U globalnom doku-ešalonu, Putin i dalje ima status superstara. Intervjuirao ga je Oliver Stone (šifra: »Intervjui s Putinom«). I Alex Gibney koji je svoj najnoviji komad »Hodorkovski« premijerno prikazan u Cannesu posvetio ruskom oligarhu, u stvari priča o Putinu. Mladi Putin ukazat će se i u footageu Sergeja Loznice (šifra: »Događaj«), kad je radio u uredu gradonačelnika Lenjingrada. Sada se njime pozabavio i provjereni Vitalij Manski, fokusiran na njegove početke i politički uspon.

Nakon pijanih Jeljcinovih godina, Rusija se probudila iz mamurluka. Pretilog ovisnika o votki zamijenila je figurom koja obožava karate i pokazuje nabildani torzo jašući na konju.

Zato će nakon završnog razgovora s Manskim, Putin poručiti šoferu da ga odvede u teretanu, gdje ga autor promatra kako izlazi iz bazena. Jer, majka Rusija razotkrila je u Putinu savršenog muža i oca obitelji. No ako je Stone imao tu čast da zakorači u njegove dvore i intervjuira Cara ispisujući mu panegirike u maniri predanog hagiografa, Manski je 20 godina ranije postao Putinov propagandist, snimajući njegovu predsjedničku kampanju. Zato bi se Manskijev komad mogao preimenovati u »Putin i ja«.

Odaje Kremlja

I kad se pokazalo da je njegov PR angažman barem donekle pomogao Putinu da uđe u odaje Kremlja, autorova žena baš i nije bila sretna takvim razvojem događaja (»Naša utopija nestala je tako naglo«), promatrajući na malom ekranu Jeljcina koji moli Ruse da mu oproste.

Da bi paradoks bio veći, tijekom te iste kampanje, Putinovo lice nije se ukazalo na nijednom jumbo plakatu ni promotivnom videu, kao što nije sudjelovao u nijednom TV sučeljavanju. Tek je u svrhu predizborne promocije iskorišten emotivni susret s njegovom učiteljicom iz djetinjstva i posjet radnicama tekstilne tvornice. Čitava kampanja bila je podređena sintagmi »snažnog lidera«, toliko dragoj milijunima Rusa, barem onima koji obitavaju najudaljenije zabiti Rusije.

Ruski saloni moći

Dobar dio filma potrošen je na Jeljcina i njegovu obitelj, dok nestrpljivo očekuju rezultate predsjedničkih izbora, slaveći Putinov trijumf uz čašu »šampanjskaja«. Da bi paradoks bio veći, najveći dio onih koji su kreirali Putinovu kampanju, umrli su pod nerazjašnjenim okolnostima ili prešli u opoziciju. Doduše, Manski nespretno navodi da je takva bila i sudbina Anatolija Čubajsa kao jednog desničara iz najužeg kruga Putinovih operativaca. To baš i ne drži vodu, jer je tijekom 25 godina kreirao rusku privatizacijsku politiku, da bi 2008. postao savjetnik notorne banke J. P. Morgan Chase i postavljen na čelo Rusnano korporacije, što ne bi bilo moguće bez Putinova blagoslova, te i dalje odlazi u Putinov ured na brifinge.

Manski se ležerno kreće ruskim salonima moći, doimajući se poput lika iz neke Puškinove drame, dok opisuje sovjetski kolaps kao »najveću geopolitičku tragediju 20. stoljeća«. Zato su najbolje dionice filma rezervirane za probe treće verzije ruske himne, za čije je stihove bio zaslužan otac bombastičnog režimskog sineasta Nikite Mihalkova. Iako ravnatelj orkestra u sjeni ostaje Putin, koliko god on naglašavao autoru da se ne želi miješati u kreativni proces.

I dok Mihalkov Jr traži da se u izvedbi snažnije naglase crkvena zvona, Jeljcin smatra da je ta nova verzija previše »crvena«. No kad Putin u finalnom kadru odlazi u noć sa svojim psom, njegova figura ostaje jednako nejasna i tajanstvena kakva je bila i na početku. Njeni svjedoci tek postaju njeni suučesnici i taoci.