Već sama pomisao na muškarce u baletnim papučicama povlači za sobom kretenske stereotipe. Iako autori poput Argentinca Santiaga Loze (šifra: »Malambro, el hombre bueno«) miniraju iste, promatrajući natjecanje u plesu iz naziva filma kao manifestaciju (homo)erotske borbe pijetlova koja se pretvara u beskompromisnu borbu s vremenom u kojoj plesači posvećuju njegovim koreografijama čitav život. Čak i kad pobjeđuju, natjecatelji bivaju osuđeni na treniranje nove generacije u pauzi između dva cruisinga u gej barovima.

Krajnji antipod tom filmu je »Girl« (»Djevojka«), debitantski film Belgijanca Lukasa Dhonta koji promatra klasični balet kao pulsaciju transrodnog tijela u tranziciji. I dok je Lozin »Malambro« osvojio na lanjskom Berlinaleu nagradu Teddy u kategoriji najboljeg LGBTQ filma, Dhontov »Girl« osvojio je na lanjskom Cannesu Zlatnu kameru u kategoriji najboljeg debitantskog filma i trenutno se prikazuje u riječkom Art-kinu. No, hipersenzibilni Victor Polster iz Dhontova komada i sam postaje anđeoski antipod twerking energiji transrodne Linn de Quebrade (šifra: »Bixa Travesty« aka »Tranny Fag«), ali i voguing teatralnosti koju emaniraju transrodni likovi sjajne TV serije »Pose«, čije će koreografije Madonna odvesti u zonu mainstreama zahvaljujući videospotu »Vogue«. Jer, Dhont se u odabiru Polstera ne referira na figure suvremenog pop i LGBTQ imaginarija, njihove klupske poze i twerkinge, iako potonji funkcioniraju u »Djevojci« kao ironični komentar. Lice Dhontove Lare priziva vječnu ljepotu flamanskog slikarstva, u rasponu od adolescentnih portreta Petrusa Chistusa do Vermeerove »Djevojke s bisernom naušnicom«, s dostatnim dodirom Botticellijevih Venera. Zato je »Girl« u isti mah i klasični teen film o adolescentici koja traži svoje mjesto u svijetu, pedagoški film ambijentiran u miljeu klasičnog baleta i film o tranziciji autorove heroine u potrazi za identitetom, koja želi biti djevojka poput drugih. Sporost metamorfoze

Jer, film je to satkan od svakodnevnih rituala. Odvesti mlađeg brata u školu. Podvrći se napornim plesnim vježbama. Posjetiti liječnika koji će odrediti hormonalnu terapiju. Jer, Larin san nije samo postati zvijezda klasičnog baleta. Njen je san prijeći Rubikon predugih i napornih psiholoških priprema za operaciju promjene spola. Iako ono ekstraordinarno u filmu nije samo Polsterova gluma, već i posvećenost i predanost Larina samohranog oca (Arieh Worthalter) koji je podržava u borbi i odabiru, osnažujući je u onim najtežim trenucima. Ono što je za Hilary Swank u »Dečki ne plaču« bila traka kojom je omotavala svoje grudi, to je za transrodnu Laru ljepljiva traka koju u bolnim seansama stavlja preko penisa uoči odlazaka na baletne vježbe, dok usamljena promatra tijelo u zrcalu, nezadovoljna sporošću vlastite metamorfoze.

Upravo ta nestrpljivost natjerat će je na iracionalni i polemično intonirani čin, koji je u američkoj transrodnoj komuni izazvao pravi cunami emotivnih reakcija. No otkriti do kraja o čemu je riječ, značilo bi ući u zonu spoilera. Neki transrodni kritičari koji su zamjerali autoru da je priču o Lari ispričao iz cisrodne perspektive, opisali su »Djevojku« kao tipični primjer »trans-trauma porna«, smatrajući autorov prosede krajnje neodgovornim. Drugi su išli tako daleko da su Dhontovu opsesiju genitalijama označili kao transfobičnu. Naravno, tada se moramo upitati da li filmove o crncima mogu snimati isključivo crnci. Zato je puno bolje u toj istoj komuni prihvaćena »Fantastična žena« čiji glavni lik doista portretira transrodna glumica Daniela Vega, što još uvijek ne znači da film Sebastiana Lelia nije bez mana. Iako jedna od ključnih rečenica koju izgovara Lara u Dhontovu komadu (»Ne želim biti primjer. Želim samo biti djevojka«), minira sve njihove zapjenjene reakcije.

Efekt oslobađanja 

Nitko se pri tome nije referirao na Larinu dob koja je bila glavni razlog njenih dugotrajnih predoperativnih tretmana koji su očito generirali unutarnje nemire i utjecali na njenu nestrpljivu ćud, a time i na njenu (neodgovornu) finalnu odluku da uzme škare u ruke. Jer, film je to u kojem je bol jedan od dominantnih motiva. No iako je Dhontov komad belgijski kandidat za stranog Oscara, sudeći po Akademijinoj političkoj korektnosti, njegova nominacija ostaje prilično upitna. Iako je film inspiriran istinitom pričom o belgijskoj transrodnoj balerini Nori Monsecour o kojoj je autor planirao snimiti doks, što je ona odbila. Zato je Monsecour bila prisutna kao savjetnica na castingu za Larin lik, iako je za koreografije u filmu bio zadužen genijalni Sidi Larbi Cherkaoui (Polster se i sam bavi klasičnim baletom i studirao na Kraljevskoj baletnoj školi u Antwerpenu).

Jer, Dhont je previše rafinirani redatelj da bi Larinu/Victorovu tranziciju promatrao kao još jedan uzlet mizerabilizma i mučeništva, koliko god ona bila bolna. Jer, paradoks je tim veći da za njenu »kaznu« nisu zaslužni drugi. Zato umjetnost koja je imala efekt oslobađanja (balet) ujedno dovodi u pitanje njenu tranziciju. Zato dualnost u Dhontovu komadu ne počiva samo na onom godardovskom Masculin/Feminin, već na Larinom tijelu balerine i tijelu u koje će se ono transformirati. Tijelu koje je vampirizirala njegova umjetnost. No u isti mah, »Djevojka« vodi dijalog sa svim djevojkama Larine dobi i njihovim željama, ponekad nasilnim, da formiraju svijet prema vlastitim idealima.