Netko je rekao, a to je već postalo svojinom mnogih urbanih surfera meandrima tumačenja pokretnih slika, da je novi film Quentina Tarantina »Bilo jednom u Hollywoodu« njegov najgori i najbolji film. Ništa nije točnije od te paradoksalne izjave. Iako mi je bila štosna i prije nego sam pogledao film, tek nakon gledanja shvatio sam koliko je točna. Dapače, otišao bih uz ovaj paradoks još i korak dalje prema pretjerivanju (jer kako drugačije pisati o Tarantinu) pa rekao: ovaj je film najbolji i najgori film ikada snimljen. Trebat će mi, naravno, cijeli ovaj tekst da probam to pojasniti, svjestan da istomišljenika teško da ću imati, jer nema toga čovjeka na svijetu koji nema čvrst stav o mnogim aspektima osobe i djela ovog redatelja čije ime zvuči kao program. Quentin Tarantino – utamničenik filmske povijesti s vilicom u ruci na kojoj su špageti-vesterni umočeni u soja sos dalekoistočnog kung-fua.

Klasični »slice of life«

Naravno da mi ne pada na pamet skidati s trona Wellesova »Građanina Kanea«, Kubrickovu »Odiseju u svemiru« ili Kurosawin masterpiece »Sedam samuraja«. Dapače, lista najboljih svih vremena baš nikada neće uključivati novi Tarantinov film, pa se ova ranija izjava čini kao jeftina doskočica. Ali ja ću i dalje tvrditi isto, samo ću svim poznatim kategorijama po kojima možemo svrstavati najbolje filmove dodati još jednu: onu u kojoj je »Hollywood« najbolji. I tko mi što može.

No dobro, kad smo to riješili i izgubili nestrpljivog čitatelja, recimo sad ovo da dokrajčimo i ovog koji je ostao: novi Tarantinov film je film ni o čemu. Doslovno. I o svemu. Doslovno. Seinfeld je u jednoj od ingenioznijih epizoda istoimene serije zajedno s Georgeom Constanzom pokušavao velikom studiju »pitchati« seriju ni o čemu. Bila je to zanimljiva, autoreferencijalna igra promišljanja biti serije koja je do tada ostvarila velike uspjehe. Ali prevarili su se. Jer ako je Seinfeld ni o čemu, onda za »Hollywod« ne postoji kategorija. A eto ga, film itekako postoji i u redovnoj je hrvatskoj kinodistribuciji.

Tu, u činjenici da je film ni o čemu, počinju problemi filma s filmskim kritičarima, koji mu, najčešće, nalaze vrline u obilnim, pametno smještenim i svrsishodnim filmskim citatima, u metafilmskoj, dakle, priči, a mane u činjenici da je – ni o čemu, da, je li, nema suvisle radnje, odnosno koherentne pripovjedne cjeline. I on je doista nema; priča o ostarjelim »has beenovima«, glumcu i kaskaderu koji su vidjeli bolje i aktivnije dane, na posteljici prilično alterirane priče o krvavom Sharon Tate masakru u režiji Charlesa Mansona, nije nešto što bi priručnici za filmski storytelling označili kao potentnu priču, koja treba protagoniste i antagoniste, promjenu i, najvažnije, jedinstvo radnje, u kojem svaki dio progovara o cjelini i od nje je neodvojiv. Ništa od toga u ovom filmu nema, jer ovaj je film klasični »slice of life«, forma koju je u književnosti fino dotjerao Raymond Carver, a potpuno razvalila suluda Lucia Berlin. Onaj tko čita, pa je došao i do ove genijalne Amerikanke, znat će na što se misli kad se kaže da se u storytellingu mogu srušiti svi zakoni storytellinga, a da priča može biti genijalna. No caka s time je zapravo zeznuta: ne možeš ni izdaleka znati kad će to uspjeti, a kad će biti obično isprazno naklapanje.

Oskarovske izvedbe

Sad dolazimo do momenta u kojem se rastajemo s preostalim čitateljima, jer potrošio sam skoro dvije kartice teksta, a ništa još nisam rekao. Ali moment je to i u kojem valja reći da će mnogi film doživjeti kao isprazno naklapanje redatelja koji je toliko moćan da si može dopustiti snimati filmove ispražnjene od značenja, a za njih okupiti najbolju moguću glumačku podjelu. A ono što su glumci dali, ono što glumci daju kad je Tarantino s druge strane, nadilazi i njihove inače velike i lijepe sposobnosti i snažne i duboke domete. Mislio sam, naime, da nakon Tylera Durdena u izvedbi nevjerojatnog Brada Pitta neće biti većeg kulera na filmskom platnu. A onda je došao Cliff Booth, i opet nevjerojatnog Pitta, koji svoje godine nosi jednako dobro kao što ih, recimo, nosi i Robert Redford. Nikako tako da bi izgledao kao da doručkuje botoks, a večera medicinski skalpel, ali opet ne ni kao ruina koja je odustala od života.

A ono što je, pak, dao Leonardo DiCaprio u liku glumca Ricka Daltona, tog mucavca na zalasku karijere, koji muku mucavu muči s peglanjem svoje glumačke persone, a sublimirano je u sceni na setu kada odradi izvedbu života, ulazi u one nedvojbeno oskarovske izvedbe od kojih se ježe dlačice u svjesnosti da se prisustvuje nečem iznimnom. Ako, naime, Rick, koji je u prethodnoj sceni zaboravio tekst, tu scenu ne izvede kako treba, presudit će si. I mi to znamo, kao što znamo da bi si i DiCaprio presudio da tu scenu nije odigrao baš tako maestralno.

I to je ono ključno što nas kao moljca svjetlo privlači u ovom filmu kriški života – to što cijelo vrijeme razmišljamo i o osobama koje se tu krevelje na sceni i iza scene za nas. Razmišljamo o prosijedom Bradu Pittu, o toj čudnoj velikoj ostarjeloj bebi Leonardu DiCapriju, o sumnjama i dvojbama koje stišću Quentina Tarantina, pa kao Seinfeld govori ni o čemu, da bi govorio o sebi.

Tarantino o Tarantinu

Sumnjam, dakako, da će »Hollywood« imati onu popkulturnu snagu koju su imali »Pulp Fiction« ili »Reservoir Dogs«; generacija kojoj su ti filmovi bili formativni sada je prestara i predementna da bi pamtila citate. Uostalom, citati na zalascima karijera nisu bitni. Nama sada treba samo potvrda da i za nas još uvijek ima nade, da nije sve izgubljeno, a Tarantino nam, čudo jedno, nudi baš to. Ono što će oni koji Tarantina ne vole i opet dobiti, ako to kod njega ne vole, bit će neupitna »američkost« njegove priče. Tarantino je do svojeg zadnjeg atoma Amerikanac. Ne zato što bi bio zatvoren u svoj američki identitet, dapače, upravo je suprotno, pa njegove su najvažnije reference često neameričke, no to vježbanje slobode da se bude najbolja verzija sebe, pod cijenu apokalipse, pa dotjerano do apsurda, i opet je na (razornom) djelu. Iako neće teći uobičajeni potoci krvi, na koje smo navikli, bit će ta genijalna scena u kojoj se Tarantino opet, kao u »Inglorious Basterds«, igra alternativnim povijestima da bi, nimalo slučajno, progovorio o našim povijestima, onima koje živimo i u kojima nema najboljih verzija nas koje će nas spasiti.

Konačno, iako vjerujem da je eventualnom čitatelju koji je ostao do ovog dijela teksta ni o čemu to jasno, »Bilo jednom u Hollywoodu« film je koji je Tarantino snimio o Tarantinu. I onako kao što su mnoge dobre priče koje počivaju na više likova dobre zato što su ti likovi razni aspekti autora, odnosno nas samih, pa smo svi mi i Jerry i George i Elaine i Kramer iz »Seinfelda«, tako je i Tarantina u Ricku koji se bori sa svojom prošlom slavom i vrhuncem karijere kojeg više nema, u Cliffu kojeg konstantno sustižu grijesi prošlosti, ali on im se odupire, u Sharon Tate koja se zavlači u mračnu kinodvoranu da gleda kako publika reagira na nju u filmu, pa čak i u Mansonu, koji osmišljava masakr osvete nedostojnih. Naravno, Tarantinovi su masakri filmski i posve benigni, jer i kad je najbrutalniji, Tarantino je iznimno duhovit, pa sve to gledamo glasno se u kinu smijući, da bismo nakon izlaska iz kina poželjeli govoriti kao što ti likovi govore, raditi što ti likovi rade, jer smo 160 minuta bili u nepreglednom svijetu zavodljive mašte, koja nas je podsjetila zašto tamo tako volimo biti: jer je prokleto istinitija i stvarnija od svega istinitog i stvarnog oko nas.

I tako svojevoljno zaglavimo zarobljeni u Tarantinovom paradoksu, koji nas je i opet nevjerojatno zabavio dok je pričao jako ozbiljnu priču, jako ozbiljnu i duboku priču ni o čemu.