiji, bio sam još klinac, a došao na zamjenu Ivi Robiću. Tada je tamo svirao veliki orkestar i doći na terasu Kvarnera bio je doživljaj za svakoga. Pjevao sam tamo nekoliko ljeta, a prije nekoliko godina sam ponovo sa svojim orkestrom svirao tamo dvije sezone. To je nekad bila plesna terasa, a sad je preuređena u nešto drugo što mi se ne sviđa. Kad sam ja počinjao, na terasu se dolazilo u večernjim haljinama, smokinzima. Nažalost na Jadranu ne postoji nigdje nešto takvo. To je jedina terasa koja je trebala je ostati takva, ali dobro, tako je kako je. Druga su vremena.

Kako je publika tada reagirala?

– Bilo je izvanredno. Ljudi su dolazili sređeni i slušali jazz, swing, evergreene, svjetske hitove.

Kasnije ste nastupali po cijeloj Europi. Koju publiku pamtite?

– Nastupao sam od Švedske do Maroka, u Las Vegasu… Ako osjeti glazbu koju voli, publika reagira. To je svugdje tako. Mi smo dobro svirali. Bilo je zadovoljstvo svirati u vrijeme kada se svirala dobra glazba.

Prve snimke za Jugoton snimili ste 1957. godine. Je li tada bilo teško doći do prilike za snimanje u studiju?

– U to vrijeme smo snimali pjesme koje su dolazile s filmovima i slušale se na Radio Luksemburgu. Išli smo 10, 20 puta u kino da bismo skinuli melodiju i tekst. Nije bilo ploča, ni interneta pa smo se morali snalaziti. Moje prve pjesme su bile iz vesterna »Crvene podvezice«. Te sam kaubojske pjesme snimio sa sastavom Nikice Kalogjere.

Što vam je bila želja, cilj, kad ste počinjali karijeru?

– Biti poznat je dolazilo samo po sebi ako ste pjevali pjesme koje su se slušale. Ali u ono vrijeme si stvarno morao znati pjevati, a danas je to manje važno, čini mi se.

Što biste izdvojili kao svoj najveći životni uspjeh?

– Osnivač sam prve privatne diskografske kuće u nas. Alta radi i danas, a osnovao sam je 60-ih godina. To mi je zadovoljstvo, još uvijek se tim bavim, zanimacija mi je što se tiče glazbe i producentskog posla.

Kakve su vam novogodišnje želje i planove? I što biste poručili našim čitateljima u novoj godini?

– Ja svaki dan imam novu godinu, kao i svi pravi muzičari, tako da meni doček ne znači ništa. Za one koji cijele godine idu spavati u 22 sata, Nova godina je nešto posebno, ali ja nikad ne idem spavati prije 1, 2 ujutro. Tako da ako ne sviram, i ne čekam Novu, ne predstavlja mi to neko posebno zadovoljstvo. Ove ću je godine provesti u obiteljskom okruženju.

A mladima, ali i drugima svima, preporučam da se u novoj godini uhvate bridža. Ja uvijek kažem: Što ćete raditi u 60-ima? Najljepše je igrati bridž jer je to druženje i zabava. U Rijeci i Opatiji imate klub, igrajte, zabavljajte se i tako vrijeme brže prolazi. A ta tri sata dok igrate bridž, vježbate mozak i zaboravite na sve ostalo.